Jedna zemlja i tri predsednika

Bosna i Hercegovina, zapravo, nema predsjednika, već tri člana Predsjedništva, birana po nacionalnoj pripadnosti, koji svakih osam mjeseci preuzimaju fotelju predsjedavajućeg Predsjedništva ove države. Bosnom i Hercegovinom istovremeno upravljaju jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin.

ŽELJKO KOMŠIĆ: Palicu predsjedavajućeg Predsjedništva, početkom ove sedmice, od Nebojše Radmanovića, srpskog člana Predsjedništva BiH, preuzeo je pravnik Željko Komšić, hrvatski član u ovoj instituciji, koji se u rubrici nacionalnost izjašnjava kao Bosanac. Većina Hrvata, prije svega čelnika hrvatskih stranaka u BiH, Komšića ne priznaje kao svog legitimnog predstavnika. „Najmlađi i najnestašniji član Predsjedništva BiH“, kako ga naziva Srđan Puhalo u sociopsihološkoj analizi za „Vreme“, „miljenik je bošnjačkog naroda“. Na proteklim izborima u Bosni i Hercegovini, Željko Komšić dobio je duplo više glasova od bošnjačkog člana u Predsjedništvu Bakira Izetbegovića. Novinarka Duška Jurišić u razgovoru za „Vreme“ smatra da je tome doprinijela i Komšićeva populistička retorika. Za Srđana Puhala Komšić je znao vješto manipulisati u predizbornoj kampanji, jer je „urbani sarajevski momak, koji zna kako treba sa ‘papcima’“.

Komšićeve izjave često se ocjenjuju kao nepromišljene i nediplomatske. Ostat će upamćen po sukobu sa nekadašnjim premijerom Republike Srbije. Kada je tadašnji predsjednik Vlade Srbije Vojislav Koštunica krajem oktobra 2007. godine kritikovao Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Miroslava Lajčaka, Komšić je izjavio da su „napokon razotkrivene sve mutne političke igre Beograda prema Bosni i Hercegovini“. Komšić je dalje istakao kako bi „Koštunici bilo bolje da se bavi pitanjima koja su mu posao, odnosno budućnošću Srbije i njenih građana, odnosno svojom zemljom, a da prste drži dalje od BiH, jer bi mogao dobiti i po prstima i po nosu i zato neka ne zaboravi kako je završio jedan njegov prethodnik, Milošević“.

„Željko Komšić je dobar čovjek. Željko Komšić ima i ideale. Komšić ima i dobre i loše savjetnike, pa se u skladu s tim i ponaša. Komšić zaslužuje poštovanje zato što, za razliku od mnogih drugih, nije nikada pokušao da profitira na svojoj porodičnoj ratnoj tragediji. Željko Komšić ne mrzi. Šteta je što Komšić, pristojni sarajevski dečko ‘koji obećava(o je)’, nije više učio od svojih dobrih savjetnika, nego je trošio ‘prste’, riječi i novce prihvatajući savjete svoje nekadašnje raje iz kafane, od kojih su neki postali ljudi od njegovog najvećeg povjerenja. Nisam sigurna da li je Komšić slušajući svog partijskog šefa ili loše savjetnike propustio šansu da u mandatu od 2006. do 2010. pridobije povjerenje i naroda iz kojeg potiče“, zaokružuje razmišljanje o Komšiću za „Vreme“ Duška Jurišić.

Pored toga što je „dobar čovjek“, što nije nikada dobio podršku iz naroda u čije ime sjedi u fotelji hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što u svom predsjedničkom kabinetu drži Titovu sliku, što mnogi cijene njegovu hrabrost i odlučnost u proteklom ratu, najozbiljnija zamjerka upućena na Komšićevu adresu jeste nedostatak državničkog formata.

Istina, „mnogi ga vide kao nasljednika Zlatka Lagumdžije na mjestu predsjednika Socijaldemokratske partije BiH-a. Međutim, teško će Komšić smoći snage da napravi reforme, zahvaljujući kojima bi SDP postao prava, a ne lažna bosanskohercegovačka politička alternativa“, zaključuje Duška Jurišić.

Prije nego što je dva puta biran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Željko Komšić je bio biran i za načelnika opštine Novo Sarajevo (2004), a godinu dana je bio i zamjenik gradonačelnika Grada Sarajeva.

Nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa BiH sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (2001), postavljen je za prvog vanrednog i opunomoćenog ambasadora BiH u Beogradu. Nakon dvije godine podnosi ostavku na ovo mjesto zbog „neslaganja sa nacionalističkim konceptom vlasti u BiH“. Po otpočinjanju rata, pridružio se Armiji BiH, gdje je za pokazanu hrabrost 1995. godine odlikovan najvećim vojnim odlikovanjem Armije BiH Zlatnim ljiljanom. Nosilac je i odlikovanja Svete stolice Commando con placca dell’Ordine Piano.

NEBOJŠA RADMANOVIĆ: Za Radmanovića će dobri poznavaoci političkog života u BiH reći da „triput mjeri, jednom siječe“. Za razliku od Komšića, po ocjenama mnogih, istoričar Nebojša Radmanović posjeduje državnički format. Većina sagovornika „Vremena“ smatra da je Nebojša Radmanović „odmjeren i staložen“, ali da nije uspio izaći iz sjene svog partijskog šefa Milorada Dodika:

„Nebojša Radmanović prvi je srpski član kolektivnog bosanskohercegovačkog šefa države, koji ima državnički format. Nakon ratnog zločinca Momčila Krajišnika, staromodnog i neelokventnog političara komunističkog tipa Živka Radišića, smijenjenog Mirka Šarovića i SDS-ove karikaturalne podvale u liku Borislava Paravca (skoro mi je žao kako se Dragan Čavić poigrao s ovim čovjekom), u predsjedničke dvore je 2006. došao Nebojša Radmanović. Državničkim manirima i umjerenošću u govoru i djelima s Radmanovićem se na trenutak učinilo da ‘ima nade za nas’. Međutim, Radmanović nikada nije uspio da izađe iz sjene svog partijskog šefa. Što je Milorad Dodik svojim antibosanskim stavovima sve više frapirao domaću i stranu javnost, te svojim retoričkim performansima tonuo ka dnu, to je sve dublje povlačio Radmanovića. Dosljednost u njegovoj nedosljednosti prepoznali su birači i umalo je izgubio na izborima 2010“, kaže Duška Jurišić.

Do jučer predsjedavajući Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović, smatra da država koju vodi „danas opstaje zahvaljujući samo pritisku međunarodne zajednice“:

„Kada bi Srbi i Hrvati imali priliku da se izjasne, oni bi, prema svim anketama, odlučili da ne žive u ovakvoj BiH. Problem je što velike sile, primjenjujući različite standarde, ne dopuštaju Srbima i Hrvatima pravo na samoopredjeljenje“, rekao je Radmanović. Za njega su odnosi između BiH i Srbije, i prije nedavnog posjeta predsjednika Srbije Borisa Tadića, „bili dobri, a ovom posjetom su još više poboljšani, a poboljšanje tih odnosa ne može ići na štetu njezinih odnosa sa Republikom Srpskom, bez obzira na to ko je na vlasti u Beogradu i Banjaluci“.

Nebojša Radmanović ocijenio je da su Srbi u Republici Srpskoj, a i van nje, emotivno doživjeli hapšenje Ratka Mladića, jer ga vide kao vojnika, kao komandanta vojske u jednom ratu: „Lično, kao čovjek pripadam svim tim ljudima koji se na takav način osjećaju i doživljavaju hapšenje generala Mladića, ali je politička realnost na žalost sasvim drugačija“, – rekao je Radmanović. Tad je istakao da svi oni koji su osumnjičeni treba da odgovaraju pred sudom, dodajući da je to „onaj drugi dio razmišljanja – kao političara“.

Za socijalnog psihologa Srđana Puhala, Radmanović je, uz Igora Radojičića, predsjednika Narodna skupštine Republike Srpske „glas razuma“ u Savezu nezavisnih socijaldemokrata: „Može se reći da ima talenat da dobro procjeni političku situaciju i da reaguje u pravo vrijeme. Njegova politička karijera nije bilježila velike padove. Nema harizmu niti je privlačan masama, ali njegova racionalnost i promišljenost ga je i dovela na poziciju jednog od članova Predsjedništva BiH. U Sarajevu nastoji da kompenzuje i ublaži, koliko je to moguće, sve verbalne vratolomije svog šefa Milorada Dodika.“

Iako djeluje kao dobar vojnik partije, smatra Puhalo, Nebojša Radmanović je čovjek koji se dobro snalazi u svim vremenima i svim društvenim sistemima, njegove godine, obrazovanje i dosadašnji rad ga čine jednim od najjačih funkcionera u SNSD-u, čiji se glas pažljivo sluša. Nebojša Radmanović je prošao dug politički put, od sekretara SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice) za kulturu, predsjednika Izvršnog odbora Grada Banjaluke, poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, ministra uprave i lokalne samouprave u Vladi Republike Srpske do prvog Srbina u Predsjedništvu BiH. Odlikovali su ga Rajko Kuzmanović, kao predsjednik RS-a, ali i Vladimir Putin, koji mu je kao predsjednik Ruske Federacije dodijelio Medalju „Puškina“.

Duška Jurišić, međutim, upozorava da će „sjećanje na Radmanovića trajati tek do narednih izbora za tri godine, jer na vrata istorije ne prolazi se zbog dobrih manira u bečkoj operi, već zbog hrabrih državničkih poteza. Nije da Radmanović to nije htio, niti mogao.“

Radmanovića, za razliku od Komšića, kojeg savjetuje „raja iz kafane“, savjetuje njegov zet.

BAKIR IZETBEGOVIĆ: Ovaj diplomirani arhitekta i nekadašnji član Sabora Islamske vjerske zajednice, u većem dijelu bosanskohercegovačke javnosti doživljava se kao realan i racionalan političar. Nekim svojim potezima nastojao je pokazati, kao „čovjek kompromisa“, političku zrelost i razumijevanje za druge i drugačije. Biti racionalan i realan, u poređenju sa prethodnikom Harisom Silajdžićem, Izetbegoviću i nije baš teško. Izetbegović je tvrdio da je upravo Silajdžić radikalizovao prilike u zemlji, a prethodno Predsjedništvo BiH „zbunjivalo narod i blamiralo nas u inostranstvu“. Danas sjedi u Predsjedništvu sa dvojicom članova i iz takvog starog saziva. U predizbornoj kampanji je naglašavao da SDP BiH „kandidaturom Komšića ne šalje dobru poruku Hrvatima“. „Brojke nepobitno dokazuju da je Željko Komšić izabran prvenstveno bošnjačkim glasovima i nisam sretan zbog toga“, govorio je pred posljednje izbore Bakir Izetbegović.

Danas je njegova stranka čvrst koalicioni partner tom istom SDP-u.

„Bakir Izetbegović se izvinio svima kojima su pripadnici Armije BiH počinili neko zlo. Usudio se kritikovati muftiju sandžačkog Muamera Zukorlića i na taj način pokazao superiornost i nezavisnost od moćnog reisa Mustafe Cerića, čiji je Zukorlić miljenik. U sjenu je uspio privremeno staviti prijateljevanje s ratnim profiterima i ljudima s dna moralne ljestvice bosanskohercegovačkog društva. Izetbegović je i prije izbora za člana Predsjedništva pokazao da je u stanju potisnuti sujetu i založiti se za promjene, ključne za budućnost BiH. Upravo je Izetbegović 2006. uporno nagovarao nosioca presudnog jednog glasa u državnom parlamentu za ustavne promjene“, skicira Izetbegovićev portret za „Vreme“ Duška Jurišić. Mediji mu ne opraštaju sumnjiva prijateljstva sa nekim osobama iz kriminalnog miljea, prije svih ona sa Ismetom Bajramovićem Ćelom i Senadom Šahinpašićem Šajom. Za ovog drugog je izjavljivao „da zna da radi loše stvari, ne bi bio njegov prijatelj“. Njemački interpol u potjernici koju je izdao za Šahinpašićem, u dijelu koji je prenio sarajevski nedjeljnik „Dani“, prije više od deset godina, napisao je: „Od sredine 1992. godine Šahinpašić je bio uključen u kriminalnu organizaciju koja je nabavljala ratno oružje i municiju za BiH. Organizacija je isključivo radila s njemačke teritorije. Od sredine 1992. On je takođe bio uključen u organizovano ilegalno transportovanje stranaca iz bivše Jugoslavije u Njemačku. Njegova organizacija bila je uključena u nabavku ukradene imovine iz njemačkih radnji… od sredine septembra 1993. je uzimao dijelove koji se mogu koristiti za pravljenje nuklearnog oružja u svom stanu u Štutgartu, Njemačka, sa namjerom da ih ilegalno prenese u BiH.“

Nametnuo se izvinjenjem za bošnjačke zločine u Beogradu, ali se „još uvijek opaža kao sin Alije Izetbegovića, čime on vješto manipuliše u javnosti. Kada procjeni da je to korisno, on se naslanja na ‘lik i djelo’ svoga oca, ali istovremeno želi da ga vidimo kao autentičnog i nezavisnog političara. Sebe predstavlja kao skromnog čovjeka i vjernika, ali ta vjera nikada nije u prvom planu“, zaključuje Srđan Puhalo.

Duška Jurišić pak smatra da je Izetbegović pokazao da želi poštovanje prema djelima svoga oca, ali da ne namjerava biti kao on: „Uostalom to i ne može biti. Ipak, sudeći prema borbi za prevlast u i dalje najvećoj stranci u BiH, Stranci demokratske akcije, koju je osnovao njegov otac, nisu isključeni opasni politički zaokreti kod Izetbegovića mlađeg.“

Sam je isticao kako su „prezime, genetika i iskustvo koje je stekao uz oca sigurno od pomoći“, ali je naglašavao kako u njegovom slučaju nisu presudni, jer su „Bošnjaci zreo narod, koji mu neće dati podršku isključivo na osnovu emocije prema njegovom ocu“. Svako poređenje sa ocem smatrao je nečim što je njemu samom štetilo, iako je imao priliku politiku učiti „u najtežim situacijama direktno od najvećih Bošnjaka“.

Od početka rata do 2003. godine bio je direktor Zavoda za izgradnju Kantona Sarajeva, i to mu stoji u zvaničnoj biografiji.

Dvije ratne godine proveo je kao šef očevog kabineta.

Uz očevo političko naslijeđe, Izetbegović nije u politiku „banuo preko noći“, te mnogi zaključuju da je prilično dobro ispekao taj zanat na nižim političkim nivoima. Godinama je bio poslanik i šef poslanika Stranke demokratske akcije u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, u Predstavničkom domu Parlamenta Federacija BiH, a i predsjedavajući delegacije Parlamentarne skupštine BiH u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope.

U Predsjedništvu BiH ima namjeru zastupati i štititi interese bošnjačkog naroda, ali je po njemu jedan od suštinskih interesa bošnjačkog naroda i da „svaki Srbin i Hrvat, odnosno građanin BiH, bude zadovoljan i komotan u zajedničkoj nam domovini“. Izetbegović je istakao kako „nema čarobnu formulu za Milorada Dodika“, i zapitao se „ko zna šta će Dodik sve reći i uraditi sutra ili prekosutra, ali je istovremeno uvjeren da je prvi čovjek Republike Srpske pragmatičan političar, prvenstveno vođen interesom“.

SPORTISTI: Državnom vrhu BiH zajednička je ljubav prema sportu, Komšić je bio aktivni sportista, Radmanović voli boks, fudbal i košarku, ponekad se bavi lovom, dok je Izetbegović sjedio u upravnim odborima Fudbalskog kluba „Sarajevo“, pa Košarkaškog kluba „Bosna“. Izetbegović je, kao član Predsjedništva BiH, povodom novonastale situacije u Fudbalskom savezu BiH čak i pisao predsjedniku FIFA Sepu Blateru i predsjedniku UEFA Mišelu Platiniju, nadajući se „odgovarajućem rješenju za uspostavljanje kvalitetnije organizacije fudbalskog sporta u BiH i omogućavanju daljeg učešća reprezentacije BiH i klubova u evropskim takmičenjima, jer je „sport jedna od oblasti prema kojoj svi njeni građani osjećaju jednak afinitet“: Izetbegović se ovim pismom nije htio kao član Predsjedništva BiH miješati u aktivnosti ovih fudbalskih organizacija, ali je mislio na „veliki stepen frustracije BiH nacije, ukoliko naša reprezentacija i naši klubovi budu blokirani u nastupima van zemlje“.

Svi su zvanično posvećeni humanitarnom radu i podržavaju manje-više kulturu.

I pored zamjerki starom predsjedništvu, iz kojeg su u novo prešla čak dvojica, u javnosti se stiče utisak da Izetbegović, Komšić i Radmanović skladnije funkcionišu i ne „blamiraju“ zemlju, kao što su činili u proteklom mandatu.

Revizija je pokazala da Komšić troši najviše. Njegov kabinet je u prvom kvartalu godine potrošio znatno više nego što su na ugovorene usluge potrošili kabineti bošnjačkog i srpskog člana Predsjedništva BiH. I na privremene ugovorene poslove, Komšićev kabinet potrošio je šest puta više nego što je potrošio kabinet Bakira Izetbegovića, čak 15 puta više nego što je u vrijeme dok je bio predsjedavajući potrošio Nebojša Radmanović sa svojim kabinetom.