Opozicionari u Srbiji se godinama bore protiv razuzdanog režima koji melje svakoga ko mu se nađe na putu.
A opet, opozicione stranke su u delikatnoj poziciji i prema studentskom pokretu, koji se, delom i zbog loše slike o opoziciji koju vlast već gotovo deceniju i po brižljivo gaji, mesecima od iste te opozicije ograđivao.
„Vreme“ u novom broju (četvrtak, 10. jul) donosi analizu Tijane Stanić o tome da li se odnos studenata i opozicije polako ipak menja.
Jer, deo studenata je nakon vidovdanskog protesta pozvao opoziciju da bojkotuje sednice Narodne skupštine. Većina opozicionih partija se odazvala.
„Ovo jeste prvi put da su studenti na neki način pružili ruku opoziciji. Odnosno, da su se obratili njima u kontekstu neke saradnje. I to je promena“, kaže za „Vreme“ politički konsultant Dušan Milenković.
Ko kosi, ko vodu nosi
No, i na taj poziv su opozicione stranke reagovale svaka za sebe. Dok su neki stopostotno spremni da iz drugog plana „gule krompir“ za studentsku „vojsku“, drugi kažu da je jednostrana komunikacija apsurdna. I da konačno treba sesti za sto.
Srđan Milivojević, prvi čovek Demokratske stranke, misli da nije vreme da partije idu u prvi plan. I da, kada do izbora dođe, ne treba da trče trku već da samo podrže studentsku listu.
„U ratu, na nosaču aviona ne voze svi avione, neki su angažovani da ih naoružavaju, drugi da dovoze gorivo, treći da kuvaju. Ima za svakog posla. Tako da ja verujem da će se podići svest o tome da se takav program podrži“, kaže on za „Vreme“.
Potreban dogovor
Zdravko Ponoš, lider Srbije Centar, misli da opozicija prvo treba da zamenari sukobe sitnih razlika. „Ovo protiv čega se borimo mnogo je važnije od naših razlika. Mislim da ima dovoljno razloga i da je situacija dovoljno dramatična da koordiniramo naše delovanje.“
Predsednik Narodnog pokreta Srbije Miroslav Aleksić takođe podržava studente, ali njih i „sve društveno-političke aktere“ poziva na razgovor.
„Kako bismo odluke donosili zajednički i koordinisano, jer samo udruženi u zajedničkom frontu otpora, predstavljamo realnu pretnju po uzurpatorski režim koji je spreman na sve kako bi opstao na vlasti“, dodaje on za „Vreme“.
Deluje da bi policijska represija prema učesnicima blokada i protesta mogla samo da zbliži sve protivnike režima. Jer, pred kordonom su svi jednaki i pendrek jednako svakog boli.
No, još nema naznaka da bi svi mogli da sednu za jedan sto.
Ceo članak čitajte u novom broju „Vremena“ koji je na kioscima od četvrtka (10. jul). Ili se pretplatite na štampano ili digitalno izdanje.