Pala je vlada Miloša Vučevića. Premijeru još niko to nije rekao, a konstatacija ove činjenice u Skupštini sasvim je irelevantna. Naime, Vučić je Vučeviću srušio budžet svega dvadesetak dana poslije izglasavanja. Čitalac zna: radi se o obećanju jeftinih stambenih kredita za mlade parove i povećanju državnih davanja Univerzitetu od dvadeset posto za materijalne troškove.
Na ovo – kao i na objavljivanje dokumenata iz šest registara veznih za rekonstrukciju Željezničke stanice u Novom Sadu – studenti su rekli „Pih“. Jer sve što je Vučić izrekao uz njihove pištaljke i skandiranje ispred Predsjedništva stiglo je isuviše kasno i bilo isuviše malo. Protesti jačaju, širi se podrška studentima…
Ništa bolje od Vučevića u predsjedničkom obraćanju nije prošla ni Ana Brnabić. I nju je Vučić ponizio – ima da na skupštinski dnevni red stavi raspravu o povjerenju vladi koju je nedavno tako glatko odbila…
Kakva-takva pobeda opozicije
Parlamentarna opozicija nije blesava. Zna ona zajedno sa čitavom Srbijom da nema dovoljno glasova za obaranje vlade. Ali – ako ništa drugo – opozicija je konačno ostvarila kakvu-takvu pobjedu. Ukoliko budu pametni i ne nasjednu na provokacije i džiberluk poslanika vlasti, sada će ih javnost i te kako slušati.
Između ostalog i zbog toga što je kako se čini opozicija pronašla način kako da zastupa građane: umjesto bezidejnih šetnji, saopćenja i bavljenja samom sobom, biračko tijelo sada vidi poslanike i odbornike na blokadama Suda ili zgrade policije u Novom Sadu, na Starom mostu u Beogradu i drugim mjestima odakle šalju svima jasne poruke. Sva sreća da je onomad bojkot ostao samo parcijalni.
Smrad sumpora Šešeljevi dana
Mada Vučića niko od njegovih ne napušta, niti na to pomišlja, čini se usamljeniji nego ikad. Zašto? Zato što dezavuira najbliže suradnike, mijenja mišljenje po više puta dnevno i, posebno, jer mu ne pale dosadašnji recepti za savladavanje krize.
Njegovo otezanje sa odlukama i pokušaji potkupljivanja trenutno imaju samo kontraefekte jednake ljetošnjoj kampanji za kopanje litijuma iz Loznice. Slično je i sa Ekspom i ostalom graditeljskom manijom. To je i glavni razlog zbog kojeg se u plašenju naroda kukanjem na „hibridni rat“ i zazivanjem tajnih službi u obraćanjima predsjednika Srbije sve više osjeća smrad sumpora Šešeljevih dana.
Hoće li Vučić u ovoj situaciji raspisati još jedne od svojih vanrednih izbora, iako se čvrsto zaklinjao da ih neće biti do redovnog termina? Ovo zavisi od više faktora. Najvažnija je njegova procjena da li bi eventualni izbori otvorili novu političku krizu, na što trenutno sve sluti.
Studentska buna
Prosto – studenti su svojom bunom na dahije ušli u državu kako to naprednjaci vole da kažu. U pitanju je podrška uprava brojnih fakulteta s tendencijom da se proširi na srednje škole, institute, druge javne ustanove, čak i poduzeća.
Ovo nije prijetnja praznom puškom. Jasno je – naravno – da omladinska pobuna ne može zauvijek trajati, ali i da bi za razliku od prethodnih buna, studenti ovaj put mogli diktirati uvjete za njeno okončanje. Ako ništa drugo, već sada su demoralizirali i natjerali naprednjake u defanzivu kakva još nije viđena za njihovog vakta.
