Da bismo iz psihološke perspektive sagledali kako je Studentski pokret nastao i postao najjači politički akter u Srbiji, što je kulminiralo ubedljivom pobedom na vanrednim parlamentarnim izborima 2026. godine, moramo da se vratimo korak unazad i razmotrimo politički život u Srbiji neposredno pre novembra 2024. Tada je Srpska napredna stranka (SNS) već 12 godina bila na vlasti, a V-Dem je Srbiju svrstavao u izborne autokratije. Korupcija je bila široko rasprostranjena, a brojne institucije izložene političkom uticaju. Društvene podele bile su izražene, a socijalne nejednakosti u porastu. Demostatovi podaci iz jeseni 2024. godine pokazivali su da nezadovoljstvo režimom raste. U tom trenutku postojao je znatan deo javnosti kritički nastrojene prema režimu, ali bez jasnog načina da artikuliše svoje nezadovoljstvo. Opozicija je, usled medijske blokade, bila gotovo nevidljiva, dok je njen vidljivi deo bio diskreditovan kroz režimsku propagandu. Postojanje opozicionih opcija za koje se smatralo da su bliske režimu dodatno je otežavalo građanima da razaznaju kome mogu da poklone poverenje. Poverenje u sposobnost opozicije da uspešno deluje na izborima narušavala je i njena velika fragmentiranost. Na opozicionoj sceni dešavalo se da slične skupove politika zagovaraju po tri stranke.
Pad nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu, 1. novembra 2024. godine, predstavlja prekretnicu u političkom životu Srbije. Neki glasovi u javnosti taj događaj opisuju kao „crnog labuda“, iznenadan i redak događaj sa dalekosežnim posledicama. Iz perspektive socijalne psihologije, takvi događaji često stvaraju okolnosti u kojima manjina može da utiče na većinu posredstvom mehanizma koji nazivamo informacionim socijalnim uticajem. Ljudima je potrebno da razumeju događaje koji se dešavaju oko njih i skloni su da prihvataju objašnjenja koja prihvataju i drugi u njihovoj okolini, ne proveravajući ih sistematično. Verujem da se nešto slično dogodilo i u odnosu antirežimske javnosti i režimskih političkih elita, koje nisu uspevale da nametnu narativ, odnosno objašnjenje pada nadstrešnice. Čitaocu verovatno nije teško da se priseti koliko smo brzo prihvatili objašnjenje koje je za pad okrivilo režimsku korupciju, iako većina nas nema stručno znanje iz građevinarstva niti poznaje građevinske procedure. Brzom prihvatanju tog tumačenja doprinela je i raširena percepcija korupcije u društvu. Mnogi građani imaju neposredna iskustva s korupcijom u svom okruženju, pa im nije bilo teško da posumnjaju da je i ova tragedija posledica korupcije. Pored narativa o korupciji, i sama logika događaja otežavala je izbegavanje odgovornosti režima: ako nadstrešnica nije bila rekonstruisana, zašto nije; a ako jeste, zašto se srušila? Kasniji nalazi istrage ukazali su da je ovo tumačenje imalo osnova, ali je u tom trenutku još uvek bilo spekulativno. Na doživljaj ovog događaja kao politički relevantnog uticalo je i to što je većina građana mogla da zamisli sebe u situaciji žrtava, a mnogi su imali prilike da baš pod nadstrešnicom novosadske železničke stanice čekaju voz ili autobus. Nedeljama nakon ove tragedije širom Srbije izbegavali smo da se nađemo pod bilo kakvom nadstrešnicom.
U takvim okolnostima počinje da izranja Studentski pokret. Studenti su obrazovaniji deo populacije, a godine studiranja ujedno su period intenzivne političke socijalizacije. Tada oblikuju i preispituju svoje političke stavove i vrednosti i nastoje da ih dosledno sprovode u praksi. Stoga ne čudi što se deo studenata uključio u prve proteste i odavanje pošte stradalima u novosadskoj tragediji. Pokret počinje da se formira stupanjem u blokadu svih državnih fakulteta i dela privatnih, nakon napada na studente i profesore FDU koji su odavali poštu žrtvama novosadske tragedije. Verujem da je konformiranje doprinelo brzom širenju blokada. Konformiranje ima lošu reputaciju kao proces u kom se usaglašavamo s drugima bez kritičkog promišljanja o tome da li je to ispravno. Ipak, ljudi se neprestano konformiraju, a u političkom životu nema širenja podrške bez tog procesa. Prvi fakulteti doneli su promišljenu odluku, uz široku podršku studenata, a njihov primer olakšao je drugima da blokadu prepoznaju kao ispravan izbor.
Izgradnja poverenja
Iako je Studentski pokret avangardan politički akter na svetskom planu, principi na kojima je zadobio podršku prilično su univerzalni. Da bi društveno-politički akter stekao i širio podršku, potrebno je da javnosti uliva poverenje u svoju kompetentnost, odnosno sposobnost da rešava društvene probleme, ali i u svoj moralni integritet i posvećenost javnom interesu. Socijalna uloga studenata u velikoj meri je pogodovala sticanju tog poverenja. Ona već nosi auru kompetentnosti jer su studenti obrazovaniji deo populacije i budući profesionalci. Postojali su i preduslovi za poverenje u njihov moralni integritet, jer je bilo jasno da ne nastupaju iz neposrednog materijalnog interesa niti traže privilegije za sebe. Studente smo nazivali decom, a deca su nevina. Što su studenti više ulagali u pokret i podnosili lične žrtve, to je više raslo poverenje u njihovu posvećenost. Na sličan način i lekari uživaju auru kompetentnosti i brige za druge, što može pomoći da se objasni uspeh pojedinih lekara na domaćoj političkoj sceni. Javnu sliku studenata kao sposobnih i poštenih boraca za pravdu, koju je bilo teško diskreditovati, omogućili su najpre organizacija bez istaknutog lidera ili liderke kao mete napada, a zatim i ograđivanje od kompromitovanih ili politički potrošenih aktera. I sama sam osećala gorčinu što su iz saradnje na taj način izostavljeni brojni akteri koji su se prethodnu deceniju kroz stranke, pokrete i organizacije borili protiv režima. Ipak, imajući u vidu cilj, bilo mi je jasno da je to mudar politički potez.
Širenje podrške
Drugi važan princip jeste signaliziranje širine podrške. Političke borbe su uglavnom borbe utisaka o tome ko uživa širu podršku, kako bi se pridobila realna podrška. Ljudi su skloniji da poklone poverenje akterima koje već podržava veliki broj drugih. Delom zato što takvi akteri imaju veće šanse za uspeh, a delom zato što pretpostavljaju da za njihovu podršku postoji dobar razlog. Već tokom prvih akcija „Zastani, Srbijo“, kojima je sa 15, a zatim i 16 minuta tišine odavana pošta stradalima, a koje su se ubrzo proširile širom Srbije, velikom broju građana postalo je jasno da postoje grupe ljudi koje se bune. Po stupanju u blokade, broj pratilaca profila fakulteta u blokadi na društvenim mrežama brzo je rastao. Građani su donirali novac, donosili hranu i druge potrepštine na fakultete i o tome izveštavali na svojim mrežama. Ubrzo su podršku počele da iskazuju brojne društvene grupe, najpre profesori i nastavnici, a zatim advokati, poljoprivrednici, lekari, taksisti, veterani i drugi, što je doprinelo percepciji da je podrška brojna. U nekim od ovih grupa podrška je opstajala uprkos režimskim napadima na egzistenciju njihovih članova. Nepun mesec dana nakon što je prvi fakultet stupio u blokadu, održan je prvi od mnogih masovnih skupova. Prema proceni Arhiva javnih skupova, na beogradskom Trgu Slavija okupilo se između 100.000 i 102.000 ljudi. Šetnje kroz Srbiju takođe su bile snažan signal građanima u unutrašnjosti da postoji grupa mladih koja se buni i spremna je na ozbiljne žrtve u toj borbi. Sama činjenica da su studenti prošli kroz nečija sela mogla je da pomogne stanovnicima da se lično povežu s njima i njihovim političkim idejama. Bedževi i nalepnice takođe su bili snažan signal širine podrške.
Osnaživanje baze podrške
Širenje podrške Studentskom pokretu dalo je antirežimskoj javnosti dodatnu motivaciju za borbu. Pre svega, ohrabrilo ju je saznanje o tome koliko ima saveznika. Socijalna psihologija proučava fenomen pluralističkog neznanja, okolnost u kojoj veliki broj ljudi deli isti stav, ali pogrešno veruje da je u tome usamljen, pa potcenjuje koliko je taj stav raširen. Studenti su skinuli veo pluralističkog neznanja o širini antirežimskog fronta građana. Kako je odmicala vladavina naprednjačkog režima, verujem da su mnogi takvi pojedinci počeli da sumnjaju u sopstveno rasuđivanje kada se protive režimu koji je prožeo sve pore društva i bio otporan na pređašnje pokušaje promene? Verujem da su suze koje smo viđali kod pristalica Studentskog pokreta najpre bile suze olakšanja – vraćeno im je poverenje u sopstveno rasuđivanje. Nisu bili usamljeni u svom stavu, štaviše, taj stav promovišu najispravniji među nama.
Bilo je puno reči o kolektivno naučenoj bespomoćnosti našeg društva, kao i o niskoj političkoj efikasnosti, odnosno slabom uverenju građana da mogu da utiču na političke procese. Prvi veliki politički uspesi, počevši od ispunjavanja pojedinih studentskih zahteva pa sve do pada Vlade Miloša Vučevića, počeli su da vraćaju taj osećaj građanima. Kao što je moj kolega Nikola Jović pisao u tekstu za „Vreme“, studenti su nam vratili kičmu i pokazali da se može i da vredi boriti se. Odvajanje građana od politike kao nečega amoralnog i prljavog odvijalo se u velikoj meri kroz režimsku propagandu. Studenti su uspeli da „hakuju“ taj mehanizam režimske mašinerije svojim kreativnim prisustvom na društvenim mrežama. I brojni influenseri učestvovali su u širenju podrške Studentskom pokretu, reprodukujući, ali i kreirajući javno mnjenje.
Jačanje organizacionih kapaciteta
Kada su studenti svoju borbu, od traženja ispunjenja zahteva u vezi sa utvrđivanjem odgovornosti za pad nadstrešnice usmerili ka traženju vanrednih parlamentarnih izbora, dimenzija poverenja u kompetentnost njihovog pokreta postala je još važnija. Trebalo je izaći na crtu moćnom i organizovanom protivniku sa neizmernim resursima i svim polugama moći. Studenti su tokom celokupnog dvogodišnjeg delovanja povećavali organizacione kapacitete. Poziv na građansko udruživanje kroz zborove bio je prvi važan organizacioni korak, iako na početku mnogima nije ulivao poverenje. Krajem 2025. godine, akcijom „Raspiši pobedu“, postali su građanima jasniji signal da se ozbiljno pripremaju i organizuju za predstojeće izbore. Redovi ispred štandova postavljenih u širokoj mreži širom Srbije signalizirali su koliki je građanski front. Tada je napravljena i baza pristalica, s kojima se kasnije komuniciralo slobodnim kanalima i iz čijih redova su regrutovani čuvari izborne volje građana na upravo okončanim izborima.
Ne(nasilje)
Uzdržavanje od nasilja Studentskog pokreta i sve intenzivnija upotreba represije od strane režima takođe su išli u prilog jačanju pokreta. Seminalna studija Erike Čenovet, jedne od najpoznatijih istraživačica građanskog otpora autoritarnim režimima, istakla je značaj nenasilnog otpora. Ljudi su pretežno benevolentni i saradljivi, a upotreba nasilja odvraća ih od podrške političkim akterima koji ga upotrebljavaju. U tom ključu može se sagledavati i fenomen upotrebe nasilnih „ubačenih elemenata“ od strane režima na brojnim prethodnim protestima. S drudge strane, bezumna režimska represija povećavala je simpatije prema studentima, a čini se da je održavala budnost građana i u periodima u kojima je delovalo da je Studentski pokret slabo aktivan. Otpuštanje pobunjenih građana koji su bili izuzetni u svojim oblastima i postavljanje poslušnih osoba na rukovodeća mesta, uprkos njihovoj vrlo upitnoj ekspertizi i moralnom integritetu, pojačalo je i percepciju nepravde u društvu.
Identitetski i emocionalni procesi
Tokom dvogodišnje borbe apelovalo se i na identitetske procese, koji daju emocionalno gorivo političkoj participaciji građana. Studenti nisu bili opterećeni ličnim sećanjima na nemaštinu devedesetih i tranziciju dvehiljaditih, niti stigmom s kojom su se nosile starije generacije, a koju je režim vešto instrumentalizovao u prethodnim izbornim ciklusima, što je pokušao i ovoga puta. Ponosno su nosili nacionalne zastave, krstove i ikone, pevali himnu i igrali kolo na ulicama, a podizanju tri prsta dali su novo simboličko značenje. Istovremeno su gradili dirljivu saradnju i poverenje s bošnjačkom zajednicom iz Novog Pazara. Govor ratnog veterana Gorana Samardžića pred zgradom RTS-a, u kojem je mlade iz Novog Pazara nazvao našom decom, ostaće upisan u noviju srpsku istoriju kao antologijski primer regionalnog pomirenja.
Muzička podloga dvogodišnje pobune obuhvatila je gotovo sve postojeće žanrove, pa je svako mogao da se poveže sa Studentskim pokretom i kroz muziku. Dve godine političke borbe obeležili su i mimovi i neočekivani heroji koji su nas raznežili ili zasmejavali: Miloje Sarić, penzioner iz Toljevca, koji se hrabro obratio bivšem predsedniku Vučiću zbog niskih primanja („Mile, sad ili nikad… imaš li srce ili nemaš?“); studentkinje koje su davale odsečne intervjue Informeru pred Rektoratom (anonimna studentkinja „ŠTBK kako se ja zovem“ i Jelena Riznić „Igraću kolo kad vas budu hapsili“); dečak koji je u dečjem programu RTS-a rekao da se studenti bore za pravdu i za sve nas; i mnogi drugi.
Kampanja
I konačno, ako je politička borba između Studentskog pokreta i naprednjačkog režima krajem leta 2026. godine bila neizvesna, predizborna kampanja i obelodanjivanje Studentske liste nepovratno su prelomili javnu percepciju u korist Studentskog pokreta. Svojim studentima na kursu iz Političke psihologije često sam, dok smo prolazili kroz gradivo, govorila kako mi se čini da naprednjački režim pažljivo čita naše udžbenike i prilično uspešno koristi različite socijalno-psihološke mehanizme za jačanje svoje vladavine. Tokom ove kampanje počelo je da izgleda kao da su se pojavili neki bolji studenti političke psihologije, a da je režimu ponestalo kapaciteta, možda i resursa, da primenjuje naučeno.
Signalizacija širine i vitalnosti podrške Studentskom pokretu počela je dugim, višesatnim redovima za potpisivanje podrške Studentskoj listi širom Srbije. Osim toga, ako su građani pre kampanje imali bojazni u vezi s kompetentnošću Studentske liste (strah na koji je Vučić apelovao nazivajući listu eksperimentom), njeno obelodanjivanje razvejalo je te sumnje. Lista je bila krcata ostvarenim i nekompromitovanim ljudima iz najrazličitijih oblasti i iz čitave Srbije. Svako je poznavao nekoga s te liste i mogao da posvedoči o njegovoj ili njenoj kompetentnosti i poštenju. Ako je neko sumnjao u to mogu li naučnici da stanu na crtu karijernim političarima, niz predizbornih debata, u kojima su se naučnici vrlo dobro pokazali, otklonio je i te sumnje. U poslednjih deset dana kampanje ulicama gradova već je vladala optimistična, gotovo slavljenička atmosfera. Širinu podrške signalizirala je i činjenica da je devet od deset automobila trubilo u znak podrške studentima na raskrsnicama na kojima su se zborovi okupljali s transparentima podrške Studentskom pokretu.
S druge strane, SNS je pokušavao da simulira dominaciju i optimizam. Postavljanje štandova pored studentskih, plesanje s pristalicama, dok su studenti širom zemlje slavili uz igru, i „Ruzmarin“ kao odgovor na „Tri poljupca“ predstavljali su pokušaje lažne ekvivalencije, odnosno neuspešne pokušaje režima da pokaže kako može da parira Studentskoj listi. Po prvi put naprednjački režim nije nametnuo narativ kampanje, već je svaki SNS-ov spot adresirao po jednu zamerku režimu, implicitno poručujući da ih ima mnogo i da je režim u defanzivi. Slogani zaslužuju posebnu pažnju koja nadilazi okvire ovog teksta, ali poruka građanima da zaslužuju bolje udžbenički je primer ideje koja okuplja brojne društvene grupe u borbi protiv nepravde.
Na kraju, mašinerija je hakovana, pobedili su bolji studenti političke psihologije. Signalizacija širine podrške materijalizovala se u izlaznosti najvišoj u ovom veku i ubedljivoj izbornoj pobedi. Poverenje građana sada treba opravdati. Do tada nam u zalog ostaju pročišćena politička scena, revitalizovana kolektivna politička efikasnost, patriotski ponos, dobra osnova za nastavak procesa regionalnog pomirenja, kolo kao mejnstrim i čast da se o demokratskoj borbi naših studenata i građana pišu novi redovi u udžbenicima politikologije.
(Autorka je socijalna psihološkinja i docentkinja na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu)
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!