Majka ju je rodila i ostavila; baba u Cirkusu buva zapustila i uspavljivala vinom, devojke iz bordela su je poluslepu negovale i molile se za njen vid. Uz oca, uličnog akrobatu je propevala. Izgubila je ćerku. Kao devojka koju je život izrešetao, bila je glas ljudi sa ivice. Istorijski događaji je nisu zanimali, ali su njenim pesmama, htela ona to ili ne, pridavana društvena ili politička značenja. Pevala je pred Nemcima i ratnim zarobljenicima i opravdala se pred Komisijom za pročišćenje 1945; pomagala je Jevrejima, preživela četiri saobraćajne nesreće, tri hepatične kome, zavisnost od lekova, alkohola i morfijuma, a kopneći je, uz očajničku potrebu da bude voljena, pevala sve dok od nje nije ostao samo glas
Skeniranjem QR koda poslušajte pesmu Edit Pjaf – Non, Je ne regrette rien
Tog oktobarskog dana 1963. ulice Pariza su – prvi put nakon oslobođenja – bile zatvorene. Na trotoarima i mostovima hiljade ljudi ćutke je stajalo dok je prolazila pogrebna povorka Edit Pjaf sa tri kamioneta cveća. Oko 40.000 ljudi prisustvovalo je njenoj sahrani na pariskom groblju Per Lašez. Neke žene su izgubile cipele u gužvi, neki su se onesvestili. Građani su preskakali nadgrobne spomenike da bi bolje videli kako se pevačica pariskih ulica sahranjuje među ličnostima kao što su Balzak, Kolet, Delakroa, Sara Bernar, Oskar Vajld, Šopen i pesnik romantizma Alfred de Mize.
“Njujork tajms” je ovaj događaj nazvao “povratkom Edit Pjaf na njene početke” – blizu Per Lašeza je radničko naselje Belvil u kojem je ona 19. decembra 1915. došla na svet kao Edit Đovana Gasion.
Pričali su joj da je pariska ulica, doslovno, mesto njenog rođenja pošto njena majka Anet Đovana Majar, kabaretska pevačica italijansko-berberskog porekla, nije stigla na vreme u porodilište te da je nije porodio lekar, već policajac. To verovatno nije tačno – prema knjigama, rođena je u bolnici u ulici De la Šin.
Edit Pjaf u svojim memoarima kaže: “Koliko se samo dece rodi u Parizu – neželjene dece, bez prave porodice i bez doma? Ko je mogao da kaže istinu o mom rođenju? Niko, jer nikoga nije bilo briga… Zvanično, imala sam porodicu, ali moj otac – cirkuski akrobata Luj Gasion tada je bio na frontu, a majka Anita Majar (koja je više volela umetničko ime Lin Marsa) me je vrlo brzo predala svojoj majci, koja je zarađivala za život… dresirajući buve!”
Karolin Berk u biografiji Bez kajanja: Život Edit Pjaf navodi da je cirkuska umetnica marokanska Berberka Ajša Majar u starosti izvodila vašarske atrakcije “Cirkus buva” koju su u 19. veku pokrenule švajcarske sajdžije kako bi demonstrirale svoje zanatsko umeće u izradi minijaturnih mehanizama. Edit priča kako je Ajšina prikolica sa natpisom “Salon dresiranih buva” bila prljava, puna vaši, mirisa jeftinog vina i smrada sedam pasa, tri mačke, hrčaka, papagaja i još nekoliko ptica. Edit u memoarima piše da je umesto prvih reči, jedva čujnim glasom, pevala melodije koje su neodoljivo podsećale na ptičji poj jer “šta bi drugo moglo da nauči dete ako ne čuje ništa osim bakinog hrapavog smeha, laveža pasa i poja ptica?”
Ako je verovati Editinom ocu, baka Ajša je volela crno vino i davala ga unučici da bi zaspala. Kada ju je, po povratku s fronta, otac pronašao u prikolici, njeno telo je bilo prekriveno ujedima insekata, a koža na rukama, nogama i na glavi u krastama. Glava se, velika u odnosu na sićušno telo, klimala na tankom vratu. Iz krupnih očiju su joj neprestano tekle suze zato što je bolovala od keratitisa – upale rožnjače koju je verovatno dobila od pasa bake Ajše sa kojima se grlila dok je tamo spavala.
MILJENICA DEVOJAKA IZ JAVNE KUĆE
Svoju izgladnelu dvogodišnju ćerku otac je odveo svojoj majci Lujzi Leontini, Mami Tini, koja je u mestu Berne, u Normandiji, držala malu javnu kuću sa pet devojaka.
“Nije bilo važno čime se te devojke bave; ali pošto nisu mogle da se posvete sopstvenoj deci, brinule su o meni daleko bolje nego bilo ko u Salonu dresiranih buva”, reći će Edit u svojim memoarima.
Ove devojke su devojčicu kupale, lepo oblačile i, po savetu lekara, često ispirale oči, stavljale kapi i mast, a potom ih prekrivale kako bi ih zaštitile od jake svetlosti. Edit piše se iz tog perioda ne seća ničega osim pesama tih devojaka. Onako slabovida, morala je da se osloni na sluh. Cenu izoštrenog sluha plaćala je strahom od mraka. Kasnije u životu bilo je teško naterati je da ode u krevet pre svitanja.
Pobožna Mama Tini je verovala u isceliteljske moći izvesne sestre Tereze od Malog Isusa, pa su ona i sve devojke iz javne kuće išle u manastir da se mole za isceljenje male Edit. Edit je tome pripisivala veći značaj od lekarskih melema i do kraja života se nije razdvajala od ikone Svete Tereze.
ULIČNI AKROBATA I NJEGOVA KĆI
Kada je Edit dorasla do školskog uzrasta, deca nisu htela da sede s njom u klupi zato što dolazi iz javne kuće. Da li zbog toga ili zbog procene Mame Tine da je bordel neprimereno mesto za devojčicu, otac ju je 1922. poveo sa sobom. Tako je Edit, sa svega sedam godina, počela od trga do trga, od ulice do ulice da radi sa svojim ocem, putujućim uličnim akrobatom.
Otac je bio nizak, gipke kičme i savitljivih zglobova pa je prikazivao veštine kakve su obično izvodile cirkuske artistitkinje, “devojke od gume”, “žene-zmije”. Balansirao je na glavi, čak je koristio glavu i ruke da “hoda” kao na tri noge. Kad bi otac izvijao telo sve dok zglobovi ne počnu da krckaju, Kamij Ribons, pantomimičar s licem izbrazdanim dubokim borama, sposoban da s lakoćom prikaže bol, patnju i jad, na oduševljenje i zgražanje publike, patio je, cepao košulju (koju je potom trebalo krpiti), krkljao kao da se guši i valjao po zemlji.
Editin otac je želeo da i ona postane akrobata. Bacao bi je u vazduh, ona bi izvodila salto, ali je ubrzo postalo jasno da je previše krhke građe za akrobatske performanse. Pomagala je ocu kružeći sa tanjirom među publikom i tihim, tankim glasom ponavljala: “Kada sakupimo pet franaka, predstava će početi. Samo još jedan novčić, gospodine, jedan jedini…”
Nije znala da piše, ali ju je otac naučio da čita tako da je mogla da razazna slova na natpisima prodavnica i da računa. Kamij joj je, uz očevu saglasnost, preporučio da peva pred publikom. Kada je zapevala Marseljezu, izgledala je kao petogodišnjakinja sa velikim, tužnim očima iako je tada imala duplo više godina.
Aux armes citoyens! Formez vos bataillons! Marchons, marchons, Qu’un sang impur abreuve nos sillons!
Kad bi otpevala reči refrena koje je naučila od oca – jedine stihove Marseljeze koje je on znao – tankim, čistim i zvonkim glasom nastavila bi da peva samo melodiju.
Prvi put je ona dobila aplauz za ulični nastup i prvu put su u tanjirić zvecnuli novčići koje je ona zaradila, a ne njen otac. On je te večeri, uz čašicu pernoa, lio suze radosnice: “Kamij, nije bilo uzalud što sam ovo maleno biće doneo na svet…”
foto: wikipediaPOSTER ZA KASINO DE PARI: Slavna Džozefina Bejker, 1930.
Šta ta pripita radost uličnog cirkuskog umetnika zbog toga što je njegova desetogodišnja Edit počela da zarađuje za život pevanjem na ulici Pariza, u kome su trajale Lude godine (Les Années Folles), govori o socijalno-kulturnoj raslojenosti društva?
Na Levoj obali Sene, na Monparnasu i u kvartu Sen Žermen de Pre, na terasama kultnih mesta vezanih za umetničke krugove i međunarodnu boemiju kao što su Kafe le Dom, Rotonde i Kafe de Flore mogli su se sresti Ernest Hemingvej, Skot Ficdžerald ili Gertruda Stajn u društvu Pabla Pikasa i Anrija Matisa. Žozefina Bejker u “Crnoj reviji”, u pozorištu Šanzelize, provokativnim plesom u suknjici od banana izazivala je senzaciju. Tu i tamo čuo se američki džez, koji su tokom rata doneli crni vojnici. Plesne opsesije su bili čarlston i tango, a mesta poput Le Boeuf sur le Toit (Govedina na krovu) na Monmartru radila su cele noći.
foto: wikipediaJEDAN OD NAJVAŽNIJIH ISTORIJSKIH STUBOVA BOEMSKOG MONPARNASA: Kafe Dom tokom Ludih godina
BEKSTVO
Edit i njen otac su lutali od grada do grada, od sela do sela, ne bi li za artističku tačku ili dirljivu pesmu iskamčili nešto sitniša za hleb do sutra…
Jednog dana Edit je shvatila da se otac, koji je preko oglasa tražio družbenicu, ozbiljno vezao za neku Izabelu koja nije imala nikakvu želju da je viđa svakog dana, pa je odlučila da pobegne. Uspela je da sakrije novčanicu koju je našla na zemlji, a potom je usput, kao slučajno, pitala pripitog oca kako se stiže do Bernea i saznala da mora da putuje vozom i da preseda. Tada je imala deset godina i da bi joj prodali voznu kartu, a da ne pozovu policiju, pomogao joj je mladić od oko šesnaest godina koji se, kao i ona, trudio da izgleda što starije.
U vozu je strahovala da bi kondukter mogao da je preda policiji jer je putovala bez pratnje odrasle osobe. U kupeu je izvela pravu predstavu opisujući okrutnost oca i maćehe koji su je tukli, i dobrotu bake kod koje je bežala. Gospođa koja je sedela pored nje se sažalila i kad god bi kondukter naišao, pružala je njenu kartu zajedno sa svojom.
Kad je stigla u Berne, znajući kakav uticaj javna kuća može imati na devojčicu koja više nije bila mala, Mama Tina nije bila oduševljena. Četiri od pet devojaka iz javne kuće koje su je negovale kad je tamo živela bile su zamenjene, ali su je i te nove prigrlile. Temeljno su je okupale, nahranile i, prepravivši nekoliko haljina iz sopstvenih ormara, dale joj novu odeću. Čudile su se: “Nemoguće je ukrotiti tvoju kosu – čime si je prala?”
Edit se užasavala od pomisli da bi otac mogao da se pojavi. Više nije želela da je vuku od trga do trga širom Francuske, niti da trpi niz žena u očevom životu. Otac nije dugo morao da razbija glavu kako bi shvatio kuda je njegova ćerka pobegla pošto je postavljala previše detaljnih pitanja o putu do Bernea, a i neko koga su poznavali video ju je na stanici.
Mama Tina nije dozvolila ocu da je bije kada je došao po nju. Korila je sina zbog njegovog skitničkog načina života: “Uništićeš se i završiti kao invalid. Edit je još tako mala, šta će biti s njom?”
Obećao je da će se skrasiti u Parizu, naći posao, ali dobru ženu s kojom će se skrasiti – teže…
SUSRET S MAJKOM
foto: wikipediaRETKA SLIKA: Edit Pjaf sa majkom Lin Marson i ocem Lujem Alfonsom Gasionom
Po povratku u Pariz otac ju je pitao ima li čistiju haljinu. Našli su jednu među onim koje su bogati Parižani bacali u kontejnere kad bi deca prerasla svoju garderobu. Edit je bila sićušna pa su joj pristajale i haljinice namenjene petogodišnjakinjama.
U kafeu koji se, ako se Edit dobro sećala, zvao Batifol, otac je pogledom tražio nekoga. Jedna žena s čudnim osmehom, istovremeno pomalo prkosnim i umiljatim, brzim korakom je krenula ka njima gledajući više u Edit nego u njenog tatu.
“Ovo je tvoja majka. Tvoja prava majka”, rekao je.
Sećanje Edit Pjaf govori o dubokoj povređenosti: “Šta bi desetogodišnje dete trebalo da oseti kada prvi put vidi svoju majku koja ju je napustila dok je još bila beba od šest meseci, praktično je prepustivši smrti? A tokom svih tih godina nije pokazala nikakvo interesovanje za moju sudbinu? Ne znam šta bi čovek trebalo da oseti, ali ja nisam osećala ništa. Ili se ne sećam da sam išta osetila.”
Dok su otac i majka razgovarali, zgrčena u oskudnoj, iznošenoj odeći, ona je prošetala s tri godine mlađim dečakom Herbertom, tankim kao vlat trave, obučenim gore nego ona. Herbert ju je pitao da li je ona njegova sestra, a ona njega da li je on njen brat. Seća se da ga je široko otvorenih očiju gledala kada je rekao da je četiri godine živeo u sirotištu. I preživeo! Naravno, jer su ih tamo hranili tri puta dnevno.
A očeva omiljena pretnja glasila je: “Poslaću te u sirotište!”
Izašavši sa ocem iz kafea, majka je zgrabila Herberta za ruku i odvukla ga nekuda, a da se nije ni osvrnula ka Edit, koju je otac čvrsto držao za ruku kao da se plašio da bi mogla potrčati za njima. Rekla je ocu da joj je Herbert rekao kako je živeo četiri godine u sirotištu i pitala je zašto. Umesto odgovora, otac je izlio žuč: “Tvoja majka je lumpovala po Carigradu. Prokleta narkomanka!” Bio je ljut na nju zato što nije pristajala na razvod.
U PARIZ, “PROŽETA DUHOM PARISKIH ULICA”
Posle toga Edit i otac više nisu lutali od grada do grada, među selima, niti su spavali u kombiju, ali su i dalje nastupali na ulici. Ona je sve češće pevala.
Kad se otac konačno razveo i preselio kod svoje Mame Tine, Edit nije bila ljubomorna na oca zbog toga što je sa novom ženom dobio ćerku, njenu malu sestru Deniz. “Petnaest godina nije isto što i deset – to nije uzrast kada želiš da držiš oca za ruku ili da se kriješ iza njegovih leđa. Smatrala sam da sam dovoljno odrasla da sama zarađujem za život”, pisala je.
Iz Bernea, koji je doživljavala kao ustajalu močvaru, vratila se u Pariz, kako kaže, “prožeta duhom pariskih ulica – duhom slobode”.
U to vreme, na Monmartru je iz kafea i kabarea dopirala popularna muzika, a ponegde se igrala žava (java, lakša, brza i intimnija verzija valcera koju su neka čednija mesta zabranjivala). U istraživanju “Pevačica u gradu: realistička pevačica u francuskom filmu” američka istoričarka Keli Konvej je prikazala melodramsku mapu Pariza i navela da je francuska realistička šansona (chanson réaliste) odražavala ulični život marginalaca, siromaštvo, seksualnost, izdaju i patnju i između dva rata bila vezana za radničke četvrti, ali da je tu pesmu sve više slušala i bogatija publika. U takvoj atmosferi petnaestogodišnja Edit Đovana Gasion je počela samostalno da peva, često molske pesme, dramatične i gorke kao i njen vlastiti život, koje će dirnuti u srce prolaznika da joj baci nekoliko novčića.
Novac koji je padao kroz prozore u radničkim predgrađima skupljala je Simon Berto, koja je tvrdila da je Edit njena polusestra po ocu mada na oca nije ličila. Edit je govorila da je Simon njen “ukleti anđeo” i zvala ju je Momon. Delile su isti krevet u iznajmljenim rupama koje su pompezno nazivale “smeštajem”.
Edit kaže da su bile mlade i da se nisu plašile šta će biti sutra. Plašile su se policajaca koji su ih terali iz svojih patrolnih rejona mada su se oni često ophodili prema njima sa iznenađujućom blagošću: tražili bi da nešto otpevaju, obično dok bi stajale na uglu koji je razdvajao dva policijska rejona, a zatim bi ih puštali da pobegnu.
SMRT KĆERI MARSEL
Jednog dana Edit je na ulici srela godinu dana starijeg Malog Luja i, kako kaže u svojim memoarima, bez pitanja pošla sa njim. Prvo su se nastanili sa Lujevom majkom u Belvilu, a zatim se selili od sobice do sobice, od ulice do ulice. Momon je živela s njima deleći sve – čak bi i spavala pored njih dvoje u krevetu.
Kad je zatrudnela, Edit je bila srećna. Želela je pravu porodicu, ali nije imala pojma šta je za to potrebno.
Velika depresija nakon loma berze u Njujorku u oktobru 1929. nije odmah izazvala privredni kolaps u Francuskoj, ali već 1931/1932. siromaštvo i nezaposlenost su se povećavali. Ulični zabavljači i sitni trgovci su dnevno mogli da zarade tek toliko da prežive dan. Mali Luj je radio kao dostavljač u jednoj prodavnici i s vremena na vreme uspevao da donese kući poneku stvar – tako su nabavili tanjire, viljuške i druge sitnice.
Očekivao je da ona bude dobra domaćica, da pere veš, kuva, šije… Edit kaže to nije bilo za nju – od svih kućnih poslova, volela je samo pletenje. Govorila je da je ona devojka sa ulice koja zarađuje za život pevanjem, samo još nema ugovor ni sa jednim kabareom. Mali Luj bi se smejao i govorio joj da ona zapravo prosi. Ona bi tada besno nasrtala na njega pesnicama.
Kada zbog prevelikog stomaka više nije mogla da peva na ulici, Mali Luj joj je pronašao stalni, slabo plaćen i za trudnicu nepriličan posao: da bojom užasnog mirisa ukrašava pogrebne vence u radionici pogrebne opreme.
Dok je još bila trudna, zaljubila se u znatno starijeg legionara koji je stigao u Pariz radi posete rodnom kraju. Napustila je Luja i pošla s njim.
Jedva da je napunila sedamnaest godina kada je u februaru 1933. rodila ćerku Marsel – Edit će u sećanjima naglasiti: na istom mestu gde je rođena i ona – ne na trotoaru, nego u bolnici u ulici De la Šin. Kaže da je volela Marsel, ali ne onako kako majka voli svoje dete, već više kao što se voli igračka, jer, kaže, da i nije mogla da nauči šta je majčinska ljubav kada nije imala majku. Noću je pevala po jeftinim klubovima, a ponekad i ujutru, nakon noćne smene, nastavljala bi da sa Momon peva na ulicama, često nosivši svoju bebu ili ju je ostavljala zaključanu u sobi.
Kad se jedne večeri vratila u svoju skučenu sobu, saznala je od stanodavke da je Marselin otac dolazio i odveo ćerkicu. Činilo joj se da je tako bolje jer više nije morala da ostavlja Marsel zaključanu samu u sobi niti da provodi noći budna. Ni njenom legionaru nije smetalo odsustvo malog, plačljivog deteta.
Njeno sećanje na najtragičnije dane u životu liči na ispovest greha: “Ponavljala sam postupke svoje majke… Ja sam preživela, ali Marsel nije. Ne znam tačno šta je bio uzrok, ali obolela je od meningitisa i umrla. Uspela sam da je vidim dok je još bila živa, u bolnici. Gledala sam tu prelepu dvogodišnju devojčicu na samrti ne mogavši da poverujem da je to moje maleno čedo – dete koje nisam videla skoro godinu i po dana. Vreme je tako brzo proletelo da je u početku nisam čak ni prepoznala. Umrla je, a dok sam gledala tu devojčicu, misli su mi odlutale ka mojoj majci… Po čemu sam ja bila bolja?
…Naravno, plakala sam zbog Marseline smrti – ili bolje rečeno, napila sam se do besvesti. Nije to bilo samo zato što je beba umrla – na kraju krajeva, nisam ni stigla da osetim da sam majka – i zato što nismo imali novca za sahranu…
Već sam se osećala kao smeće što sam napustila bebu, ali pomisao da će biti sahranjena kao neko ko nikome nije važan… I tako… prvi i poslednji put u životu, pokušala sam da prodam svoje telo! Zapravo, nisam imala mnogo toga da ponudim – izgledala sam kao dete čak i kada sam bila mnogo starija – ali uspela sam da odvedem jednog Austrijanca u svoju sobu; bio je zapanjen mojim iznenadnim nasrtajem, mojim dečjim izgledom i suzama u mojim očima. Ne sećam se tačno šta sam mu rekla; verovatno sam samo objasnila da mi treba deset franaka kako bih svojoj ćerki obezbedila dostojanstvenu sahranu.
Dao mi je tih deset franaka, možda i poslednje u svom novčaniku. Jednostavno mi ih je dao ne tražeći ništa zauzvrat; razumeo je moju tugu i očajnu situaciju. Ostavio je novac na sto i otišao!”
Jecala je sve do jutra i u zoru u bolnicu odnela novac za pristojnu sahranu svoje male ćerke na sirotinjskom delu groblja.
“Pretpostavili su da je moje lice, ispisano tragovima suza, posledica majčinske tuge. Naravno, plakala sam i zbog toga, ali još više jer sam shvatila da sam prešla granicu – da je moj stari život zauvek nestao…”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Majka ju je rodila i ostavila; baba u Cirkusu buva zapustila i uspavljivala vinom, devojke iz bordela su je poluslepu negovale i molile se za njen vid. Propevala je uz oca, uličnog akrobatu. Izgubila je ćerku. Kao devojka koju je život izrešetao bila je glas ljudi sa ivice. Istorijski događaji je nisu zanimali, ali su njenim pesmama, htela ona to ili ne, pridavana društvena ili politička značenja. Pevala je pred Nemcima i ratnim zarobljenicima i opravdala se pred Komisijom za pročišćenje 1945; pomagala je Jevrejima, preživela četiri saobraćajne nesreće, tri hepatične kome, zavisnost od lekova, alkohola i morfijuma, a kopneći, uz očajničku potrebu da bude voljena, pevala je sve dok od nje nije ostao samo glas
Duh vremena: Chanson réaliste gorka kao život pevačice (2)
Majka ju je rodila i ostavila; baba u Cirkusu buva zapustila i uspavljivala vinom, devojke iz bordela su je poluslepu negovale i molile se za njen vid. Propevala je uz oca, uličnog akrobatu. Izgubila je ćerku. Kao devojka koju je život izrešetao, bila je glas ljudi sa ivice. Istorijski događaji je nisu zanimali, ali su njenim pesmama, htela ona to ili ne, pridavana društvena ili politička značenja. Pevala je pred Nemcima i ratnim zarobljenicima i opravdala se pred Komisijom za pročišćenje 1945; pomagala je Jevrejima, preživela četiri saobraćajne nesreće, tri hepatične kome, zavisnost od lekova, alkohola i morfijuma, a kopneći je, uz očajničku potrebu da bude voljena, pevala sve dok od nje nije ostao samo glas
DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda (4)
Pre sedamdeset pet godina DŽ. D. Selindžer, izašavši iz rata s posttraumatskim stresnim poremećajem, stekao je slavu bestselerom Lovac u raži, a njegov književni junak Holden Kolfild postao je alter ego “pobunjenika bez razloga” iz generacije “bebi bumera”. Potom se, izbegavajući publicitet kao “Greta Garbo književnosti”, osamio u kući blizu Korniša u Nju Hempširu, što je rasplamsavalo senzacionalističku znatiželju, tračeve i osvetničko pamćenje bliskih; voleo je žene znatno mlađe od sebe i naglo raskidao te veze; više od 50 godina pisao je kao da traga za prosvetljenjem, a ništa od toga nije objavljivao jer je to smatrao ugrožavanjem privatnosti. Umro je u 91. Njegov Holden Kolfild se u 75. dobro drži, kažu, zahvaljujući zumerima, domorocima interneta, među kojima Selindžerov jezik snažno rezonuje
DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda (3)
Pre sedamdeset pet godina DŽ. D. Selindžer, izašavši iz rata s post traumatskim stresnim poremećajem, stekao je slavu bestselerom Lovac u raži, a njegov književni junak Holden Kolfild postao je alter ego “pobunjenika bez razloga” iz generacije “bebi bumera”. Potom se, izbegavajući publicitet kao “Greta Garbo književnosti”, osamio u kući blizu Korniša, u Nju Hempširu, što je rasplamsavalo senzacionalističku znatiželju, tračeve i osvetničko pamćenje bliskih; voleo je žene znatno mlađe od sebe i naglo raskidao te veze; više od 50 godina pisao je kao da traga za prosvetljenjem, a ništa od toga nije objavljivao jer je to smatrao ugrožavanjem privatnosti. Umro je u 91. Njegov Holden Kolfild se u 75. dobro drži, kažu, zahvaljujući zumerima, domorocima interneta, među kojima Selinžerov jezik snažno rezonuje
DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda (2)
Pre sedamdeset pet godina DŽ. D. Selindžer, izašavši iz rata s posttraumatskim stresnim poremećajem, stekao je slavu bestselerom Lovac u raži, a njegov književni junak Holden Kolfild postao je alter ego “pobunjenika bez razloga” iz generacije “bebi bumera”. Potom se, izbegavajući publicitet kao “Greta Garbo književnosti”, osamio u kući blizu Korniša u Nju Hempširu, što je rasplamsavalo senzacionalističku znatiželju, tračeve i osvetničko pamćenje njemu bliskih; voleo je žene znatno mlađe od sebe i naglo je raskidao te veze; više od 50 godina pisao je kao da traga za prosvetljenjem, a ništa od toga nije objavljivao jer je to smatrao ugrožavanjem privatnosti. Umro je u 91. Njegov Holden Kolfild se u 75. dobro drži, kažu, zahvaljujući zumerima, domorocima interneta, među kojima Selinžerov jezik neobično snažno rezonuje
Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine
U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Majka ju je rodila i ostavila; baba u Cirkusu buva zapustila i uspavljivala vinom, devojke iz bordela su je poluslepu negovale i molile se za njen vid. Propevala je uz oca, uličnog akrobatu. Izgubila je ćerku. Kao devojka koju je život izrešetao, bila je glas ljudi sa ivice. Istorijski događaji je nisu zanimali, ali su njenim pesmama, htela ona to ili ne, pridavana društvena ili politička značenja. Pevala je pred Nemcima i ratnim zarobljenicima i opravdala se pred Komisijom za pročišćenje 1945; pomagala je Jevrejima, preživela četiri saobraćajne nesreće, tri hepatične kome, zavisnost od lekova, alkohola i morfijuma, a kopneći je, uz očajničku potrebu da bude voljena, pevala sve dok od nje nije ostao samo glas