Švajcarski psihijatar Karl Gustav Jung, osnivač „analitičke” ili „kompleksne” psihologije, u kojoj se razlikuju dva sloja podsvesnog – individualno i kolektivno, rođen je na današnji dan 1875. godine.
Neobično je, makar naizgled, što racionalistički orijentisan zapadni čovek danas, u doba dominacije informatičke kulture, za svoju neurotičnost traži lek i pomoć u ezoteričnim delima „mračnog” Karla Gustava Junga.
Kada, međutim, bolje upoznamo njegovo delo, shvatićemo da se u njemu nalaze odgovori na brojne dileme i probleme koji muče savremenog zastrašenog, anomičnog i destabilizovanog savremenog čoveka, pisao je ranije u tekstu „Jungove opomene” za „Vreme” psiholog Žarko Trebješanin.
Upravo u tim „anahronim”, „ezoteričnim” knjigama o alhemiji, religiji, mitovima, snovima i arhetipskim simbolima, savremeni čitalac nalazi ono što mu nedostaje za bolje razumevanje sveta, kao i sebe samoga, svog unutrašnjeg univerzuma. Ono što je nedokučivo za budni um, dokučivo je za zaspali um, koji tka snove.
Jungovi govori i odgovori u doba svetske društvene i političke krize
Jung se osim patologijom pojedinca, pronicljivo i posvećeno bavio i odgonetanjem prirode društvene patologije i nastojao je da u burnim vremenima pruži odgovor na nacionalističko kolektivno ludilo koje je pretilo da preplavi i uništi ličnost – najviše ljudsko dostignuće.
Tridesetih godina 20. veka, Jungovi savremenici – baš kao i mi danas – potreseni događajima u Evropi (Rusiji, Španiji, Nemačkoj, Italiji), zbunjeni, razočarani i uplašeni, pitaju se „vredi li ovako živeti kad su se sve vrednosti u koje su verovali urušile… Pitaju se može li se još uvek govoriti o progresu civilizacije”.
Na ovo Jung, između ostalog, odgovara: „Što se tiče sadašnjih nevolja, ne smemo zaboraviti da je čovečanstvo kroz slične situacije prošlo više nego jednom, dokazujući da u dubinama nesvesnog poseduje izvanredan adaptivni sistem”.
Kada je pojedinac u krizi, on se obraća upravo tom drevnom sistemu u dubini psihe.
Višedecenijska klinička praksa otkrila je tvorcu analitičke psihologije da sve češće kod sredovečnih ljudi preovlađuju psihički poremećaji poput osećanja praznine, beznađa, kao i neuroze koje nemaju svoj koren u osujećenju seksualnog nagona, nego u nezadovoljenim religioznim ili umetničkim potrebama.
Moderni čovek, lišen mašte i mitskih tvorevina, odsečen je od svoje najdublje, arhetipske prirode. Jung je često ukazivao koliko je pogubno gušiti maštu ljudi i tako, preteranim razvojem svesnog i racionalnog stava, stvarati neravnotežu u psihi. Svaki pokušaj iskorenjivanja mitova je ne samo iluzoran nego i vrlo opasan poduhvat, o čemu svedoči uspon totalitarnih ideologija u Evropi 20. veka, kao i Drugi svetski rat.
U Jungovom umu, na osnovu kliničkog iskustva, kao i na osnovu proučavanja burnih i tragičnih socijalnih zbivanja u trećoj deceniji dvadesetog veka, sve jasnije sazreva misao o značaju psihologije kao nauke koja mu otkriva da je najveća opasnost za čoveka on sam, pisao je Trebješanin.
Kako Jungova dela pomažu savremenom čoveku?
Jung pomaže savremenim ljudima da društvene, duhovne i psihološke krize svog vremena i svoje kulture sagledaju iz jedne šire, istorijske, preistorijske i svevremene, kao i transkulturalne, arhetipske perspektive.
On im govori da njihovi savremeni problemi i teškoće nisu nastali danas i ovde, kao i da ono što ne mogu da reše pomoću razuma i stečenog znanja, mogu rešiti ako se oslone na intuiciju, nagon i na urođena arhetipska znanja i osećanja.
Više o Jungu, čitajte u odvojenom tekstu.