Beskompromisni borac za istinu
Smrt Dragoljuba Todorovića, osebujne razbarušene figure beogradske pravne, političke i kulturne scene, istaknutog pravnika, borca za ljudska prava i iznimno zanimljivog autora širokih interesa, nije došla iznenada. Iscrpljen životom što ga je proveo, posebno u godinama ovoga našeg milenija, pod (malo je reći) stresnim okolnostima, otišao je ne dočekavši prosječnu životnu dob muškarca u Srbiji.
Ako se za Dragoljuba Todorovića ustvrdi da je bio jedan od najistaknutijih advokata na prvoj crti borbe za nekažnjivost zločina počinjenih u mračnim devedesetim godinama – neće se pretjerati. Ako se kaže da je svoj poziv branitelja ljudskih prava obavljao s rijetko viđenom strastvenošću, vjernošću etici profesije i savjesnošću – neće se ni tada pretjerati, a neće biti pretjerivanje ni ako se ocijeni da je on bio beskompromisan borac za istinu i uporan protivnik zataškavanja i relativiziranja zločina protiv čovječnosti. Zamijenivši sudačku profesiju advokatskim pozivom, on se posebno istakao u rasvjetljavanju zločina na Ibarskoj magistrali i atentata na Vuka Draškovića u Budvi. No, vrhunac njegova advokatskog angažmana predstavljalo je zastupanje rodbine žrtava etnički motiviranih zločina pred Specijalnim sudom u Beogradu. Nastupajući kao opunomoćenik Fonda za humanitarno pravo, uspio je uspostaviti upravo nevjerojatnu kvalitetu odnosa sa žrtvama, Bošnjakinjama, Albancima i drugima, stekavši iznimno visok stupanj ljudskog povjerenja. U žrtvama je pobuđivao osjećaj vjerodostojnosti, izazivao sigurnost i pouzdanje. Njegov odlazak s dužnosti opunomoćenika Fonda nikad nije nadoknađen na valjan način.
Boreći se protiv prešućivanja, relativiziranja i deetnifikacije zločina devedesetih godina, on je uporno (ponekad možda i uz manja pretjerivanja) denuncirao sve one koji su pravili kompromise sa zločinačkom prošlošću, ali tu nije ostajao na verbalnim deklaracijama i moralističkim osudama, već je studiozno pokušavao razotkrivati pozadinu zločina i njihova prešućivanja, davši – ponekad i briljantne – analize atmosfere u kojoj je bilo moguće sve ono što se devedesetih godina događalo na ovim prostorima. Osnovni ton tih analiza može ilustrirati njegova ocjena prema kojoj u Srbiji dominiraju dvije pozicije, jednu je imenovao komunističkom, druga je nacionalistička, objema je zajednički konzervativizam, odbacivanje Zapada i odbojnost spram svih susjeda: te dvije pozicije zajedno daju nacionalsocijalizam. Dvije knjige (Knjiga o Dobrici Ćosiću – Dobrica Ćosić, prilozi za političku biografiju i Boja đavola – Hronika zla 2000–2006) predstavljaju vrhunac tih doprinosa pokušaju dubinskog razumijevanja korijena stranputica našega vremena.
A tu su i brojni njegovi eseji, posvećeni ne samo tzv. pravno-političkim temama, nego i najrazličitijim područjima ljudskoga duhovnog stvaralaštva, posebno onoga umjetničkoga (iznimno su zanimljiva njegova istraživanja okolnosti pod kojima je završio svoj život Branko Miljković, u kojima je na osebujan način sintetizirao svoju pravničku profesiju s ljubavlju za poeziju, poeziju koju je i znao i volio, jednako kao i druge sfere umjetničkog stvaranja). Još od studentskih dana (studirao je u Sarajevu od 1968. do 1972) intenzivno se družio s umjetnicima (u Sarajevu među ostalima s Makom Dizdarom, Izetom Sarajlićem i Hajrudinom Krvavcem), a njegovi eseji o umjetnosti nerijetko se izdižu iznad granica puke publicistike.
Neposredno prije odlaska u bolnicu, iz koje se živ neće vratiti, sudjelovao je na debati u prostorima Žena u crnom posvećenoj ubojstvu Slavka Ćuruvije. Rasvjetljavanju tog zločina on je također dao svoj doprinos. Kao, uostalom, i mnogo čemu drugome.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
