Ako Aleksandar Vučić zavede sankcije Rusiji, postaće nacionalni izdajnik. Ovo mu ne poručuju Boško Obradović ili Milica Zavetnica, već ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Bocan-Harčenko. Izrazio se diplomatski, sa sve pozivanjem na izjavu samog Vučića da je nacionalni interes Srbije da ne zavodi sankciji Rusiji. Međutim, suština je ista.
Bocan-Harčenko zna što govori. On je usred Beograda predvodio marš Besmrtnog puka u kojem je nošen Putin od kartona i transparent sa slovom „Z“. Nije to bila nikakva antifašistička manifestacija, već demonstracija podrške ruskom napadu na Ukrajinu. Ovo, uostalom, dokazuje odnos države prema partizanskom pokretu i Narodnooslobodilačkoj borbi; proslave Dana pobjede i oslobođenja Beograda isključivo su služile za propagandne fešte pokazivanja bliskosti sa Kremljom.
U tom kontekstu, ruski ambasador je ponovio da razumije „nevjerojatne pritiske Zapada“ na Srbiju. Ali – što ako ona poklekene? Hoće li i dalje biti razumijevanja?
Neće. Bocan-Harčenko je kristalno jasan – u slučaju da zavede sankcije, Srbija za Rusiju ne bi više bila prijateljska, a kamoli „bratska“ zemlja. U najboljem slučaju, ubuduće bi masno plaćala plin i naftu. Jer, kako je ambasdor naglasio, takvi aranžmani se sklapaju u okviru cjelokupnih političkih odnosa dviju zemalja.
Svojim istupom Bocan-Harčenko je rekao da Moskvu ne prihvata pritisak Zapada kao izgovor za sankcije. Naprotiv, ima i Rusija čime da pritisne Srbiju: kad se nafti i plinu doda opće uvjerenje u prorusko raspoloženje naroda, eto Vučiću problema kojeg niko u Evropi nema. Srbiju ionako ne zovu u Evropsku uniju, a i većinsko javno mnijenje je protiv nje.
Nema sumnje da će poslije Bocan-Harčenka i ambasadori sa Zapada imati što da kažu, podjednako diplomatskim riječnikom. No, kako je Srbija dospijela u ovu situaciju? Zar je zaista toliko važana za obje strane globalnog sukoba?
Čitalac dobro zna da nije, ni izdaleka. Također, i da je u pitanju posljedica sjedenja na dvije stolice, odnosno, šibicarenja bez ikakvih vrijednosti i principa, vođeno prizemnim dnevnopolitičkim interesima. Zato takvo zavlačenje kad-tad dođe na naplatu – svi pritiskaju, niko ne brani.
U slučaju Srbije, posebno je bizarno da je vreme amabasadorskih prijetnji izazvala bez ikakve potrebe – njen izbor već je napravljen. Geografija, istorija, okruženje – i da se ne zaboravi – strateško opredjeljenje države upućuju je na Evropsku uniju. Nema kud.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
