Nakon masovnog Tompsonovog koncerta, ovo leto u Hrvatskoj proteklo je u novoj rundi Kulturkampfa. Sagovornici DW kažu da levičari uglavnom pričaju sami sebi, umesto radnicima, a da desničarima i to smeta.
Ratno-veteranski pokušaji zabrane levičarskih kulturnih festivala u Hrvatskoj ovog leta neodvojiv su deo novog opšteg rasta desnice u toj zemlji, prenosi DW.
U svakom od slučajeva direktnog fizičkog konfrontiranja predstavnika boračkih udruženja s festivalskim organizatorima i publikom, poput onih u Benkovcu i Šibeniku te Korčuli – koji se tek ima dogoditi, ali je otpor već najavljen – potonji su optuženi da svoje programe kreiraju kao „mrzitelji Hrvatske“.
Pritom veteranima navodno pre svega smeta što organizatori dobijaju javni novac za navodno „promovisanje inicijativa suprotnih hrvatskim interesima“.
Tvrdnje o spornim programima nisu predstavnici veterana ni pokušali da argumentuju, niti su se dali omesti prigovorima onih koji su očekivali takav prilog eventualnoj raspravi. Kao što je prokomentarisao jedan od njih, došlo je drugačije vreme u kojem se oni sami mogu slobodnije poneti.
Najveći deo medijskih komentatora je to pripisao efektu novijeg popuštanja vlasti prema upotrebi ustaškog pozdrava „Za dom – spremni!“ u javnosti.
Kulturkampf nije od juče
No, mimo festivalskih organizatora, odgovor s ostatka levice na sve to bio je mlak, što nas je ponukalo na pitanje: zar levica danas postoji samo u kulturi? Ili je ima i drugde, ali je zasad desničari uspevaju locirati samo na festivalima?
Dean Duda, profesor književnosti i kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, procenjuje kontekst tog Kulturkampfa i nemoć levice u Hrvatskoj kao fenomen koji postoji otpre.
„Nedavni sukobi oko festivalskih rituala samo su poslednja epizoda konjunkturnog gubljenja snage i isparavanja levih ideja iz političke arene“, rekao je Duda za DW.
Na pitanje gde se u Hrvatskoj može sresti levica on i sam navodi – eno je na festivalima. „Ona tamo razgovara, analizira, nudi argumente, glumi, pleše i peva“, opisuje Dean Duda, „a zatim redovno slavi otvorenost u razmeni mišljenja s bliskim i udaljenijim političkim pozicijama.“
Po Dudi, društvena klima u Hrvatskoj je takva da se svaka leva ideja oseća kao zalutali i nepotrebni gost, a njeni zagovornici u javnosti figuriraju poput marginalnih čudaka. Prebrisano je stoleće njene borbe, stigmatizovana je i izbačena čitava tradicija.
Uz to liberalna identitetska politika prekriva onu levu i potiskuje temeljni sukob rada i kapitala, tvrdi on za DW. „I posve se slažem s tezom Marka Kostanića u nedeljniku Novosti da su levici preostali uglavnom festivali.“
Iritantna leva autokomunikacija
Duda se tu poziva na članak pomenutog autora s tezom o ključnoj funkciji navodnog ili realnog klasnog jaza koji određuje lakši nasrtaj veteranskih desničara na kulturnjake, dok sama levica taj aspekt ne može da vidi.
„U taj je kut sterana ili se u nj dobrovoljno iz egzistencijalnih razloga povukla ne znajući bolje nakon klasnog pomaka i gubljenja tradicionalne baze. I sad čak i ta benigna pozicija, nešto kao povremena poseta cirkusa našim gradovima, čisti larpurlartizam u neku ruku, nervira desnicu“, smatra ovaj profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
„Baš ta suzdržana, da ne kažem smerna i pristojna, leva autokomunikacija iritira desnicu jer ova nije dovoljno taktički pametna da, nakon što je potiho zauzela sve institucije, dopusti bar festivalski karneval koji ionako ne razume“, procenjuje Dean Duda.
On smatra da desnica nema nikakvu vidljivost u proizvodnji kulturnog polja, već pre svega u njegovoj mirnoj ili nasilnoj regulaciji.
No komplementarnim smatra i problem nedostatka leve vidljivosti na širem, opštem planu, u ekonomiji, zdravstvu ili ostalim društvenim sferama. Iz te neprisutnosti je onda teško pojasniti društvenu dinamiku i klasnu podelu u društvu, naglašava Duda.
„S druge strane, teško je naći neki drukčiji model kulture od festivalske, dakle ne radi se tu samo o levoj praksi. Jedan od razloga jeste dotrajalost modela nevladinih udruženja, civilnog društva i pogona nezavisne kulture.“
Levica nije pristupila nižoj klasi
Katarina Peović, profesorka na Odeljenju za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, nadovezuje se na isti medijski članak koji pominje Dean Duda.
„Na sve što je Kostanić uočio“, kaže ona za DW, „treba dodati da je reč o klasičnom problemu levice čiji su pripadnici uglavnom pripadnici srednje klase ili kako je neki zovu, profesionalno-menadžerske klase: kulturnjaci, na primer glumci, književni urednici, novinari, režiseri i muzičari, a koji u domaćim okvirima, većina njih, nisu odradili ključni zadatak.“
„Oni, naime, nisu pristupili nižim klasama i neobrazovanima i počeli ih okupljati, organizovati, buditi“, kaže Peović.
„Često se u tim krugovima zagovara ‘apolitičnost’, nepripadanje nijednoj stranci, jer su sve označene kao leglo korupcije. No pravo delovanje bilo bi upravo političko – i to političko organizovanje radničke klase, proletarijata, prekarijata, svih koji žive od svog, a ne tuđeg rada, koji ne žive niti od menadžerisanja tuđeg rada. Svih onih koji – ako ne rade – ne jedu“, rekla nam je Peović uz opasku da bi put bio vraćanje politici i političnosti, organizovanju u političkom smislu.
Mogućnost deustašizacije Hrvatske
Prema njenom razmišljanju, takva organizacija je nužna ako levica želi da menja stvari, demokratizuje odlučivanje, donosi odluke koje idu u korist većine, a ne manjine.
Ona napominje da je odlučivanje u kapitalističkom društvu takvo da se odluke donose u korist kapitala i kapitalista, pa – ko to želi da menja, treba da se organizuje.
„To je cilj klasne borbe, borbe protiv kapitala, protiv kapitalističke klase, kapitalističkog načina proizvodnje – put prema zaustavljanju ratova, militarizacije društva, zaustavljanju ekološke kataklizme i ograničavanju, a zatim i ukidanju moći fosilnog kapitala“, tvrdi Peović koja je do prošlih izbora bila i saborska zastupnica Radničkog fronta.
Na istom tragu Katarina Peović prepoznaje i mogućnost deustašizacije hrvatskog društva u kojem nasleđe fašističke i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske danas postaje sve prihvatljivije.
Ona ga vidi u daljem političkom organizovanju radi prevladavanja nejednakosti između bogatijeg Severa i siromašnijeg Juga, te suzbijanju napetosti između domicilnih i stranih radnika.
Mnogi pri tom ne uočavaju da radnička prava zapravo opadaju i jednima i drugima. Na koncu, ispada kako se nijedna politička struja više ne bavi isključivo interesom jednih i drugih, osim na ponekom festivalu.