Praksa u nekim islamskim zemljama pokazuje da je žena u potpunosti podre?ena muškarcu i potisnuta na margine društvenih zbivanja. U takvim društvima snažna patrijarhalna matrica, zaogrnuta plaštom religijske tradicije, opravdava inferiornost žene u odnosu na muškarca, reducirajući njenu ulogu isključivo na majčinstvo i privatnu sferu života. Isključena iz društva, žena je vrlo često meta opresije i nepravde koje se čine „u ime vjere“, bez prava na obrazovanje, rad, pravedno su?enje i sl. Imajući u vidu ove činjenice, nameće se pitanje da li islam doista podržava i opravdava ovakvu sliku žene u društvu ili je pak riječ o različitim intepretacijama islamskog učenja u odre?enom sociokulturnom i političkom ambijentu? Odgovor na to pitanje zahtijeva opsežnu elaboraciju, što ne dozvoljava prostor ovoga teksta, te ćemo se ograničiti na spiritualni, socioekonomski i politički aspekt statusa žene u islamu, uz napomenu da je vrlo bitno napraviti distinkciju izme?u normativnog učenja islama, odnosno teorije i praktične primjene, odnosno interpretacija prvog izvora vjere, Qur’ana Časnog.
1. Spiritualni aspekt
Žena i muškarac u islamu posjeduju istu duhovnu ljudsku prirodu (fitrah), koju je Uzvišeni Allah podario svakom ljudskom biću, diferencirajući je prema spolu muško/žensko, na temelju čega se ljudski rod razlikuje po svojoj prirodnoj uvjetovanosti, ali ne i po intelektualnoj i umskoj bitnosti:
„On vas stvara od jednog čovjeka da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete…“ (6: 98)
„O ljudi Mi vas od jednog čovjeka i žene stvaramo, onda vas dijelimo na plemena o narode da biste se me?usobno upoznavali. Doista je kod Allaha najodabraniji onaj ko je najbogobojazniji.“ (49: 13)
Navedni qur’anski ajeti pokazuju da su i muškarac i žena stvoreni od iste supstance (nefsun vahidah) i da se Uzvišeni Allah obraća terminom „O ljudi“ (An-nas), što u arapskom jeziku podrazumijeva i muškarca i ženu.
Žena i muškarac imaju iste vjerske i moralne obaveze, ali i odgovornosti, jer su u Islamu prava uvijek povezana sa obavezama i odgovornostima.
„Nijednom trudbeniku izme?u vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih„. (3: 195)
„A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, – ući će u džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda„. (4. 124)
„Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.“ (33.35)
Jasno je dakle da islam traži i od muškarca i žene pokoravanje temeljnim principima vjere, ali ih i nagra?uje za to. Tako?er se ističe individualna odgovornost svake osobe za ono što učini. Ipak, u praksi je muškarac postao glavni arbitar u životu žene, neko ko odlučuje umjesto nje, neko kome je ona poslušna i podre?ena, neko „zbog kojeg ona zaslužuje džennet ili džehennem“.
2. Socioekonomski aspekt
U ovom dijelu ćemo se osvrnuti na obrazovanje, pravo raspolaganja imovinom i pravo na rad. Kako je prethodno demonstrirano, i muškarac i žena duhovno i intelektualno imaju iste mogućnosti, obaveze i odgovornosti. Sljedstveno tome oni su obavezni da se obrazuju, kako bi mogli odgovoriti postavljenim obavezama i to ne samo u domenu religije već u svim sferama znanosti, što koristi čovjeku i unaprje?uje jedno društvo. Stoga i prva objava Qur’ana Časnog zahtijeva traženje znanja i obrazovanje (96: 1-5) podjednako i za ženu i muškarca.
Postavljajući retoričko pitanje, da li su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju (39:9), Qur’an traži od vjernika da se mole za unaprje?enje i povećanje znanja (18:114), jer je znanje preduvjet za kreiranje stabilnog i pravednog društva u kojem se može živjeti u miru, respektirajući temeljna ljudska prava i slobode. Muslimanska praksa pokazuje da se ženi uskraćuje pravo na obrazovanje, uz obrazloženje da je njena primarna zadaća biti supruga i majka, a ne osoba koja može doprinositi i boljitku cjelokupnog društva. No, da bi bila dobra majka, žena mora da se obrazuje, jer je majka prva učiteljica i neko ko utječe na prva socijalna iskustva i formiranje vrijednosnog okvira i obrazaca ponašanja, koja se kasnije primjenjuju u životu. Nadalje, ako je intelektualni potencijal ravnomjerno raspore?en i na žene i muškarce, zašto bi polovina ljudske populacije bila uskraćena na pravo da se intelektualno izrazi u različitim sferama života? Zar to ne predstavlja ogroman gubitak intelektualnog potencijala u jednom društvu?
Islamska povijest svjedoči o ženama koje su bile učiteljice poznatih ličnosti, kao što je slučaj sa historičarem Ibn al Asakirom (u.1177), koji je imao više od 80 žena učitelja. Naravno da je bilo žena koje su bile poznati ljekari, pjesnici, pravnici, ali su to prije bili izuzeci, a ne pravilo. Iako u osnovnim izvorima vjere nema pomena o bilo kakvoj diskriminaciji u vezi sa obrazovanjem, praksa je pokazala drugačiju stvarnost u kojoj su žene imale pravo na obrazovanje, uglavnom u kući u okviru porodice i uglavnom iz područja religijskih znanosti, kao da su sve ostale privilegija muškaraca.
Islam daje svakom njegovo pravo da bude ličnost sa pravima i obavezama koje ima, stoga niko ne smije, u ime vjere, ugrožavati prava drugog ljudskog bića. Svakome pripada ono što zaradi, svako će svoje breme nositi i stajati pred Bogom, kako stoji u Qur’anu: „Muškarcima pripada udio onoga što steknu, a i ženama pripada udio onoga što steknu“ (4:32) Svako ima pravo da raspolaže svojom imovinom slobodno. Žena imovinu naslje?uje, ali je tako?er može sticati radom.
Kada je u pitanju nasljedstvo, u Qur’anu nalazimo jasne odredbe u tom pogledu: „Allah vam nare?uje da od djece vaše muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskima. A ako bude više od dvije ženskih, njima–dvije trećine, onoga što je ostavio, a ako je samo jedna, njoj polovina…“ (4:11) Pored toga, postoji mogućnost da se ženi osigura dodatni dio putem poklona ili oporuke, tako da žena u islamu, ako se dosljedno poštuju ovi propisi o nasljedstvu, ima zagarantiranu imovinu iz nasljedstva kojom samo ona ima pravo raspolagati i ne mora je trošiti na porodicu ako ne želi, jer je obaveza muškaraca da izdražava porodicu: „A otac djeteta dužan je da ih opskrbljuje i da ih odijeva…“ (2:233.) i zbog toga on naslje?uje duplo više od žene.
Ovi propisi osiguravaju ženinu ekonomsku sigurnost, koja je vrlo bitna jer, kako se može vidjeti danas, žene trpe i žive u poniženju, ponajviše zbog ekonomske zavisnosti. Žena muslimanka na ovaj način ima zagarantirani dio u naslje?u, ali isto tako ima i vjenčani dar (mahr), čiju visinu ona odre?uje prilikom sklapanja braka, a koji dobiva ako do?e do rastave braka. Nadalje, ona svoj imetak može ulagati u trgovinu i druge poslove i tako sticati dobit. Najbolji primjer je svakako h. Hatidja, prva žena Poslanikova, koja je bila bogata trgovkinja iz Mekke. Iako je bila u braku s Muhammedom a.s., ona je svojom imovinom raspolagala samostalno i ona predstavlja paradigmu uspješne poslovne žene muslimanke. Ipak su i ove odredbe potisnute lokalnom praksom i tradicijom svakog naroda, tako da ako žena i dobija zagarantirani nasljedni dio, najčešće u praksi muž preuzima njen imetak i raspolaže njime kao sa svojom imovinom, što znači da vjera i poštenje ljudsko nisu dovoljni, već treba imati razvijen pravosudni sistem koji će štititi ova prava od zloupotreba.
3. Pravno–politički aspekt
Žene i muškarci imaju zagarantirano pravo na jednakost pred zakonom i sudom, jer pravda ne poznaje ni spol, ni rasu ni društveni status. Me?utim, kada je riječ o svjedočenju žene, onda se mora kazati da postoje kontraverzna stajališta o shvaćanju i primjeni qur’anskog ajeta:
„O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do odre?enog roka. I neka jedan pisar izme?u vas to vjerno napiše i neka se pisar ne uzdržava da napiše, ta Allah ga je poučio; neka on piše, a dužnik neka mu u pero kazuje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga, i neka ne umanji ništa od toga. A ako je dužnik rasipnik ili slab, ili ako nije u stanju da u pero kazuje, onda neka kazuje njegov staratelj, i to vjerno. I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dva muškarca, onda jedan muškarac i dvije žene, koje prihvatate za svjedoke; ako jedna od njih zaboravi, neka je druga podsjeti…“ (2: 282)
Ovaj ajet mnogi uzimaju kao dokaz da je žena upola manje vrijedna od muškarca, jer njih dvije treba da svjedoče za jednog svjedoka. Me?utim, kako je Qur’an objavljivan s povodom i u odre?enom vremenu tako i za odre?ene ajete treba tražiti povode i razloge (sebeb-i-nuzul) za to, i nastojati dokučiti mikro i makro pozadinu, što je bitno za pravilno razumijevanje odre?ene problematike.
Većina suvremenih interpretacija navedenog qur’anskog teksta daje nekoliko komentara, bitnih za pravilno razumijevanje i primjenu odredbi o svjedočenju:
– Ne može se argumentirano tvrditi da postoji opće pravilo o tome da je svjedočenje žene vrijedno upola manje nego svjedočenje muškarca. Ovo pravilo demantira qur’anska odredba (24:69) u kojoj se eksplicitno traži svjedočenje oba spola u slučaju optužbe za nevjerstvo u braku,
– Kontekstualno navedeni ajet se odnosi na finansijske transakcije, odnosno kreditiranje, što je vrlo često komplicirano i praćeno stručnom finansijskom terminologijom,
– Razlog za traženi broj svedoka žena i muškaraca je naveden u istom pasažu. To ni u kom slučaju ne znači inferiornost, odnosno superiornost jednog ili drugog spola. Jedini razlog je da se spriječi nenamjerna greška u razumijevanju i percepciji datog problema. Naime, arapski termin „tadhila“, upotrebljen u ovom pasažu, doslovno znači „izgubiti put“, zbuniti se ili pogriješiti. No, da li su samo žene sklone tome i da li je samo njima potrebna potvrda svjedočenja? Naravno da ne. Ono što treba uzeti u obzir je status žene u tadašnjoj Arabiji koja je uglavnom bila posvećena porodici i humanitarnim poslovima, a ne i poslovima trgovine i finansijskih transakcija u kojima je povremeno i učestvovala, ali općenito je bila izvan tih tokova,
– Obaveza sudije je da cijeni svjedočenje i žene i muškarca prema intelektualnim i moralnim zalugama svakog od njih, uzimajući u obzir specifične okolnosti datog slučaja.
Poznato je da su žene obnašale sudačke funkcije i da su to mogle biti ako su kvalificirane za to, kako vele istaknuti historičar i pravnik Al Taberi i Ibn Hazm iz Andalusa. Imajući to u vidu, onda je nelogično da žena koja je obrazovana, posebno ona koja je upućena u pravnu znanost i čak obavlja sudačku funkciju, nema jednak status svjedoka, kao bilo koji muškarac, pogotovo, ako takav nije obrazovan ili ako ne poznaje pravo. U današnjim uvjetima življenja nema razloga da žena koja poznaje ekonomiju i pravo i općenito obrazovana žena, ne bude validan svjedok kao i muškarac i da njeno svjedočenje ne bude prihvaćeno, jer je upućena i poznaje te oblasti puno bolje u odnosu na nekoga ko se ne bavi time.
Kada je riječ o političkim pravima, povijest pokazuje da su žene participirale u izboru vladara, u javnim poslovima, u sudačko-pravnim poslovima, obrazovnom procesu, administrativnim poslovima itd. Qur’an ne sadrži nijedan stavak koji bi ženu isključio iz društevnog i političkog života, naprotiv, sljedeći ajet zahtijeva puni angažman i žene i muškarca: „A vjernici i vjernice su jedni drugima prijatelji, oni nare?uju da se čini dobro, a zlo sprječavaju, i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Njegovu Poslaniku se pokoravaju!. Takvima će se smilovati Allah!“ (9:71.)
U komentaru ovog ajeta Fathi Osman ističe da riječ prijatelji „awliya“, u smislu da se ukaže na zajednička prava i obaveze žena u društvu, naglašava i „odgovornost“ i „vlast“ koje muškarci i žene treba podjednako da dijele, kao neodvojivi članovi društva u kojem su svi pojedinci i grupe, bez obzira na razlike, kakve mogu biti me?u njima, snose kolektivnu odgovornost prema društvu u cjelini. Qur’anska odredba da se nare?uje činjenju dobra a zabranjuje činjenje onoga što je neispravno, „el–emr bil–ma’ruf vel–nah’j an el–munkar“ pokriva sve društvene i političke aktivnosti, koje se sada priznaju kao ljudska prava i treba ih osigurati podjednako i za muškarce i za žene u društvu. Jedan od najpoznatijih historičara i komentatora Qur’ana At-Taberi rekao je da žena može zauzimati važne položaje u društvu, odnosno da ne bi trebalo praviti prepreke za bilo koju državnu funkciju. No, kako njegova razmišljanja i stavovi nisu odražavali društveno stanje tog vremena, njegov pravac razmišljanja nije uspio da se nametne. Tako u praksi imamo, djelomičnu, a negdje i potpunu marginalizaciju žena u muslimanskoj praksi. Žene još uvijek nisu ostvarile temeljno političko pravo, pravo da biraju i budu birane jer je politika u isključivoj nadležnosti muškaraca. Ondje gdje je ovo pravo formalno i priznato, žene su u malim procentima zastupljene na mjestima gdje se odlučuje. No, to nije samo slučaj u islamskim zemljama već generalna slika patrijarhalnog koncepta i „demokratskih“ i „nedemokratskih“ režima u kojima dihotomija na privatnu/žensku sferu i javnu/mušku sferu života nikada nije ni iščezla, već je s vremena na vrijeme bivala potisnuta jednom ili drugom ideologijom ili političkom filozofijom.
Žena je dakle prema Qur’anu, osnovnom izvoru vjere islama, osoba sa dignitetom, dostojanstvom i jednakim pravima, obavezama i odgovornostima. Ona je kadra postići iste duhovne stepene kao i muškarac, ali je isto tako intelektualno sposobna, pa i obavezna da doprinosi boljitku društva, uz zagarantiranu poslovnu i pravnu sposobnost. Me?utim, različite interpretacije qur’anskih odredbi, praćene patrijarhalnim konceptom sistematske subordinacije žene, pokazuju da se ova prava ne respektiraju i da je žena još uvijek diskriminirana u muslimanskoj praksi.
