

Ova situacija
“Nestručno lice” i doktoratSud nije osporio da je deo sporne doktorske disertacije Jelene Trivan prepisan bez navođenja izvora. Ali, kako tvrde u presudi, to smeju i mogu da ustanove samo “stručna lica” – nikako novinari




Filip Švarm, rođen u Karlovcu 1966. odrastao Korenici, Lika. Novinar „Vremena“ od 1992. Pisao o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, ratnim zločinima, kriminalu i političkom životu. Od 1998. odgovorni urednik, a od 2020. glavni i odgovorni urednik „Vremena“. Autor jedanaest dugometražnih dokumentarnih filmova ili serijala. Za novinarski rad dobitnik je nagrada "Jug Grizelj", te NUNS-a i UNS-a.


Sud nije osporio da je deo sporne doktorske disertacije Jelene Trivan prepisan bez navođenja izvora. Ali, kako tvrde u presudi, to smeju i mogu da ustanove samo “stručna lica” – nikako novinari


Gradonačelnik Novog Sada Milan Đurić sugrađane naziva „oholim i osionim“ zato što traže odgovornost i pravdu zbog tragedije na tek rekonstruisanoj železničkoj stanici. Ovakve izjave izazivaju bes i sablazan


Predsednik Srbije Aleksandar Vučić upravo je nacrtao mete na leđima studenata koji traže pravdu blokiranjem fakulteta. Treba li sada da vajne „patriote“ potežu štangle, noževe i bejzbol palice na ove momke i devojke optužene da su gramzivi plaćenici


Parolu da zemlja „ne sme stati“ Vučić je raširio poput kišobrana nad sobom i svojom partijom ne bi li pokrio sistemsku bahatost, lopovluk i amoralnost. Životi građana ovde nisu od značaja


Na današnji dan pre 110 godina počeo je Prvi svetski rat. Iz vekovne perspektive, aktualno je pitanje da li je Srbija trebala da podnese tolike žrtve – i austrougarske zločine u Mačvi i pomor od tifusa i povlačenje preko Albanije i Crne Gore do Krfa i Solunskog fronta, sve u svemu, više od milion mrtvih? Problem sa ovim pitanjem je što pretpostavlja mogućnost izbora, a njega nije bilo ni 1914, a ni kasnije


Vulinove laži o Zdravku Ponošu imaju samo jedan cilj. A to je pokušaj režima da se kontrolom nad vlastitom ružnom prošlošću uspostavi kontrola nad budućnošću. Otud i svo to sluđivanje naroda i nasilje nad zdravim razumom


Jedno pitanje vapi do neba. Ono glasi: zašto je režim zabranio festival „Mirdita, dobar dan“, a dopustio šovinističko orgijanje u Novom Sadu gde se izruguju srebreničkim žrtvama, njihovim porodicama i svakom čestitom čoveku


Ako su građani Srbije zaista sigurni, zašto jedan žandarm sam mora da ispravlja brljotine čitavog bezbednosnog sektora? Šta tu govori skandalozno vođenje istrage u predmetu nestanka male Danke Ilić? Ili – avetinjski muk posle slučaja u selu Banjska koji je zavio u crno Srbe na Kosovu


Zašto je festival „Mirdita, dobar dan“ morao biti zabranjen? Šta spaja režim, huligane iz navijačkih kopova i ovdašnje desničare, navodno u opoziciji? I koliko je sve ovo jadno da jadnije ne može biti


Poznato je da u našoj javnoj politici imamo dosta problema sa definisanjem prioriteta budžetskih projekata. Zašto potrošnja na vojsku i policiju raste brže od potrošnje na, recimo, obrazovanje? Zašto se grade stadioni kada delovi Srbije nemaju vodovod i kanalizaciju? Zašto se grade bolnice koje posle ne rade? Zašto se smanjuje zeleni prostor po gradovima, a uvećava poslovni prostor


Predsednik Srbije daje Trampu i njegovom zetu Kušneru poklon kakav im još niko nije dao - zgrade Generalštaba. Kad već dele iste autoritarne i demagoške vrednosti, zašto da dve familije, uz dobar biznis, ne naprave i veliko strateško partnerstvo


Šta je sve potrebno da čovek postane direktor BIA? Odnosno – čime se Vladimir Orlić preporučio za naslednika Bate Gašića i Vulina


Ako se ustanovi da su pre tragedije u Knjaževcu zakazale nadležne institucije, niko neće biti iznenađen. Koliko li je još porodica životno ugroženo usled bolesti, nedostatka stručne nege, bede? Umesto za sistemsko rešavanje tog problema, režim arči novac za Šapićevo đuskanje i pevanje


Odbrana izborne volje Nišlija nije važna samo za taj grad. Ona je jasan i konkretan primer za čitavu Srbiju da je promena moguća. Od nečeg se mora početi. Zašto ne – kao i 1996 – baš od Niša


Da li će nezavisni i profesionalni novinar još smeti da sede po kafićima i koračaju trotoarima? Je li je Srbija zaista osuđena na severnokorejski model informisanja – red kult ličnosti velikog vođe, red lova na „neprijatelje i izdajnike“? Nedelja je odličan dan da svemu ovome kažete ne


Dok je trajalo glasanje o Rezoluciji o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, predsednik Srbije je delovao poput navijača koji ne može da gleda izvođenje ključnog penala. Konkretno: lice je zagnjurio u nacionalnu trobojku


Ako u Srebrenici nije bilo genocida, znači li to i da su nevini pojedinci osuđeni za ovo delo, poput Ratka Mladića i Radovan Karadžića? Republika Srbija – čisto da se na zaboravi – priznaje Haški sud


“Neke stvari ostaju u razgovorima između vlada država i nisu za javnost. Evidentno je da postoje mediji u Srbiji koji su kanali za širenje ruskih dezinformacija. Mislim na agresorski rat predsednika Putina u Ukrajini i, ponekad, oko uloge drugih zemalja, uključujući Veliku Britaniju. Mi dajemo veliki značaj ne samo podršci nezavisnim medijima u zemljama širom sveta, već i medijima visokog kvaliteta čiji je rad zasnovan na činjenicama, a ne na dezinformacijama ili teorijama zavere. U redu je da postoji neslaganje, ali ako se držite činjenica, imamo veće šanse da nađemo zajednički jezik”


U čemu je tajna vitalnosti desničarskog populizma u bivšoj Jugoslaviji? Odgovor glasi – u bezočnom cinizmu, laganju i gaženju demokratije. Tako već decenijama drže građane kao taoce u nacionalističkim i atavističkim podrumima


Niko od novih ili starih ministara u Vladi Miloša Vučevića nema političku težinu, niti će kreirati išta važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne


Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan


Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun


Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina


Predsednik Srbije Aleksandar Vučić kaže da će srpska trobojka biti „najpoznatija i najpopularnija zastava otpora u svetu.“ Opa! Zar to već nije bila 1999, baš kada je on sedeo u fotelji ministra za informisanje? I da li je zaboravio kako se sve završilo


Nije posao šefa države da bolni i mučnu događaj koristi za samopromociju... Njegovo je da izrazi saučešće i pošalje adekvatnu poruku društvu. Međutim, Aleksandar Vučić nikad nije propustio priliku da propusti priliku


Miloš Vučević je prvi među nebitnima, a vlast i opozicija u pregovorima. Koliko predstojeći beogradski i lokalni izbori ove druge stavljaju pred dve opcije, obe loše? I zašto je bojkot najgore rešenje


Zastanite i razmislite kad nosioci vlasti i njihovi mediji udare u priče o poštenju, pravdi, istini, razvoju, patriotizmu, pristojnosti, Ustavu, zakonu i narodu. Niko od njih nije tu zbog pobrojanog. Naprotiv