
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Ne bežeći od bluza već ga šireći i obogaćujući srodnim muzičkim izrazima, Katarina Pejak je kreativno na liniji koja se pruža od Nine Simon ka Nori Džouns, sada već kao kantautorka koja s lakoćom barata korenitim stilovima popularne muzike
Iako je najava nosila oznaku „mts dvorana – central hall“, nastup Katarine Pejak smešten je u nekadašnji „Gradski podrum“, legendarno poprište prvih „električarskih“ igranki u Beogradu (VISovi, Siluete…) sredinom ‘60ih godina prošlog veka. S ulazom na boku ogromne zgrade Doma sindikata, decenijama je taj prostor služio za trgovinu, skladištenje, ili nije služio ničemu, a sad je bez ikakve pompe vraćen – nadam se – živoj muzici. Pristojno obnovljen, s ubačenim stolicama i dovoljno mesta za stajanje može da primi nekoliko stotina ljudi pa bi (uz rad šanka) dobrodošao za klupske svirke na maloj, niskoj bini.
Rođena 1990. Katarina je čedo beogradske bluz-scene (Vreme, 1046, „Deca evolucije“), a njen profesionalni razvoj i međunarodnu karijeru uživo proveravamo kroz redovne, nažalost ne česte nastupe pri posetama postojbini; obično je to bivalo u klubovima sa stalnom mlađom publikom (Vreme, 1312), ovog puta ponovo je osvojila i znatno stariju (ulaznice 2700d, popust za studente).
Naravno, diskografski uspon je šire dostupan: odličan debitantski CD “Perfume & Luck” (2010.) nosio je sveža tumačenja raznolikih standarda i manji deo Katarininih pesama; drugi, “First Hand Stories” (2012.) povećao je udeo njenog autorstva i učvrstio pratnju iskusnih domaćih bluzera; treći, takođe za ovdašnjeg specijalizovanog izdavača “Blues Time” je mini-album uživo “Old, New, Borrowed & Blues” (2016.).
U međuvremenu, g-đica Pejak se kvalifikovala i za stipendiju na vodećoj, takozvanoj Berkli džez-akademiji (Berklee College of Music) u Bostonu, SAD, i 2014. diplomirala komponovanje (preciznije: songwriting) i produkciju.
Ne samo zbog preseljenja u Nešvil – prestonicu kantri-muzike – u novijim radovima primetni su uticaji ovde najrađe prepoznavani kroz stilsku vežbu zvanu Amerikana.
Izdavač i bend
Nezaobilazno uporište Katarinine karijere postao je cenjeni izdavač Ruf Records (Nemačka), gde je „pod istim krovom“ sa brojnim značajnim izvođačima modernog bluza; CD “Roads That Cross” (2019.) dobio je odlične kritike i potpuno je afirmisao i kao autorku; te i 2024. godine učestvovala je na velikim evropskim turnejama “Ruf’s Blues Caravan”.
Preselivši se u Francusku, napravila je svoj kvartet s tamošnjim mladim, školovanim muzičarima: Žoan Barer (Johan Barrer) je bubnjar, Silvan Didu (Sylvain Didu) kontrabasista, a Boris Rozenfeld (Rosenfeld) gitarista, da navedemo samo njihove osnovne uloge. Taj kvartet je i okosnica Katarininog aktuelnog, opet odličnog albuma “Pearls On A String” (2024, Ruf Records), čije smo live predstavljanje evo dočekali i u Beogradu.
Pevačica za klavirom
Početne probleme ozvučenja Kat je premostila duhovito i opušteno, kao prava beogradska devojka na svom terenu, i povela kroz mešavinu starijih (“The Practice”) i novijih numera. Među potonjim se svakako izdvajaju “Jeremy’s Boat” i vožnja “It Only Takes A Song”, za ovu priliku “Woman” prepevana u “Žena”, te “Slow/Slav Explosion” s igrom reči ne samo u naslovu. Njene pesme, još od tinejdžerskih dana su na engleskom, dostigavši kvalitete kojih se na svom izdanju ne bi postidela nijedna ženska zvezda, od T.Swift naniže. Sada je tu i pop-privlačnost, kao što svedoči “Excuses”, spremna za top-liste.
S diskretnim pratećim vokalima svojih svirača, Katarina peva čisto i elegantno, engleskim koji ne odaje poreklo, a klasičarska tehnika omogućuje joj da na akustičnom klaviru (da, velikom, u ovom malom prostoru) bez napora preleće s bugi-vugija ili honki-tonka na bluzerske pasaže i džezerske vezove. Mlade dame koje tako izgledaju obično u video-spotovima samo pridržavaju instrumente, ako i to dobiju, no K. Pejak je vešta i na orguljama, a električni klavir joj je često „radno mesto“. I ove večeri korisitila ga je za nekoliko tačaka među kojima je najprijatnije iznenađenje takoreći soul-tumačenje “Money” Pink Floyd, tkivo razvijeno oko jedne od klasičnih rokerskih bas-linija.
Najbolje što imamo
Boris Rozenfeld je u prvom delu znalački svirao pedal-stil gitaru, kasnije se prebacivši na „običnu“ električnu s kojom je još bolji. Kao gošću i svoju „vokalnu sestru“ Katarina je pozvala Anu Protulipac (poznatiju kao basistkinju, ponekad i pevačicu nekoliko beogradskih džez/bluz postava, ali i Irie FM), njihovi bliski dueti odali su uticaje kantrija možda i jače no dok je Kat bila s one strane Atlantika. A tek kad je za pedal-stil seo Mirko Tomić (ex Canyon Band, Šabac), specijalista za tu spravu retku van kantri-zvuka; u tandemu s Rozenfeldom, spremni i za Guitar Art Festivalu.
Čuli smo i neke još neobjavljene pesme, a dvočasovni program kraju je privela jedna od nov(ij)ih balada, “It’s Too Late” i obrada “Ophelia” The Band. Zasluženi bis činili su Prajnova (John Prine) često ženski interpretirana “Angel From Montgomery”, i opet s Tomićem, rasvirana “In The Morning” Nore Džouns.
Kao i nešto pre nje gitaristkinja/pevačica Ana Popović, takođe otisnuta iz Beograda, Katarina Pejak je ono najbolje što imamo ne samo u svetu bluza, nego i uopšte u popularnoj muzici normalnog sveta (dakle, van Srbije). Najmanje što zaslužuju su njima posvećene večeri na Beogradskom džez festivalu.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve