Na okretnici autobusa vreme za pauzu je kratko, to je jedva pauzica. Neko stigne da popuši cigaretu ili ode do toaleta ako ga ima, a naš beogradski vozač odmara u kabini.
Ne bi da mu objavljujemo ime jer se plaši da i ovaj posao ne izgubi.
A posao je, kaže, težak. Smene su u napetom gradskom prevozu u Beogradu ranije bile oko sedam sati, sada su osam i po sa tom pauzom. „Jako je stresan posao i ove smene su ubitačne za vozača u gradu“, kaže za naš njuzleter Međuvreme.
Ljudi ne paze na autobuse
Ko tera autobus, tramvaj ili trolejbus, onome se na 12 meseci rada priznaje 14 meseci staža.
Kaže, posao voli i dalje, ali nabraja jade – vozi decu, trudnice, nepokretne osobe, ali drugi učesnici u saobraćaju kao da za to ne brigaju, iseku autobus na cesti, naglo koče, voze nasilno.
„Moramo da stanemo uz ivičnjak kako bi putnici izašli iz autobusa. Ali ljudi ostavljaju vozila nasred stanice i završavaju svoj posao, dok na autobuse ne obraćaju pažnju“, objašnjava vozač.
Okretnice su turobna mesta, pa i ta navodna pauza. „Na Glumčevom brdu, gde je okretnica, u Ripnju, u Bloku 72, nema ničega. Ni toaleta, ni vode, a ni kioska da kupimo nešto za jelo.“
Pa još polaganje vozačkog ispita o svom trošku, a onda rigorozni zdravstveni pregledi. Ko ne prođe, taj više ne može da vozi i ne zna svoju sudbinu. Može da radi u magacinu ili na kontroli vozila.
„Ranije su naši ljudi bili na ulaznoj kapiji kao portiri, a sada taj posao obavlja privatno obezbeđenje“, dodaje.
Vozača nigde nema
Plate vozača u beogradskom GSP-u porasle su na nekih sto hiljada dinara – ako se radi noću, o prazniku i prekovremeno. Ali, šofera nigde nema.
Procene kažu da Srbiji nedostaje barem deset hiljada vozača autobusa i kamiona. Prošle godine su kriterijumi olabavljeni – već sa 18 godina može se polagati za kamion, a sa 21 za autobus.
Stvar je u uslovima rada i zaradi, kaže naš sagovornik. „Zato nam i odlaze ljudi. Da je plata kao na Zapadu, ljudi ne bi odlazili pa da nama moraju da dolaze vozači iz Šri Lanke, kojima je plata tamo oko 300 evra“, objašnjava on.
Kaže, strani vozači u Beogradu možda rade za manje pare, ali dobijaju smeštaj. Ranije je bilo kritika da im se u Srbiji prihvata vozačka dozvola sa dalekog istoka bez ikakve provere.
„Naši ljudi su motivisani za posao“, priča naš šofer, „ali neko ko je u kreditima mora da traži dodatni posao. Isto ako ima veće izdatke za svoju decu koja su studenti.“
A ko vozi duže od osam sati dnevno, taj je već u raznim zakonskim prekršajima i rizik po bezbednost.
Vojska kao spas?
Nervira ga što u preduzeće ulaze partijski kadrovi sa pazarenim diplomama pa imaju veće plate nego šoferi na kojima sve počiva.
Možda deluje čudno, ali nada se vraćanju obaveznog vojnog roka jer bi, kaže, vojska besplatno obučavala i šofere. Tako je pre bilo.
I to nam je sve ispričao telefonom jer kad smo ga sreli na pauzi – nije bilo vremena za veliku priču. Okrenuo je ključ, mašina je zabrundala, i počela je nova tura kroz divlje ulice.