

Pregled nedelje
Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa
Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Možda je krajnje vreme da političari i njihove stranke konačno usklade to kako se zovu i kako se predstavljaju sa onim što zaista jesu
Ima nečega sablasnog u velikom raskoraku između onoga kako se nešto zove i onoga šta to zapravo jeste. Otvori se neki takoreći metafizički zjap, ni najmanje apstraktan i spekulativan, nego sa sasvim konkretnim (dakako, lošim) posledicama: kad se ljudi, stvari i pojave „pogrešno“ nazivaju to znači da se pogrešno definišu, a ako se pogrešno definišu znači da ih ili ne razumemo (što podrazumeva da su nam neodgonetljivi, a to je već po sebi opasno) ili se iz nekog nesolidnog razloga samo pravimo da su nešto sasvim drugo od onoga što jesu. Imamo, dakle, posla ili sa laži ili sa neznanjem: teško je reći šta je od to dvoje potencijalno kobnije. Ali nema sumnje da su oboje najčešći izvori svih nesreća – ne samo ličnih, nego i kolektivnih, epohalnih.
Ovo uvodno „filozofiranje“ ima za svrhu da nas uvede u jedan od neizbrojnih aspekata čudesnih svetova balkanske politike, onaj u kojem njeni akteri definišu vlastite načelne pozicije krajnje neobavezno i bez istinske korelacije sa stvarnošću, zakačivši se za prvi termin koji im se učini zgodnim jer je trenutno u modi, a čini im se da je još dovoljno upražnjen, utoliko i raspoloživ za njihovo baškarenje po „markiranom“ delu terena. Pa se tako, recimo, stranka pritupog ultrakonzervativnog konformizma nazove radikalnom, partija nazadnjaštva se nazove naprednom, palanačka neofeudalna družina se ponosno nazove socijalistima itd. Najviše su, ipak, postradali međunarodno kodirani pojmovi koji bi imali biti svugde i svima lako prepoznatljivi – samo kad ne bi zapravo bili lokalno zloupotrebljeni za totalni šum u komunikaciji. Recimo, u nekom trenutku je pojam socijaldemokratski jako ušao u đir, pa su na sve strane nicale socijaldemokratske stranke, partije, savezi, lige, forumi i bog-zna-šta još, mada glavnina toga nije ni teoretski znalo šta ta, kako ste ono rekli, socijaldemokratija uopšte jeste, a kamoli da bi u praksi, svojim životom i delom, dosledno zastupali i branili takve vrednosti. Verovatno najgroteskniji u preobilju iščašenih primera te sorte je Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) koji je osnovao i vodi Dodik Milorad, dugogodišnji otvoreni šampion etničkog šovinizma jednog od BH „naroda“ (tj. konfesija) i tvrdokorni zagovornik otcepljenja jednog dela BiH od ostatka zemlje, i to upravo po etničkom kriterijumu, dakle u širem smislu reči „rasnom“, po kriterijumu „krvi i tla“; treba li reći da je to od bilo čega nalik socijaldemokratiji udaljeno otprilike koliko je Vili Brant, antifašistički borac, bio politički, svetonazorno i moralno udaljen od svog sunarodnika Adolfa Hitlera?
Enivej, eno je objavljeno kako je guru i prorok nove radikalne „bele“ evroameričke desnice Stiv Benon, do nedavno ona alfabetskija polovina (nepostojećeg) političkog uma Donalda Trampa, a koji u poslednje vreme nastoji da uzduž i popreko i „stare“ i „nove“ Evrope okupi snage radikalne, ksenofobne, nacionalističke i implicitno rasističke (a što se sve na jeziku desne varijante političke korektnosti naziva „suverenizam“) desnice, u velikoj ljubavi sa strankom Dodik Mileta, i kako je ta ljubav uzajamna, pa će ubrzo kanda biti sklopljen i nekakav politički brak. Mladencima treba poželeti svaku sreću, jer baš pristaju jedno drugom. Možda bi Dodikova družina usput mogla i da se ratosilja besmislenog socijaldemokratskog određenja, pa da nam svima lakne? Uostalom, zašto se neofašistička internacionala toliko boji vlastite ideologije, to jest, njenog krštenog imena?
Na slično se bućkalo kao Dodik s ovih jugoslovenskih strana, vidim, primila i stranka nesrećnog Medojević Nebojše iz Crne Gore, multiideološkog profesionalnog opozicionara iz nekoliko država i jednog od najkvalitetnijih mogućih objašnjenja kako je moguće da Milo Đukanović tako lako i na neki tužan način zapravo i zasluženo drži vlast u Crnoj Gori svih ovih godina. Pa zar ono da ga smeni – miks putinovskih četnika i montenegrinskih zazjavala?
Mene, dakako, najviše zanima ko će prvi iz Srbije da se uhvati na Benonov lepak i samoproglasi se za njegovu filijalu? Nije da nemamo sasvim dovoljno onih kojima bi to sasvim lepo pristajalo, od zombiranih ostataka polurahmetli DSS-a preko šešeljevskih cirkuzanata pa do bezbroja zavetničko-našističkih ordija, ali ipak je to danas boranija, nije to dostojno tako zvučne organizacije s međunarodnom reputacijom. Zato ću biti slobodan da uglednoj gospodi iz Dveri predložim da obrate pomniju pažnju na Benonovu internacionalu: verujem da bi u njoj mogli da se pronađu i da realizuju svoje predugo zapretane potencijale. Jer, znate kako, na jednoj strani, od ove priče s „braćom Rusima“ nema baš neke velike političke vajde, to jest, ne ako se s njima uspostavi direktna politička veza; indirektna ionako postoji i postojaće, pošto nema te grdobe i užasa u Evropi, a i šire, iza koje ovako ili onako ne stoji Kremlj; na drugoj stani, ni od ovog političkog morganatskog braka s „prozapadnim izdajnicima“, „soroševcima“ i sličnima – u svrhu, je li, zajedničkog „rušenja Vučića“ isto nema mnogo hasne, jer je to veza u kojoj se obe strane osećaju frustrirano, eksploatisano, zloupotrebljeno i zakinuto, i to pre ili kasnije po logici stvari mora da izrodi neki veliki pičvajz. Jedini način da se to na vreme predupredi jeste da svaka politička snaša nađe sebi prikladnog đuvegiju, a za dverjansku skvo mister Bannon je prilika i po – jeste da je malo stariji gospodin, ali dobro je držeći, boljeg svakako neće naći. Jer dobro je, kažem, kada između onoga što nešto jeste i onoga kako se nešto zove nema nikakvog ponora, nego sušta harmonija sfera, aferim i amin.


Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa


Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju


Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve