Sećam se svog prvog meseca u Potsdamu, 2015. godine. Na ulazu u Gradsku biblioteku, bibliotekar mi zaviri u indeks i kaže: „Aha, Balkan…“ sa specifičnom intonacijom, kao kad lekar saopštava dijagnozu. Nije to bilo neprijateljski, pre neka vrsta sažaljive fascinacije.
Kasnije sam to prepoznavao u raznim situacijama. Na primer, moja prva stanodavka, inače profesorka istorije, koja je jednog dana odlučila da mi objasni „suštinu balkanskog problema“.
Pet stotina godina pod Turcima, počela je, kao da recituje dobro naučenu lekciju. Klimao sam glavom i mislio kako bi se iznenadila kad bi znala da je Pax Ottomana doneo više stabilnosti nego mnogi periodi „slobode“ koji su usledili.
Nisam želeo da kvarim tu lepo upakovanu priču o večitom balkanskom prokletstvu.
Jer znate, to je tako zgodna narativna struktura: pet vekova pod Turcima, večite mržnje, mistični hajduci koji se bore za slobodu. Kao da gledate neki dobro režiran film gde sve ima svoje mesto i značenje.
A stvarnost? Stvarnost je, naravno, mnogo dosadnija. Kad malo zagrebete ispod površine velikih priča o večitim sukobima i drevnim mržnjama, najčešće nađete sasvim prozaične stvari – borbu za resurse, političke manipulacije, ekonomske interese. Ali ko bi to slušao? To nije dovoljno egzotično, dovoljno „balkanski“.
Od Bajrona pa nadalje
Volim da pratim kako se razvijao taj narativ o „nesrećnom Balkanu“. Prvo Lord Bajron sa romantičnom vizijom divljih Albanaca („free as the winds that round their mountains blow“), pa Rebeka Vest sa epskim putopisom između dva rata.
Svako je video ono što je želeo da vidi, egzotiku, misteriju, nasilje. A mi smo te njihove projekcije nekako usvojili kao sopstveni identitet.
Bajronov opis Albanije i Grčke zvuči danas gotovo komično, ali ta slika je postala temelj za čitav žanr putopisa. Zamislite samo koliko je mladih Engleza i Engleskinja kasnije došlo ovamo tražeći te „divlje ljude“ (tu računam i nas, svakako), i naravno, našli su tačno ono što su tražili. Tako to ide sa predrasudama, uvek nađeš ono što očekuješ da ćeš naći.
A onda je došla Rebeka Vest sa svojim „Black Lamb and Grey Falcon“. Putovala je Jugoslavijom između dva rata, navodno da bi razumela kako se kuju i ujedinjuju nacionalni identiteti.
Ali napisala je nešto sasvim drugo: epsku priču o ljubavi, smrti, politici i nasilju, sve isprepleteno u fatalni balkanski čvor. Njena knjiga je Biblija za sve koji su kasnije pisali o Balkanu, iako je više govorila o projekcijama zapadnog uma nego o stvarnom životu ovde.
Vesna Goldsvorti je to sjajno raskrinkala u svojoj knjizi „Inventing Ruritania“. Pokazala je kako su zapadni pisci i filmadžije pronašli na Balkanu savršenu pozornicu za svoje fantazije. Sve ono što nisu smeli da kažu o seksu, religiji, nasilju, sve su to projektovali na nas.
Izmislili su čitavu jednu imaginarnu zemlju, Ruritaniju, koja je postala arhetip tragične i zaostale balkanske države. A najgore je što smo mi počeli da igramo tu ulogu koju su nam napisali.
Onda je došao Dobrica Ćosić sa metaforom „čoveka vezanog za prugu“. Kako smo samo prigrlili tu sliku bespomoćnosti, tu ideju da smo osuđeni na večito stradanje! I nije slučajno da je ta metafora postala popularna baš kad su nam trebala opravdanja za nove sukobe.
I tako smo došli do devedesetih, kad su zapadni mediji izvukli stare stereotipe iz naftalina. „Drevne mržnje“ su postale najpopularniji kliše u večernjim vestima. Bilo je to tako zgodno, ne moraš da objašnjavaš složene političke i ekonomske uzroke sukoba kad možeš samo da kažeš „to je Balkan“. A mi…?
Jesmo li posebni?
Nedavno sam bio na zanimljivoj konferenciji o postkolonijalnim studijama. Produbio sam uverenje da je cela priča o posebno turbulentnom Balkanu stvar percepcije, a ne istorijske realnosti.
Da, devedesete su bile užasne, hiljade mrtvih, milioni izbeglih, razoreni gradovi i sela, pokidane porodične veze. To su stvarne tragedije, stvarni ljudi, stvarni životi. I svako ko je preživeo te godine ima pravo da kaže da je video pakao.
Ali, kad pogledate širu sliku, kad stavite te brojke pored drugih evropskih tragedija, vidite nešto čudno. Britanija je u Prvom svetskom ratu izgubila 886.000 ljudi, u Drugom još 450.000. Španija je u svom građanskom ratu sahranila pola miliona duša. A da ne pričamo o užasima podsaharske Afrike, gde je samo od 1989. poginulo preko dva miliona ljudi.
Ispada da mi na Balkanu i nismo bili tako posebno turbulentni kako volimo da mislimo. Kad pogledate ostale brojke, prosečno smo imali 2,68 konflikata po veku, tačno isto koliko i slavna Britanija. Rusija nas je čak i „pobedila“ sa 3,57 konflikata. A Italija i Španija? Nešto mirnije: 1,79 i 0,89 konflikata (prema Correlates of War).
Ne kažem ovo da bih umanjio našu tragediju. Svaka smrt je smrt previše, svaka izbeglica je jedna previše.
Ali, kažem to da bih pokazao kako je mit o „večito krvavom Balkanu“ više služio drugima nego nama. Dok su zapadni mediji pravili spektakl od naših rana, stvarni ljudi su patili. A ta patnja nije bila ni veća ni manja od patnji drugih naroda u drugim ratovima. Bila je samo bolje i drugačije medijski pokrivena.
Opet o „balkanskom prokletstvu“
Najzanimljivije na konferenciji mi je bilo kad su počeli da pričaju o takozvanim „mirnim periodima“ u Evropi. Znate onu čuvenu Pax Britannica od 1815. do 1914? Pa ispada da je taj „mir“ važio samo za neke.
Dok su se oni hvalili mirom, mi smo imali grčki ustanak, srpsko-turske ratove, pa onda i Balkanske ratove. Ali znate šta je paradoks? Mi smo zapravo imali najduži period mira u evropskoj istoriji, oko 250 godina pod Osmanlijama.
Za to vreme, „civilizovana“ Evropa je ratovala kao da nema sutra. Čak i tada, kad smo imali najduži period mira u evropskoj istoriji, mi smo i dalje pričali o „pet vekova pod Turcima“ kao o neprekinutom lancu stradanja.
I možda je baš to najstrašnije, da su sve naše stvarne tragedije, svi naši stvarni mrtvi, postali samo još jedna televizijska priča, još jedan dokaz o „balkanskom prokletstvu“. A iza tih kamera, iza tih velikih reči o „drevnim mržnjama“, ostale su stvarne udovice, stvarna siročad, stvarni ljudi koji i danas nose ožiljke.
Milica Bakić-Hajden je to sjajno objasnila konceptom „gnezdećeg orijentalizma“. Mi smo, kaže ona, prihvatili zapadne predrasude o nama, ali smo ih onda projektovali dalje, svako je gledao na one južnije i istočnije od sebe kao na „primitivnije“.
Srbi su tako gledali na bosanske Muslimane, Hrvati na Srbe, svi zajedno na Albance… Kao da smo gradili nekakvu piramidu prezira da bismo se sami osećali civilizovanije.
Trebalo bi, po svemu sudeći, da prestanemo da se krijemo iza „balkanske sudbine“. To je samo izgovor koji političke elite koriste da izbegnu odgovornost. Kao da kažu: „Nije do nas, to je prokletstvo.“
Nije prokletstvo, nego konkretna politika konkretnih donosilaca neposrednih političkih odluka. I nemojte da se krijete iza vradžbina.
Vreme je da prestanemo da budemo taoci sopstvenog mita. Naša istorija nije ni bolja ni gora od istorije drugih naroda.
Nije stvar u tome koliko smo patili, stvar je u tome šta smo naučili iz te patnje. I možda je najveća ironija u tome što smo, gradeći mit o svojoj posebnoj nesreći, propustili da vidimo koliko smo zapravo obični u svojim patnjama i nadama.
*autor je psiholog