Miloš Vasić (1947–2021)

Nisam jedini kojeg je Miša uveo u novinarstvo. Šarmantan poput filmske zvijezde, karizmatičan, beskrajno duhovit, pun znanja o svemu i svačemu, fantastičan pisac, sistematičan, izuzetno hrabar i pravdoljubiv profesionalac uz još mnogo toga u istom pravcu, kako bi on rekao, za mnoge od nas predstavlja nedostižni uzor kako ovaj posao treba raditi i živjeti. Na moju generaciju u „Vremenu“ (sredina šezdesetih) presudno je uticao. Afirmiravši se kroz godine i decenije, imali smo i dalje samo jednu ambiciju – kad „porastemo“, da postanemo Miša Vasić. Mnogo što nam je pošlo od ruke, ali ne i ovo. Niko to ni ne može. Miša je bio unikat, jedan jedini.

„Aj, ne seri“, rekao bi mi da je pročitao ove redove – pohvale i komplimente nije trpio. Na jednoj strani bio je istinska novinarska zvijezda, duša svakog društva, britak i dubok pisac neponovljivog stila, a na drugoj rijetko plemenit čovjek, pun razumijevanja za tuđe slabosti, pristupačan, spreman svakome da pomogne i, nadasve, skroman.

Nikad neću saznati da li smo mi više voljeli njega ili on nas.

Mišu sam upoznao u istočnoj Slavoniji na početku rata 1991. kada se još moglo izvještavati prelazeći preko linija. I danas, nakon toliko vremena, ostajem zapanjen i fasciniran njegovom prisebnošću, snalažljivošću i vještinom kojom je kontrolirao situaciju na obje strane: za svega nekoliko minuta zakrvljeni i naoružani ljudi postajali su ono što stvarno jesu – seljaci i radnici zabrinuti za porodice koji se pred Mišom pravdaju, vode ga u napuštene kuće izbjeglih komšija i tu otvaraju zamrzivače i pokazuju mu da ni kobasicu nisu ukrali… Sjećam se dobro kako uspravan, mrtav-hladan, polako hoda preko ničije zemlje na kišici ispod olovnog neba noseći okvir od „tomsona“ koji je usput našao; pamtim i oboren pogled čovjeka u nečem nalik na uniformu kada mu ga je pružio.

Od tada, ništa mi više nije bilo čudno u vezi s Mišom. Mislim na informacije dobivene od „dobrih ljudi“, kako je zvao ekskluzivne izvore iz različitih „centara moći“, dokumente sa državnim tajnama „ispalim iz kamiona“, nevjerojatnu mrežu kontakata („lepe žene i pametne muškarce“) iz čitave bivše Jugoslavije i još mnogo šire, zapanjujuće znanje i obaviještenost o svemu što čovjeku padne na pamet… Ništa od ovog Miša nije mistificirao ili proglašavao za nešto posebno i važno, uključujući gotovo nepogrešivu intuiciju, pronicljivost i „bezbjednosnu kulturu“. Naprotiv, onako skroman, sve je rado dijelio sa kolegama od povjerenja, pomagao im i usmjeravao ih, a posebno nas iz „Vremena“. Želim da vjerujem da ga barem mi – grupica iz redakcije ponosna do neba što se ubraja u njegove štićenike – nikad nismo iznevjerili.

Miša je tokom ratova devedesetih nekoliko nedjelja proveo u Sarajevu tokom opsade, letio nad istočnom Bosnom u „herkulesu“ iz kog su padobranima izbacivani paketi humanitarne pomoći i stigao do raznih drugih neuralgičnih točaka, ali reporter nije bio. Isto tako – ni istraživač iako je rodonačelnik ovog novinarskog smjera u Srbiji, onakvog kakvog ga danas poznajemo. Miša Vasić, zapravo, tragao je za suštinskim procesima u društvu kao jedan od najvećih i posljednjih novinara renesansnog znanja, interesa i sposobnosti. To što je najveće uspjehe i zaostavštinu ostvario boreći se protiv pomračine ratova, nacionalizma, paravojnih formacija, organiziranog kriminala i njihovih političkih padrona nije bio njegov izbor već imperativ ličnog morala uvjetovan mjestom i vremenom. Drugačije nije mogao, niti htio.

Prostorije „Vremena“ najduže su bile u Mišarskoj ulici. Mišin stol se nalazio u kancelariji nazvanoj „staklenac“. Pored radija nalik na radio-stanicu, ironičnih napisa i fotografija oružja polijepljenih po zidovima, tu je pisao i davao intervjue – niti jedna važnija strana ekipa u Beogradu nije ga mimoišla. U toj svakodnevnoj koloni bila je izvjesna njemačka novinarka. Kasnije, u svom magazinu, opisala je „staklenac“ kao mješavinu karaule i policijske stanice. Pročitavši te redove, Miša je zasijao od zadovoljstva. Naime, izuzetno rado je isticao kako je u mladosti bio pozornik, a pod njegovim uticajem i nas nekolicina je malo-pomalo usvojila lični vojno-policijsko-državni žargon kao oblik samoironije i samoobrane. Uglavnom, mi smo „gledali, slušali, pamtili i izvještavali“, a Miša je „smatrao i ukazivao“; prilike su razmatrane „operativno i taktički“ sa posebnim osvrtom da li je „situacija prerasla u krizu“; mahinalno uzimanje tuđeg upaljača ili pakla cigareta bilo je „protupravno otuđivanje tuđeg pokretnog materijalnog dobra“… Tu nije stalo: oružja su strogo navođena po službenim nazivima i kalibru, automobil je bio „motorno vozilo marke“ te i te, sugovornik ili izvor „lice po zanimanju“ to i to… Kada o svemu ovome sada razmišljam, shvaćam da nam je Miša na ovaj način suptilno i blago skretao pažnju na važnost i značaj detalja, u čemu je ostao neprevaziđeni majstor.

Da ne bude zabune – on je bio sve samo ne sektorski fah idiot. Do kraja života nas je iznenađivao citatima iz klasične i recentne književnosti, filozofije, ali i onih iz Starog i Novog zavjeta i dijela Svetog Augustina mada sa crkvama – ako izuzmem prijateljstva sa pojedinim „sveštenim licima“ različitih konfesija – nikad ništa nije imao zajedničko. O čemu je ovdje riječ, čitalac lako može saznati ako uzme Mišinu knjigu Moj muški život, odnosno, zbirku njegovih kolumni iz „Vremena“. Sve je tu: ogromna erudicija, duhovitost, životno iskustvo, vrhunski stil i literarno umijeće. Nikada mi nije bilo jasno zašto taj svoj dar nije u potpunosti iskoristio. Hoću reći – zbog čega poslije njegovog romana Ptica panike sa kraja osamdesetih nisu uslijedili i drugi. I te kako je imao što reći i znao to uraditi.

Miša je pisao onako kako je govorio. Pametno i duhovito, dakle, sa posebnim težištem na „razlikovanje ispravnog od pogrešnog“. Ova fraza spada u čuvene „vasićizme“ kojim je oblikovao i usmjeravao razgovore. Neki od najomiljenijih su mi sljedeći: „Sitna para veseli čoveka“ (o plaćama u „Vremenu“); „Jebeš karakter koji nije prevrtljiv“ (o prihvaćanju nečega što smo prethodno odbili, najčešće pića ili jela); „Kompleksan čovek – teška budala“ (o različitim pretencioznim tipovima); „Pokazuješ mu mesec, a on te gleda u vrh prsta“ (o uzaludnosti objašnjavanja bilo čega pojedinim ljudima)… Ovakvih „vasićizama“ i onih kudikamo ozbiljnijih ima mnogo. Koliko su postali sastavni dio „Vremena“ svjedoči činjenica da razgovore često započinjemo sa „Kako bi Vasić reko“ – pa odgovarajući citat.

Ne znam točno, ali Miša je iza sebe imao karijeru dugu pola vijeka. Bio je honorarac na TV Zagreb, novinar NIN-a, jedan od osnivača i do kraja života autor „Vremena“. Vjerujem da ni sam nije znao s koliko je domaćih i stranih medija surađivao (dobro je govorio engleski, francuski i talijanski jezik). Meni je od tih njegovih „tezgi“ lično najdraži period sa početka devedesetih kada je jednom nedjeljno vodio noćni program na Radio Pančevu.

U vezi s Mišinim novinarskim dijelom vrlo sam subjektivan i ne mogu odlučiti što bih posebno istakao. Mada je pisao brzo i lako, znam koliko je truda i rada ulagao u svoje tekstove, pa imam osjećaj da činim nepravdu bilo kakvim izdvajanjem. Ipak, neka to bude knjiga Atentat na Zorana iz 2005. Nastala na osnovu tekstova iz „Vremena“ prije i poslije atentata na premijera Đinđića i naknadnih istraživanja, ona je udarila temelj modernom istraživačkom novinarstvu u Srbiji i Miši donijela sve novinarske nagrade u zemlji. Ali nije stvar u tome – ova knjiga i danas stoji „čvrsto kano klisurina“, jedina je prava istorija i sva naknadna saznanja samo je potvrđuju.

Gdje god da je pisao ili govorio, Miša je jasno iskazivao gnušanje spram svih nacionalizma, ratnih politika, nasilja, isključivosti po svakoj osnovi, demagogiji, dogmatizmu, autoritarnosti, totalitarizmu, nepoštenju i, kako bi sam rekao, murdarluku svake provinijencije. Zbog toga je platio visoku ličnu cijenu. U pojedinim periodima gotovo svakodnevno se nosio sa prijetnjama i pokušajima zastrašivanja. No, na sve to samo je odmahivao rukom ili okretao na sprdnju. Svjedok sam i jednog paradoksa – mnogi od onih koje je nemilice „krpio“ u tekstovima imali su potrebu da mu nešto „objasne“, „razjasne“, opravdaju se pod ovim ili onim izgovorom… Kao da im je bilo stalo da u njegovim očima budu bolji nego što stvarno jesu.

Od sredine devedesetih godina, Miša je zajedno sa suprugom Tanjom Tagirov – također novinarkom „Vremena“ – postao centar svih naših okupljanja. Hranili su nas i pojili na redakcijskim sastancima i žurkama za domaće, a njihov stan nam je predstavljao sigurnu kuću. Što god da je trebalo, kakva god lična ili profesionalna pomoć, Miša i Tanja su uvijek bili tu. Mi smo ih, a i oni nas, doživljavali kao porodicu u punom smislu riječi.

Miša i Tanja živjeli su nerazdvojni, stalno zajedno. Razgovarati s njim bilo je isto što i s njom. Kada je Tanja umrla 2017. poslije kraće i opake bolesti, Miša se potpuno povukao u sebe. Zdravlje mu je kopnilo iz dana u dan, prestao je da piše. Ipak, pomno je i dalje pratio vijesti, čitao beletristiku i publicistiku, ostao u toku sa svim važnijim događajima. Jedino ga je, kao svojevremeno Lenarda Koena, mrzilo da pamti imena novih dripaca. Takav je, u gotovo punoj mentalnoj kondiciji, ostao do samog kraja. Posljednje što je čitao bio je aktualni broj „Vremena“.

Kada izgovorim ili otkucam riječ Novinar, vidim sliku Miše Vasića – pali cigaretu zipo upaljačem sa grbom saveznog SUP-a, otpija gutljaj loze, uz blagi osmijeh izgovara neki od „vasićizama“ i kreće da piše nakon što je obavio razgovore sa „dobrim ljudima“ i „sravnio na bazi operativnog rada materijalne dokaze, intrige i iskaze svedoka“. Beskrajno sam ponosan što na kraju pojedinih tekstova uz njegovo stoji i moje ime. Toliko toga sam od Miše naučio o životu i novinarstvu. U najkraćem: „Informacija vredi onoliko koliko i njen izvor“; „Dobrog teksta nema bez dobrog rizika“, „Bolje pogrešiti nego prećutati“; „Čast se ne dokazuje na sudu“… Koliko god mogu, nastojim da se držim ovih i brojnih drugih Mišinih pouka. Ličnim primjerom on je dokazao da novinarstvo nije samo profesija već i život sam.

Kad bi nam htio zbog nečega zahvaliti ili odati priznanje, Miša je govorio „pohvaljujem te, odlikujem i unapređujem“. Ne postoji više niko tko bi to njemu mogao reći a da to iole suvislo zvuči. Svaka naša riječ priznanja i zahvalnosti zato su ništavne prema svemu onome što mu dugujemo.

Zbogom, druže moj.