Zbog čega je Vučić ponižavao svoju disfunkcionalnu ministarsku porodicu, izazvavši mučninu koju je osetila čitava Srbija? Zašto mu zimovanje u Davosu nije leglo kao božićno veselje pod “Informerovom” šatrom? Hoće li ga javnost u direktnom TV prenosu gledati kako drži šetalicu sa natpisom “Raspiši izbore, kukavico”? I da li je kao šahista svestan da je u iznudici, gde nema dobrog poteza
“Tematska sjednica” vlade Srbije pod ravnanjem šefa države i vaskolike ćacilendske zajednice nije novinarska tema. To je pitanje za psihologe i psihijatre, pa neka se oni dogovore između sebe što je čiji resor. Obje struke davno su utvrdile i pedantno opisale uživanje izvjesnih ljudi u ponižavanju drugih, ali i sladostrašće dijela populacije u gledanju tih mučnih prizora.
U ovoj situaciji, Vučić je dao sve od sebe da ispadne kućni tiranin zbog čijih je vrijeđanja, omalovažavanja i optuživanja svaki nedjeljni ručak bezdušna psiho tortura. Sigurno postoji i dio zavidljivog komšiluka koji se naslađuje urlanjem i ponižavanjem – to su ćaciji nezadovoljni udjelom u podjeli plijena, pa bile to dvije-tri crvene za statiranje na kontramitinzima ili imenovanje na kakvu sitnu javnu funkciju. Zbog toga je tužnoj i disfunkcionalnoj ministarskoj porodici debelo prisjeo “ručak” na kojem nisu smjeli ni zucnuti – sve što imaju duguju svom kućnom tiraninu, sami ni za što nisu sposobni.
Ali zašto je Vučić izazvao mučninu koju je osjetila čitava Srbija?
ZIMOVANJE U ŠVICARSKOJ
Što li je predsjednik Srbije očekivao od ovogodišnjeg skupa u Davosu? Možda da na hodniku ispred muškog toaleta saplete Trampa na pola minute i to prikaže kao diplomatski trijumf s opjevavanjem uz gusle. Nije se desilo, niti išta drugo od neke važnosti. Zauzvrat, izvještaji o Vučićevom zimovanju u Švicarskoj na režimskim televizijama uspješno su demonstrirali koliko je irelevantan na međunarodnoj sceni. Dodatna vrijednost je i samohvalisanje kojim je istakao vlastitu ulogu kibicera zavučenog pod kamen.
Ako je prethodno u Abu Dabiju bio probuđen u tri i petnaest ujutro zbog “čačanskog grudvanja sa Anom Bekutom”, otvoreno je pitanje što je tamo zaista radio? Pogotovo kada se zna da je ispred aviona postrojio delegaciju s kojom je doletio da mu izigrava odbor za doček na aerodromu… Prikazati ovo kao primjer “poštovanja i ugleda” u svijetu teško prolazi i u Ćacilendu.
Naravno, niko od suradnika nije rekao Vučiću da je žestoko omanuo na inostranoj turneji. Ali znao je to i sam. Zato je i izlio žuč na ovogodišnji Davos. Veli da je tamo bio već dvanaest puta i da diskusije nikad nisu bile toliko prazne. Zašto je onda dreždao u Švicarskoj od početka do kraja foruma? I da li je čudno – kako se pohvalio – da su njegovi klipovi iz Davosa na društvenim mrežama među prva četiri širom svijeta “jer slobodarski narodi to vole da gledaju”. Pa nije – malo tko je toliko stajao ispred kamere mobilnog telefona kao on i, vrlo vjerojatno, junački bustovao.
Ovo još nije bilo najgore.
POVRATAK U MEĆAVU
Početkom godine, snijeg i temperatura ispod nule paralizirali su Srbiju, a vlast je pokazala epsku nesposobnost i bahatost. Tako je bilo dok je Vučić na “Infomeru” pravio od Božića – dakle, porodičnog praznika – veselje pod šatorom, a tako se nastavilo i kad je otputovao na zimovanje. Nebitnost u inostranstvu prenijela se i na samu Srbiju. Bio tu šef države, ili ne – svejedno je. Naprednjački režim se suočio sa implozijom na svim poljima, vidljivom i opipljivom svakom, uključujući i one koji ga podržavaju.
Neko je morao platiti pikslu. Ovaj put su gutanje salvi uvreda i poniženja morali otrpiti premijer Đuro Macut i njegovi ministri, dokazani debelokošci.
Mada bez njega ne smiju ni prstom mrdnuti, Vučić ih je vrijeđao da su neradnici kojima je važna samo “tašna i mašna”; mada je u Davosu zimovao bez ikakvog razloga, bjesnio je što oni putuju na izlete preko vikenda; mada su zajedno lumpovali za Božić, vrijeđao ih je zbog neizlaska na teren tokom snježnog kaosa; mada nenadležan, prijetio im je razrješenjem u Narodnoj skupštini… I tako dalje – jasno je. Suština je u prebacivanju odgovornosti na Vladu za sve ono što sam radi.
Macut i ministri nisu djelovali uvrijeđeno. U suprotnom, podnijeli bi kolektivnu ostavku. To se nije moglo dogoditi iz barem dva razloga. Prvi je taj da su svi oni bili svjesni da prisustvuju pokušaju pumpanja sve izduvanijeg Vučićevog rejtinga – da se ne ulazi u karakter i kapacitete premijera i članova njegovog kabineta.
S ovim je direktno povezan i drugi razlog. Riječ je o činjenici da se nakon onolikih pobjeda nad “obojenom revolucijom”, “stranim neprijateljima” i “blokaderima”, Vučić nema na kome istresati. Ta neće valjda reći da je “student zapalio banderu”, a zborovi širili odijum spram njega među stranim šefovima država i vlada.
Dakle, Macut i ministri bili su sezonska divljač, a Vučić – Veliki Bijeli Lovac. On im je to kroz prethodna obraćanja već nagovijestio.
“Može vam biti malčice neprijatno”, lako ga je zamisliti kako šeretski namiguje.
“Šefe, slobodno pucajte krupnom sačmom”, uglas mu je odgovorila Vlada. “Znamo mi da će uskoro lovostaj.”
ŠAHISTA U IZNUDICI
Konstanta naprednjačke politike je kopiranje djelovanja njenih oponenata. Javnost je 2025. mogla gledati štrajk glađu s pozicije vlasti (vidi pod Uglješa Mrdić), “blokade protiv blokada” (vidi pod direktor policije Dragan Vasiljević), režimske kontramitinge (vidi – autobus), penzionere koje hoće da uče (pogledati pod Miloš Pavlović)… Zašto se sada Vučić ne bi pridružio pobunjenom društvu u kritici Vlade koja radi sve osim svog posla? Božemeprosti, još će ga javnost u direktnom TV prenosu na “Informeru” gledati kako drži šetalicu sa natpisom “Raspiši izbore, kukavico”.
Naravno, ovo se neće dogoditi, ali u je tome stvar. Bježeći od izbora kao od kuge, Vučić je svakim danom sve slabiji. Nemoćan da doaka studentima i pobunjenom društvu, pokazuje da je prošlo vrijeme kada je bio nedodirljiv. Naprotiv, sada puca pred očima koliko su jadna njegova obećanja i prijetnje. Nekadašnji Vučić bi malim prstom zakopao aferu Generalštab. Sadašnji trga košulju i vapi – optužite mene, nemojte Selakovića (vidi tekst na strani 8). Otkazi profesorici Jeleni Kleut ili sekretarici Medicinskog fakulteta Mariji Radovanović nisu znak snage ili konsolidacije režima, već njegove pogane osvete dok još može.
Vučiću niko ne treba objašnjavati da ove godine ne može izbjeći vanredne parlamentarne izbore. U tom pravcu treba i gledati njegov izliv na tematskoj sjednici vlade. Cilj mu je bio da uvjeri sve više kolebljivih u svom biračkom tijelu kako i dalje drži konce u rukama, prebaci odgovornost na ministre koje prezire narod, mobilizira sitne partijske glavešine nagovještavajući im položaje u budućoj vladi, impresionira i zastraši neuke i zabludjele…
Sve je to pucanj u prazno. Kao šahista, Vučić zna da je ostao bez materijala i pozicije, a i vrijeme mu ističe. U takvoj iznudici nema dobrog poteza.
Vučićev apetit za medijskim prostorom na televizijama zapravo je dostigao maksimum koji sistem može da izdrži. Sledeći korak bi jedino mogao biti direktan prenos ili rijaliti u kojem bi ga kamere uživo pratile od jutra do sutra
Stranka slobode i pravde, Srbija Centar, pokret Solidarnost i Novi DSS imaju legitimno pravo da 25. oktobra izađu na izbore sa sopstvenim listama. Ali imati pravo i doneti moralno ispravnu odluku nisu iste stvari. U trenutku kada je poraz režima bliži nego ikada u poslednjih trinaest godina, insistiranje na sopstvenim kolonama nije demonstracija pluralizma, već rasipanje glasova koje šteti isključivo jednoj strani – opozicionoj. Argument je jednostavan: ove liste neće preći cenzus
Vreme da se levica, kao društveno orijentisana opcija, vrati svojoj snazi. Ovo nije pitanje političke mode ili trenutnog interesa, već temeljne potrebe da se isprave nepravde predatorskog kapitalizma, šovinističke i autokratske politike koja građane tretira kao neprijatelje, a krupni kapital kao robu
Koje elemente bi mogla posedovati zvanična definicija ropstva? Prvo je posedovanje – neka osoba u potpunosti pripada nekome drugom, nema slobodu, prava, izbore, kao da je “alat koji govori”; drugo je mogućnost i pravo robovlasnika da proda svog roba ne tražeći nikakvu saglasnost, da ga trampi ili izgubi na ruletu; treće, robovi najčešće služe tome da obavljaju neki prisilni rad, koji ne mogu da odbiju, o čemu ne mogu da diskutuju ili da nešto promene. I konačno, robove je dozvoljeno fizički i seksualno zlostavljati, pa čak i ubijati. Bez lanaca na rukama ili opasnosti da ih neko razmeni za novac, barem tri velike grupe ljudi i dan-danas žive poput robova
Kako su studenti od „izdajnika“ i „terorista“ već na početku zvanične naprednjačke predizborne kampanje postali „silovatelji“? Hoće li do 25. oktobra biti preimenovani u pedofile i ubice, recimo?
Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš
Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
