Tompsonov koncert u Zagrebu je spontano nametnuo poređenje javnog ponašanja hrvatske i srpske mladeži. Tompson je automatska puška i već dugo euforični masovni simbol hrvatske mladeži ponajviše zbog nadimka omiljenog pevača. Doduše i Vučićevom učitelju Šešelju su aplaudirali kada je govorio: “Kad metak iz ‘tompsona’ pogodi Hrvata, oba mu oka iskaču”. U oba slučaja je nada centrirana oko imenice Tompson simbol krojenja etnički čiste države metkom. U automatskoj spravi spaja se brđansko oslobodilačko i salonsko urbano domoljublje. Identitetsko i tržišno. U represivnoj toleranciji savremenog kapitalizma slojevi šovinizma zamiru kao ponornice da bi izbili nanovo svom silinom. Postojani su i kumulativni, profašistički i konfesionalni, autoritarni i pluralni.
Koliko je u njima autentičnog generacijskog otpora?
POBEDNICI I PORAŽENI
U Srbiji je tok generacijske ponornice drugačiji od Hrvatske. Ovo samo delom stoga što je Hrvatska 1990-ih stekla novu pobedničku političku generaciju, a Srbija bila lišena iste. Važnija je trajnost procesa. Od sticanja nezavisnosti, Hrvatska je u političkom mamurluku, u mešavini trijumfa koji rađa samouvereno slepilo. Za razliku od trijumfa, iz poraza se, po pravilu, crpi kritičko iskustvo. Poraženi oštrije uočava greške od oduševljenog pobednika. To se, međutim, ne primećuje kod srpskog naprednjačkog režima koji se hrvatskom vojnom trijumfu (u nedostatku vlastitog) protivi neosvećenim srpskim žrtvama. Ponosni mitologizovani kosovski poraz i progon Srba u “Oluji” vide se kao deonice neposustalog istorijskog žrtvovanja koje valja politički koristiti kao simbolički kapital. Pri tome raščlanjavanje žrtava ne pogoduje patetici mita.
Poraz je katkad inspiracija za revanš, a katkad je pasivni komemorativni lament. Red nezaborava, red hrišćanskog oproštaja, red pretnje. Vlasti maštovito montiraju slojeve slepog patriotizma. U celini neposustali srpsko-hrvatski građanski rat sećanja već dugo je nazadan i eksplozivan.
Otpor srpskih studenata je, međutim, kvalitativno drugačiji od u naslovu pomenutog desnoekstremističkog mašinskog simbola slepog patriotizma. Odudara od naprednjačkog, prerušenog radikalskog i od koncertnog zagrebačkog. Studentski gnev je promenio smer, nije etnički nego građanski. Nije uperen ka vani kao kod zagrebačkih tompsonovaca nego ka vlastitoj koruptivnoj vlasti. U Srbiji je režim prešao u policijsku kontraofanzivu, hrvatska država podržava proustaški masovni hilijazam mladih. Da su emocije studentskog protesta bile slične hrvatskim, ne bi ih režim tretirao kao subverzivne. Verovatno bi naprednjački tompsonovci zajednički sa njima mitingovali oko političke ekonomije srpske krvi. Ali nisu naišli na etnomoralistički odziv. Zašto?
STARI I MLADI
Ne samo stoga što su se hrvatski domoljubi srećni razišli kućama, a u Srbiji još nema mamurluka od blokade. Pitanje je gde postoji generacija, to jest jedinstvo upada i raskida. U Srbiji je impresivan napor mladih za promenom. Stvoreno je autentično generacijsko iskustvo, odnosno situacija u kojoj iskustvo starijih ne pomaže. U hrvatskom horu prednjači generacija mladih ponosna na oslobodilačko iskustvo starijih. Samoopisi mladih i starih domoljuba nisu nepomirljivi. Njihova nužno različita iskustva i očekivanja homogenizuje trivijalno etničko i sprečava plodno generacionalizovanje otpora mladih. Rečju, nacionalizam neutralizuje generacije.
Ustašoidni Perković je sporedna spona. Kod velikog dela hrvatske mladeži pevač je simbol anti-antifašizma. Dok su srpski studenti iskoračili napred i usudili se na rizik novog građanskog otpora, hrvatska mladež korača unazad jer nije kadra da izađe iz začaranog kruga sakralnog etničkog. U Srbiji je na ulicama novi buntovni sklop smisla, u Hrvatskoj nema obezvređivanja iskustva starijih niti prezira njihovog opreza, što je suština generacionalnosti. Zato su savremene srpske i hrvatske generacijske zajednice oprečne. Srpski studenti su prekoračili granice etničkog, hrvatska mladež je duboko u njemu postrojena himnom Bojna Čavoglave. Prigušena je eksplozija nove nade jer je prihvaćeno neproživljeno ratno iskustvo. Drugi se dugo nije promenio, većina je protiv Jugoslavije i Srba. Zato što su već trideset godina nepromenjiva “deca secesije”, tompsonovci nisu autentična generacija. Al’ negde u nama je etničkih bitaka plam. Kameni geni vezani su za Boga i naciju. Od Tuđmana do Plenkovića. Posni patrioti su u manjini. Tompson je samo upadljivi medijski spoj. Preciznije rečeno, reč je o antigeneraciji mladih lišenoj raskida i novog početka. Nema diskontinuiteta sa 1995. ni obezvređivanja iskustva starijih uprkos starosnoj razlici između kohorti dragovoljaca i njihovih potomaka. Na zagrebačkom Hipodromu nije oslabio nego je uzavreo antigeneracijski kontejner ratnog oslobodilačkog sećanja sada ispunjen mlađim pridošlicama.
Njima nasuprot, studenti su u Srbiji pokazali da su kadri za smenu generacija. Promenio se Drugi, struktura nade je izmenjena, vidljivo je prekoračenje dozvoljenog i ideološki poželjnog. U Srbiji nema herojske generacije ni mobilne patetike koračnica. Ali zato herojsku emfazu obilno koristi neuravnoteženi predsednik. Dok na Zapadu prevladavaju neherojske potrošačke generacije: Jeans, Golf, SMS, u regionu se još vuku herojske. Ponajviše u Hrvatskoj i na Kosovu. Heroji nisu samo oslobodioci nego svi koji su trpeli jugoslovenski jaram.
Herojska može biti samo generacija pobednika. Poraženi je nemaju. U Hrvatskoj je heroizacija zahvatila starosne kohorte svih uzrasta. Tompson kao metafora ritmički održava ekskluzivni ekstatični doživljaj, nadgeneracijski spoj oslobodilačkog iskustva i nade u etnički čistu državu. Perković, naravno, nije uglazbio građanski rat nego ekskluzivnu borbu za državnu nezavisnost. Klerikalizuje omladinu graničarskim katoličanstvom. Zato ga je i papa primio. Ali da ova borba ne bi ostala epizoda, treba je istorijski utemeljiti. Naći prethodnicu u prošlosti znači nadovezati se na NDH. Slavljenje ustaša nije drska provokacija nego nužno istorijsko utemeljenje državne nezavisnosti.
I Tuđman se naslanjao na istu istorijsku deonicu. Ova istorija jeste, doduše, neslavna, ali je preko potrebna istorija. Potvrđuje da samostalna hrvatska država nije od juče. Zato ni “Oluja” nije epizoda nego kontinuitet nacionalnog žrtvovanja za suverenitet. Treba istorijski utemeljiti državnu nezavisnost, pa makar joj fašizam bio oslonac. NDH nije gorka pilula nego ponosna deonica hrvatskog suverenizma. “Za Dom spremni” nije prkos nego istorijski stepenik. Nema identiteta bez kontinuiteta, pa makar i od Pavelića do HDZ. Lišena NDH, “Oluja” bi ostala slučajni trijumf i ratna sreća, a ne deo zacrtanog istorijskog projekta. Da njeni akteri ne bi ostali samo herojska nego i istorijska generacija, nužan je pored istoričara i Tompson.
Planski podsećajući na ustaše, potvrđuje “Oluju” kao alku nadgeneracijskog hrvatskog saveza svih uzrasta. I borbenu sponu dugih istorijskih procesa koje treba uglazbiti i privući mlade. Nismo mi od juče, ni od 1995, nego smo od 1941. Zato masovno pevanje sa Tompsonom nije samo nezaborav osvajanja Knina nego potvrda dubokog i nepobedivog istorijskog projekta, spoj male lične i velike službene hrvatske istorije. I eto antigeneracijske čarolije. Nema autentičnog generacijskog proboja. Manje je važno to što je ekstatična zajednica oslobodilačkog sećanja centrirana oko Domovinskog rata prepuna samopripisivanja i izmišljanja. Važniji je istorijski kontinuitet, utemeljenje u prošlosti, makar i u ustaškoj državi. Cilj je da se i onaj ko se ne seća ratova muzičkom ekstazom uključi u slavni oslobodilački kontinuitet. Zato odgovor “spremni” nije simbol prkosa nego težnje da se bude deo istorije. Ali kakve?
“SVET JE MESTO BORAVKA HEROJA, A GDE ĆEMO MI”
Hrvatska herojska etnička antigeneracionalnost koja guši nove proboje mladih nije u celini osobena. Sve poslesocijalističke generacije (osamdesetdevetaši) su deo globalne evropske restaurativne generacije nošene antikomunizmom, nacionalizmom i religijom. I u Srbiji se pokrenula slična nacionalistička mlada generacija upada i raskida 1990-ih, ali nije bilo ratne pobede da je iracionalno i permanentno heroizuje. Srećom ili nesrećom? Kako go bilo, aktuelni studentski protest ne nose herojska, potrošačka ni medijska generacija, nego autentično nova politička koja se oslobodila etničkog ekskluzivizma i šovinizma. Njen novi početak nije oružana pobeda nego pad nadstrešnice, eksplozivna kumulativna tačka dugog građanskog nezadovoljstva korupcijom i medijskom blokadom vlasti. Nasuprot studentima, režim u Srbiji uporno heroizuje građanski rat sećanja sa okruženjem i, slično hrvatskom, beleži kao slavne stranice nacionalne istorije kratke ratove i neosvećene žrtve, a ne duge periode mira. U inflaciji iskonstruisanih heroizacija studenti su u Srbiji ponovili Brehtovo pitanje: “Svet je mesto boravka heroja, a gde ćemo mi”?