Etničko ispred estetičkog

Zašto književnost ima povlašten položaj među drugim umjetnostima, pa za razliku od muzike, slikarstva, arhitekture, plesa, filma i drame ostaje u đačkim rasporedima časova od prvog osnovne do zadnjeg srednje škole? Zato što je čvršće od drugih umjetnosti vezana za jezik, tradiciju, religiju – ukratko, za naciju. Drugim riječima: u nastavi književnosti etničko je ispred estetičkog.

Naše obrazovanje je nacionalističko, a književnost je glavno oruđe takvog obrazovanja. Ona ima tu „prednost“ da je kao umjetnost slobodna od naučnog ispitivanja, i da se o njoj, kao, ništa konačno i jasno ne može tvrditi ni zaključiti. Istovremeno, njene teme (jezik, simboli, motivi, fabule…) najčešće su vezane za istoriju nacije kojoj pripada.

Trik je jednostavan: tamo gdje nedostaju istorijski fakti, ili gdje činjenice govore protiv interesa nacionalističke elite, „podmeće“ se književnost, koja ne mora proći nikakvu „provjeru“ vrijednosti ili istinitosti. Služeći se književnošću (nastavom književnosti), nacionalisti uspijevaju društvu nametnuti svoju (lažnu, pogrešnu i opasnu) sliku svijeta.

Bosna i Hercegovina, kao zemlja s tri ravnopravna nacionalizma, podijeljena je čitankama koje se razlikuju po pravopisnoj normi, pismu, izboru pisaca i interpretacijama djela.

U srpskom i hrvatskom obrazovnom nadleštvu čitanke su dobrim dijelom prepisane iz Srbije odnosno Hrvatske. Izbor uključuje pretežno srpske ili pretežno hrvatske pisce. U hrvatskim čitankama nema ćirilice, u srpskim je latinica najčešće rezervisana za nesrpske pisce. U bošnjačkim preovladava latinica, iako ustav propisuje ravnopravnost pisama. Izbor pisaca je uravnotežen, ali nerijetko se ekavica ijekavizira (Vojislav Ilić, Miroslav Antić).

Najmanje dvije hrvatske čitanke u popisu autora izbjegavaju kao zemlju/državu njihovog rođenja/porijekla navesti Bosnu i Hercegovinu. (Mak Dizdar nije bosanskohercegovački ili bošnjački pjesnik, nego „rođen u Stocu“.)

U bošnjačkim čitankama češće a u hrvatskim rjeđe, povređuju se autorska prava – ne navode se imena prevodilaca. Samo izuzetno vodi se računa o rodnoj ravnopravnosti, inače se favorizuje muškost. U sve tri grupe uporno se izbjegava korištenja određenja jugoslavenski. U bošnjačkim se umjesto toga koristi termin južnoslavenski, što je eufemizam. U srpskim i bošnjačkim čitankama često se za primjere moderne daju romantičarske pjesme. Romantizam se ne posmatra kao stilski pravac nego kao izraz nacionalnog bića. Iz opusa pjesnika drugih stilskih perioda biraju se pjesme s patriotskim motivima.

Patriotizam je presuđujuće mjerilo vrijednosti u izboru pisaca i djela. U ime patriotizma toleriše se nestručnost. Na primjer: u srpskoj čitanci stoji da „Roman Miloša Crnjanskog Seobe govori o stalnim seobama kao sudbini srpskog naroda. Traganje za obećanom zemljom i nepoznatim daljinama je istorijska činjenica, ali i unutrašnji svijet pojedinca.“ Što nije tačno! Roman govori u nastojanju srpske zajednice da očuva svoj nacionalni identitet pod tuđom administracijom. Uopštavajući, autori učenicima sugerišu da su „seobe kao sudbina“ posljedica miroljubivosti Srba i agresivnosti susjeda.

„Dva su fabularna toka u romanu: jedan prati Vuka Isakoviča i njegov puk na evropskim bojištima, a drugi slika porodični život i događaje u kući Aranđela Isakoviča i njegove snahe Dafine.“ Ni ovo nije tačno: drugi tok ne prati porodični život Vukovog brata i Vukove žene, nego njihov preljubnički odnos. Izbjegavanjem da ovako jasno odredi „drugi fabularni tok“, autor ustrajava na idealizaciji Srba. Dalje, u interpretaciji: „Zašto ukidaju srpski puk? Mogu li od ponositih srpskih oficira da načine poslušnike? Mogu li od srpskog ratničkog i hajdučkog naroda da načine krotke kmetove i seljake?“ Svjedoci smo neprimjerenom angažmanu autora čitanke, i afirmaciji stereotipa o Srbima kao ratnicima i hajducima. „Na osnovu ovih odlomaka procijenite kakva je kolektivna sudbina srpskog naroda. Kakvu je nepravdu doživio srpski narod u svojim lutanjima, stradanjima i seobama po tuđim zemljama i narodima.“

Kako na osnovu literarnih odlomaka procjenjivati istorijsku nepravdu učinjenu cijelom narodu? S druge strane, bošnjačka čitanka podrazumijeva drugačije predrasude: „Vuk Karadžić je uspio da cijelu srpsku kulturu utemelji u narodnom životu i njegovim kulturnim vrijednostima.“ Što nije tačno! Srpska kultura nije utemeljena u narodnom životu, nego, između ostalog, i na vizantijskoj tradiciji. Ili: kako se, recimo, djela Miloša Crnjanskog „temelje na narodnim kulturnim vrijednostima“?

Autor bošnjačke čitanke demonstrira nekritički odnos prema građi. Dok u poeziji Vesne Parun „plijeni ljepota ispovjednog tona…“ i dok je Davičova zbirka „veoma zanimljivo i vrijedno poetsko ostvarenje“, u tri pjesme Maka Dizdara „može se vidjeti sva ljepota Dizdareve potpuno samosvojne, originalne upotrebe poetskog jezika, višeslojnost značenja njegovih metafora, složenost kreativnog dijaloga sa tradicijom i začuđujuća snaga poetske misli“.

Po čemu je Dizdar samosvojan? (Nastasijević je eksperimentisao s jezikom i tradicijom, Popa također. I drugi pjesnici imaju „višeslojne metafore“ i „začuđujuću snagu poetskih misli“. Po tome što je „naš“ među „njihovim“, najvjerovatnije. Iako ni to, čiji je Mak Dizdar, nije baš sasvim jasno: hrvatska čitanka naglašava da je „u koordinate novije hrvatske poezije 20. st. ušao ‘vlastitom voljom i javno očitovanom odlukom’ te je zastupljen u svim važnijim antologijama hrvatskog pjesništva…“, dok u drugoj, bošnjačkoj, (u kojoj se ne zove Mak Dizdar, nego Mehmedalija Mak Dizdar) on je „cijeli svoj pjesnički intelektualni vijek posvetio bosanskom identitetu“.

Nestručnost se često krije iza mistifikacija. U srpskoj čitanci stoji: „Ova pesma predstavlja remek-delo muzikalnosti našeg stiha…“ Ne objašnjava se zašto je ona remek-delo, niti šta je tačno „naš“ stih. Umjesto dokaza nudi se impresija. I dalje: „Ona je baš u jezgru sluha, tamo gde se jezička materija u svom ritmu podudara sa skrivenim ritmom imaginacije.“ Šta je jezgro sluha? Kako se jezička materija podudara sa skrivenim ritmom imaginacije, i šta je to, uopšte, skriveni ritam imaginacije?

Iako brojanje nije najbolji način razumijevanja stvari, pogotovo ne književnih, ipak je bolje od mistifikacije. Brojanjem imena u sadržaju hrvatske čitanke za četvrti razred gimnazije ustanovi se, na primjer, da od 58 izabranih predstavnika književnosti XX vijeka (svjetske i domaće), 57 je muškaraca i samo jedna žena (Vesna Parun). Patrijarhalno društvo favorizuje književnost u sistemu obrazovanja, jer kroz kanon afirmiše i čuva svoje vrijednosti i ciljeve.

Iz ovih nekoliko primjera (a autor ih je sakupio mnogo više, i nastavlja da ih skuplja) može se steći predstava o ulozi književnosti u bosanskohercegovačkom obrazovanju, i obrazovanja u kreiranju političkog ambijenta.

Pitanje koje se nameće na kraju jeste: koju čitanku koristiti u razredu u kojem je nacionalni sastav učenika mješovit?

Dva su izbora. Prvi: likvidirati razrede s mješovitim nacionalnim sastavom.

Etnički očistiti učionice, i skinuti s dnevnog reda jednaka prava za svu djecu, bez obzira na njihovo porijeklo, ili spol, ili vjeroispovijest. Drugi: etnički očistiti čitanke. Izbaciti iz nastave i književnosti patriotizam kao mjerilo vrijednosti i kao cilj obrazovanja. Između ova dva rješenja nema kompromisa, a izbor jednog, da parafraziram poentu filma Neugodna istina, nije političko nego moralno pitanje.