Od praznika do praznika, preko Međunarodnog dana djeteta koji se obilježava svakog 20. novembra od 1954, novinske i televizijske ekipe obiđu svratišta za djecu ili višečlane siromašne porodice. Tom prilikom saznamo da djeca koja žive u siromaštvu imaju skromne želje poput nove igračke ili školskog pribora, a po pravilu – priloge i tekstove prate i poražavajući brojevi koji nas nakratko osvijeste i podsjete da živimo u društvu nejednakosti i nepravde. Čini se da ostatak vremena djeca i mladi koji su siromašni ili sa velikim izgledima da to postanu, ostaju nevidljivi. Posmatrano prema starosti, položaj djece i mladih je lošiji od položaja odraslih, a situacija se ne mijenja u posljednjih pet godina i ona je primarno posljedica pogoršanja položaja starijih od 65 i starijih od 75 godina. Siromaštvo, a naročito siromaštvo među djecom, predstavlja veliki problem u Srbiji sa stopama koje su znatno više od prosječne stope siromaštva djece u Evropskoj uniji gdje ona iznosi 19 odsto.
Prema podacima Unicefa, u Srbiji 8,4 odsto djece živi u apsolutnom siromaštvu, a čak 30,2 odsto djece živi na liniji siromaštva. Dvadeset procenata djece nije primilo sve vakcine, a blizu 30 odsto djece mlađe od pet godina nema adekvatnu ishranu. Prema tim podacima, 50 odsto djece uzrasta od tri do pet godina ne ide u vrtiće. Procenat siromašne djece najmanji je u Beogradu, dok je najviši u Južnoj i Istočnoj Srbiji, gdje u ruralnim područjima iznosi i 39 odsto. Dječje siromaštvo je povezano sa obrazovanjem majki i skoro sva djeca čije su majke neobrazovane su siromašna.
Posebno osjetljive su grupe djece sa smetnjama u razvoju, sa invaliditetom, teško bolesna djeca, djeca koja žive i rade na ulici, djeca koja žive u ruralnim sredinama, a društvo u ovom trenutku nema adekvatan odgovor na probleme s kojima se oni suočavaju. Aleksandra Jović iz Unicefa za „Vreme“ objašnjava da siromaštvo u periodu djetinjstva ima dalekosežne posljedice na razvoj djeteta i znatno povećava rizik od siromaštva ne samo do kraja života te osobe, već i njihove djece. „Siromaštvo je posebno pogubno za decu jer se ona nalaze u periodu razvoja u kome svaka vrsta uskraćenosti može dovesti do posledica koje ne mogu kasnije biti otklonjene. Jedna trećina dece je izložena siromaštvu i nema mogućnost da odraste u uslovima pogodnim za razvoj. Drugim rečima, mogli bismo reći da će jedna trećina srpskog stanovništva sutra biti ljudi koji nisu dostigli svoj puni razvojni potencijal.“
Činjenica je da siromašna djeca žive u siromašnim porodicama. Ove porodice su često suočene sa višestrukim izazovima, kao što su nezaposlenost, invalidnost, visok stres i isključenost. Njima je potrebna podrška, i kroz novčana davanja i kroz odgovarajuće usluge u zajednici namijenjene djeci i porodici. Srbija ima programe materijalnog obezbjeđenja porodice kojima je obuhvaćena jedna četvrtina ukupne dječje populacije, pokazuju podaci ove organizacije. „Međutim, postoji značajan prostor za poboljšanje koherentnosti tih programa, kao i targetiranja, obuhvata i adekvatnosti u pogledu iznosa koji bi ih učinio efikasnijim u rešavanju problema obespravljenosti dece. Ti programi, takođe, treba da budu čvršće povezani sa uslugama u zajednici kako bi porodice imale dobrobit od sveobuhvatnog i integrisanog paketa podrške“, objašnjava Jović. Teško siromaštvo i deprivacija, zajedno sa nedostatkom podrške ugroženim porodicama, mogu čak da dovedu i do raspada porodice i odvajanja djece od roditelja. Izrada sistemske integrisane podrške koja je dostupna ugroženim porodicama zahtjeva održive mehanizme finansiranja i na nacionalnom i na lokalnom nivou.
Za dječje dodatke se izdvaja oko 0,6 odsto ukupnog bruto domaćeg proizvoda, za razliku od evropskog prosjeka koji iznosi 1,2 odsto BDP-a. Prema procjenama Unicefa, dječiji dodatak prima samo 40 odsto djece koja bi zakonski mogla da ostvare to pravo, a razlog je uglavnom neinformisanost roditelja i staratelja o tome koja su im prava na raspolaganju. Ostvarenje ovog prava otežava i birokratija, imajući u vidu da treba izdvojiti vrijeme i novac za dobijanje više desetina dokumenata. Prema podacima za mjesec mart 2018. godine, četvoročlana porodica koja ne prelazi cenzus za ostvarivanje prava na dječiji dodatak mora imati ukupna mjesečna primanja manja od 34.625,52.
Iz Unicefa, ali i drugih organizacija, kao i stručnjaci koji se bave sličnom tematikom, kažu da je jedan od najefikasnijih načina podrške kroz kvalitetno i inkluzivno obrazovanje. Obrazovanje usmjereno na siromašne treba da omogući najugroženijoj djeci da savladaju prepreke koje ih sprečavaju da dostignu svoj puni potencijal. Taj proces treba da počne sa ranim uključivanjem u predškolsko obrazovanje. Podaci govore da predškolsko obrazovanje pohađa samo 9 odsto djece iz najsiromašnijih porodica, a 82 odsto djece iz najbogatijih porodica. Predškolsko može da pruži podsticajne razvojne uslove i odgovarajuću ishranu djeci koja nemaju takve uslove kod kuće. Investicije u djecu ranog uzrasta donose najveću stopu povraćaja, ne samo za pojedince, već i za društva u cjelini.
Na to da je obrazovanje ključno za razvoj svakog društva upozorava i direktor Unicefa u Srbiji Mišel Sen Lot. „Dokaz za to je da su sva istraživanja do sada pokazala da model obrazovanja može da razbije ciklus siromaštva. Moramo da se potrudimo da obrazovanje bude kvalitetno i da bude inkluzivno“, rekao je Sen Lot povodom obilježavanja Međunarodnog dana djeteta. Ipak, 30 odsto djece od 15 godina u Srbiji nema adekvatne vještine čitanja i pisanja. „Nažalost, jedna trećina dece u Srbiji je nepismena, a to znači da nisu pripremljena za svijet. I zbog toga se Unicef u saradnji sa Vladom Srbije složio da se između 2016. i 2020. uvede program za inkluzivno obrazovanje, koje će biti kvalitetno. Promijeniće se nastavni plan i program kako bi se učenje vršilo po kompetenciji“, rekao je Sen Lot.
Siromašna djeca treba da dobiju materijalnu podršku, kao što su odjeća, obroci i knjige, kao i podršku u učenju kako bi im se omogućilo da završe školu i ostvare odgovarajući nivo postignuća. Većina postojećih mjera stipendija ili domskog smještaja uzima u obzir primarno akademski uspjeh djece, a ne i njihov socioekonomski položaj. Male su šanse da dijete iz siromašne porodice stekne univerzitetsko obrazovanje. Istovremeno, privreda 21. vijeka traži kvalifikovanu radnu snagu – najmanje 65 odsto kvalifokovane radne snage. U Srbiji danas jedva 17 odsto radne snage ima visoko obrazovanje, a jedna trećina ima samo osnovno obrazovanje ili niže. Među djecom iz romskih naselja, više od 80 odsto mladih od 18 do 24 godine nema stečene kvalifikacije koje bi im omogućile zaposlenje. Ako društvo ne pruži podršku ovoj najugroženijoj djeci da uče i da se razvijaju od najmlađeg uzrasta, da li će Srbija imati neophodnu radnu snagu i da li će imati dovoljno sredstava da pomogne novim siromašnim grupama?
Siromašna djeca postaju roditelji buduće siromašne djece i krug siromaštva se uvećava iz generacije u generaciju, potpomognut pojavama kao što su dječiji brakovi i rano napuštanje obrazovanja.
Kao jedno od rješenja, stručnjaci vide i ulaganja u rani razvoj. Postoje mnoge studije koje dokazuju da je zapravo veoma važno da se interveniše u ranom uzrastu, čak i prije treće godine, a kod nas sve predškolske ustanove i dalje prevashodno imaju funkciju čuvanja djece, a ne obrazovanja. Odnosno, tu se i dalje prije svega zbrinjavaju djeca zaposlenih roditelja, a ne onih koji su ugroženi. Iako se podrazumijeva da je izuzetno važno zbrinjavanje djece zaposlenih roditelja, prije svega sa demografskog aspekta, zbog usklađivanja rada i roditeljstva, sa aspekta ranog razvoja, treba međutim razmišljati i o nekim drugačijim formama. Tu više nije riječ o predškolskoj ustanovi u kojoj će djeca moći da borave osam sati svakoga dana već je dovoljno i nekoliko sati dnevno, možda i svakog drugog dana, tako da djeca iz ugroženih porodica mogu rano da počnu da smanjuju jaz između onoga što oni imaju prilike da nauče u porodici i onoga što djeca iz boljestojećih porodica imaju prilike da nauče. Druga stvar je, upozoravaju stručnjaci, način na koji država sprečava rano napuštanje školovanja, postojanje takvih mehanizma u društvu i pitanje da li ih koristimo.
Pored dječjeg siromaštva, veliki problem zadaje i podatak da su zapravo radno sposobni mladi od 18 do 30 godina – u ubjedljivo najvećem riziku od toga da budu siromašni (32,7 odsto). Kada su u pitanju mladi preko 18 godina, veliki broj njih su djeca koja izlaze iz sistema socijalne zaštite, odnosno oni koji su bez roditeljskog staranja, mladi Romi i djeca koja su u riziku od gubitka porodice. Mladi koji izlaze iz sistema socijalne zaštite, odnosno država nakon punoljetstva više ne može da ih zbrine, u posebno su ranjivoj kategoriji i objektivno, ali se suočavaju sa subjektivnim problemima. Istraživanje „Socijalna dimenzija studiranja u Srbiji“ pokazuje da u našoj zemlji vlada ogromna nejednakost kada je riječ o pristupu višem i visokom obrazovanju. Za razliku od situacije od prije 30 ili 40 godina, kada je ogromna većina djece čiji roditelji imaju završenu srednju školu upisivala i završavala fakultete, danas je slika potpuno drugačija – djeca niskokvalifikovanih roditelja najčešće i sama ostaju na tom nivou obrazovanja, dok fakultete upisuju u ogromnoj većini djeca čiji roditelji takođe imaju završene fakultete. Uspon na društvenoj ljestvici nije moguć ili je znatno otežan zahvaljujući nizu socijalnih i ekonomskih faktora. Studija je, prije svega, ukazala na to sa kojim problemima se mladi danas suočavaju – sa visokom nezaposlenošću, finansijskom zavisnošću od roditelja, sa problemima neefikasnog obrazovanja i dubokim osjećajem isključenosti iz politike.
Siromaštvo kod djece i mladih može da znači i nedostatak učešća u društvenom i kulturnom životu. Djeca koja rastu u siromašnim porodicama možda neće moći da sebi priušte odlazak u bioskop, da nauče da sviraju instrument, da imaju privatne časove ili pozivaju drugove na rođendan. U mnogim slučajevima, takva djeca su manje samouvjerena, ne mogu tako lako da nađu prijatelje, a i kasnije, na poslu, ne iskorišćavaju svoj potencijal. Zato zarađuju relativno malo i svojoj djeci ostavljaju u nasljeđe siromaštvo.
