Te davne 1967. zima je u Gospiću bila sjajna sezona za klince: snijeg je bio povelik, a drug Tito, najveći sin naših naroda i narodnosti, očekivao se u gradu u kojem su se novi osnovci spremali po prvi puta zavezati crvenu maramu oko vrata.
Ujutro toga dana, ja šestogodišnjakinja, brzala sam prečicom, kroz park prema školi u koju su mame već dopremile kolače i u koju je trebao doći Tito. Ali avaj: snijeg je pokrio brijeg i park, moja nestrpljivost je umjesto sigurne staze izabrala put bez prtine u snijegu i – upala sam u šaht pun vode i prljavštine, taman duboke da se smočim skoro do ramena. Nije bilo druge, nego vratiti se kući i poduzeti nešto na popravljanju nesretnog slučaja. Opet avaj: autorica moje ličnosti autoritativnim glasom je donijela odluku bez mogućnosti priziva: „Skidaj mokro sa sebe, najprije pod tuš, onda u krevet.“ Ništa nije pomoglo, ni suze, niti spominjanje druga Tita (gospođa majka se nikad nije furala na komuniste i najvećeg sina, ili joj je prijeteća upala pluća vlastitoj kćeri bila važnija od najvećeg sina), niti to što joj ženski potomak propušta prvu krizmu tad vladajuće ideologije.
Od tada, ja dolje potpisana bilježim tužni ispričani događaj kao svoju prvu traumu iz djetinjstva. Druga Tita, naime, nikad nisam uživo vidjela i godinama sam zavidjela, među ostalima, svojoj prijateljici Dubravki čija je slika, na kojoj ju najveći sin drži šmrkavu u naručju (a ona se dere iz petnih žila), zauzimala važno mjesto na zidu njenog roditeljskog stana.
Idućih godina, u učionici moje osnovne škole (i dalje gospićke), nastava je počinjala rečenicom učiteljice Nade: cZa domovinu s Titom“, na što smo mi – svi kao jedan – odgovarali: „Naprijed“, sve sa stisnutom pesnicom. Ista se, u godinama odrastanja, negdje izgubila, da bi se pojavila tek negdje 2000, pred kratkotrajni slom Zlobovog režima/vakta, kako kome drago, ali to je već neka druga priča, iako nije da nema baš ništa zajedničko s drugom Titom.
Te naše početke svakog školskog dana – bar ja – nisam sve do nekih aktualnih dana doživljavala kao „ideološko ispiranje mozga“. Naprotiv, jer toga se ionako nitko od moje generacije i ne sjeća, pa čak niti kao prisile ili nečeg nametnutog. Naprosto, najveći sin je bio neupitan, a mimo toga život je išao svojim tokom i mi smo odrastali nešto kasnije furajući se na rock (na užas naših starih, jednako kao što se danas neki od nas kostriješe na hip-hop ili, ne dao Bog, na užas od turbo-folka) i na bolju budućnost, koja je čak i trajala do početka 90-ih.
Kad je tog 4. maja 1980. umro drug Tito, znalo se da se već danima spremaju specijalna izdanja novina i da dežuraju ekipe po redakcijama. Ipak, kad je dežurni pingvin na TV-u (izvinjavam se, nisam upamtila individuu, jer su u međuvremenu na Onaj Svijet otišli još neki, novokomponirani najveći sinovi) objavio da ga više nema, moji dragi roditelji su pozvali svoju studenticu da „odmah dođe kući, jer se ne zna što će se događati“. Nasljednica nije poslušala, ali istine radi, valja reći da je pustila neku suzu, da je imala poriv da otputuje iz Zagreba u Beograd i prođe kraj odra u Saveznoj skupštini – jer je to tad radila masa Srba, Hrvata, Slovenaca, Albanaca, Bosanaca sviju fela i ostalih pripadnika naroda i narodnosti – te da je mislila da njen mali nećak, rođen istog tog 4. maja ili svibnja u Puli, nikad neće moći, kao sav normalan svijet, slaviti dan svoga ukazanja.
Opet su godine prošle. U njima nam je tadašnja domovina isfronclana u komade, a u svakom tom kutku našao se netko tko je htio postati mali Titić. Žilnik, Marković i mladi Brešan o tome su snimili filmove. Nas pučanstvo, stanovništvo i pukiće uvjeravali su da je Tito (ne više drug) mrzio Hrvate i Srbe, da je mrzio ili obožavao Albance i Muslimane (Bošnjake, kako tko hoće), da je za sve kriv, ukratko. To su bili baš oni koji su pljuvali „Mladinu“ kad je izvrtala ruglu štafete koje su trajale i nakon Titove smrti, koji su izmislili onu „I poslije Tita Tito“ i koji su se zaklinjali i dalje u onoga „koji je fizički odsutan, ali živi u nama“.
Od tih godina, posve lokalpatriotski obožavam Zagorce: od Kumrovca su napravili sjajno etno-selo, a kod spomenika Maršalu – nedavno raznesenog eksplozivom, ali potom ponovo napravljenog – „slikavaju“ se furešti sviju fela i nacija. U rodnu kuću Titovu – koja nema zlatne slavine poput obližnjeg navodnog i vjekovnog ognjišta Franje Tuđmana koje, usput, nikog normalnog ne zanima – valja vratiti tek geografsku mapu Titovih svjetskih bazanja, koja je uklonjena zato što je nepojamnik i zavidnik zavidio na tome što je Maršal bio dobrodošao gost.
Na kraju svega, moja trauma iz djetinjstva ima nastavak: umjesto da vidim Tita uživo, upala sam u šaht. Ovi razni koji su mi se rođenim očima nakon njega ukazali, nastojali su da mene i silne druge zguraju u neki šaht.
Od svega, na kraju, što je ostalo jedna je jedina rečenica koju su Tito i generacije živjeli: „Smrt fašizmu, sloboda narodu“.
Ja sam, naime, sasvim sigurna da kad kao mali upadneš u šaht, postaješ nepopravljivi antifašista. A drug Tito je vjerojatno, ipak, bar u tom šahtu, imao neku ulogu.
