
Pregled nedelje
Zemlja u kojoj živimo
U Srbiji više niko ne zna o čemu priča njen predsednik, novinare kažnjavaju na pravdi boga, aferaške velmože proglašavaju za svece, a nosioci javnih funkcija šire javnu sablazan. Ljudi – dokle ćemo tako
Mlad i pametan svet pokuljao je na ulice i sa sobom poneo duhovitost. Humor je važan za oslobađanje od straha, ali ne samo to – on je supstancijalno politički
Diktature su ozbiljne i cinične. Postoje svedočanstva da je bilo duhovitih diktatora, ali njihova se duhovitost iscrpljivala u privatnoj sredini. U javnosti oni su ozbiljni, zabrinuti, naduvani, pompezni… nikada duhoviti.
Evo Nenadležni, na primer. Njegova neduhovitost je mučna (kao i sve drugo, uostalom). Zbog toga je humor prirodni neprijatelj diktatura.
Bilo je impresivnih skupova građana i opozicije protiv Vučićeve diktature, ali izostanak humora na tim okupljanjima bila je jedna od znakovitijih falinki.
Osim oveštalih i jednolinijskih fraza ništa se nije moglo pronaći na retkim transparentima. Nije bilo jezičkih igara, ironije, samorefleksije, uboda. Niko se, drugim rečima, nije zabavljao.
O da, voleli smo da se nađemo među artikulisanim licima, da oslušnemo govor a ne režanje i mumlanje, da čujemo „pardon“ ako vas neko gurne ili nagazi, ali zarobljeni mukom, očajem i brigom bili smo isuviše ozbiljni, a diktature se hrane odsustvom energije građana.
Ona Ferarijeva zastava, ili zastava Brazila, delovale su kao nemoćni odjek demonstracija protiv kasapskog režima Slobodana Miloševića.
Studentizam i renesansa
A onda je neki mlad i pametan svet pokuljao na ulice i sa sobom poneo duhovitost. Odjednom su počele da vrcaju komične izjave („Nenadležni nije pozvan na partiju šaha jer se na Autokomandi igra pošteno“), a transparenti su oživeli.
Dogodili su se, kako pročitasmo na transparentu iz Kragujevca, „studentizam i renesansa“. Samo u te dve reči sabijeno je više energije, samorefleksije, fino odmerenog humora, nego na svim transparentima zajedno koji su se, svih ovih gadnih godina, pojavljivali na protestima protiv diktature.
Jer, u toj dosetki sabrani su obrazovanje, jezička igra i sadržina na takav način da đavolski precizno rasklapaju mračnu diktaturu prostaka i hulja.
Humanizam i renesansa su, naravno, univerzalne oznake za izlazak iz civilizacijskog mulja u kojem se Evropa kaškala bezmalo 700 godina, te se sada „studentizam“ pojavljuje kao uslov mogućnosti preporoda (renaissance), kao pokret koji slama privatni posed (feud) u koji su diktator i njegova dvorska svita pretvorili Srbiju.
Isti je smisao transparentna na kome piše „Vazduh miriše na ljude“. Humanizam je pojam koji je označio promenu centralne figure u strukturi sveta: vladar više nije bog, nego čovek. Paradigma nije više deistička, nego humanistička.
Vučićeva diktatura je dehumanizovala javni prostor i obogotvorila vođu koji se za sve pita i kojem se svi mole. Umesto ljudi oblikovanih civilizacijom na scenu je izgmizao polusvet čija se civilizacijska svojstva ne mogu lako utvrditi. Javni prostor je obezljuđen.
A sad, odjednom, vazduh je ponovo zamirisao na ljude. Čitavih dvanaest godina diktature stalo je u te četiri reči.
За тебе је овде гаме овер
O rimovanim igrama jedva je potrebno govoriti. „Рокери с блокаду“ s podnaslovom „За тебе је овде гаме овер“ pokazuje samorefleksiju i samoironiju, ali, implicitno, prokazuje i jednu od sumanutijih akcija ove diktature u kojoj se, pod plaštom očuvanja ćirilice, proganja latinica.
„Je l’ se znojiš dok nas brojiš“ sitno je, ali ne i bezazleno podbadanje. Upravo brojnost građana na demonstracijama skreće pažnju na neprijatnu činjenicu da je suverenost u rukama građana, ne nenadležnog uzurpatora.
O ciklusu s Ćacijem jedva da je potrebno govoriti. Ćaci upućuje na ono očigledno, na primitivizam iz kojeg diktatura dolazi i koji neštedimice širi. Ćaci čini vidljivim ono što nam je pred nosom: ljudi, zar nas u vlasti i strahu drži ova polupismena gomila neznalica i prostaka?
Jedan od važnih svojih zadataka Mišel Fuko je formulisao na sledeći način: vidljivim načiniti ono što vidimo. Naučiti se gledanju. Ćaci je svojevrsni pokretač revolucije u gledanju i shvatanju.
Transparenti, pak, na kojima su pojavljuju beskompromisna tužiteljka Laura Koveši i beskompromisni policajac Eliot Nes najdirektnije upućuju na uznapredovali rak društva: korupciju. „Evo ja ću. Neko mora!“ još jedan je izraz samosvesti i svojevrsna (samo)kritika decenijske pasivnosti građana.
Protiv samoviktimizacije
Mogli bismo ovako do sutra. Ostaje pitanje: u kojoj meri je humor delotvoran u rušenju jedne tvrde i cinične diktature?
Psihološka tumačenja humora primećuju da je on važan za oslobađanje od straha, da je stvaralački po definiciji, te vodi svojevrsnoj opuštenosti koja osobi na ledu pomaže da ne bude zgrčen i da sigurnije hoda. Već i da je samo to bilo bi dovoljno.
Ali humor koji su uneli ovi mladi ljudi supstancijalno je politički, što je od neprocenjivog značaja. Politički, to znači da služi kao vezivno tkivo, kao znak prepoznavanja grupe koja se suprotstavlja diktaturi. S jedne strane obnavlja snagu i tenziju drži visoko – jer duga će biti ova borba – s druge precizno upućuje na problem.
Najzad, uprkos svoj ozbiljnosti situacije, humor nam govori da se, na jednoj ravni, ovi mladi ljudi zabavljaju.
Oni žrtvuju deo svog života – premda, u perspektivi, reč je o neprocenjivom dobitku ovih generacija – ali od žrtve ne prave mučeničke gestove, odbijaju samoviktimizaciju, ne izlažu se patetici i samosažaljenju, nego ljudi, jednostavno, pumpaju.
U Srbiji više niko ne zna o čemu priča njen predsednik, novinare kažnjavaju na pravdi boga, aferaške velmože proglašavaju za svece, a nosioci javnih funkcija šire javnu sablazan. Ljudi – dokle ćemo tako
Niko kome lopatom nije odstranjen deo mozga ne veruje da su studenti obezbedili najveću stranu investiciju ikada, odnosno da su dobili tri milijarde evra da sruše vlast i otcepe Vojvodinu
Odbor Festa je doneo odluku da taj festival više neće biti u februaru nego u septembru. Stiče se utisak da je rešavanje ovog sporednog problema zapravo samo najava rešavanja onog suštinskog
Lažov zna razliku između stvarnosti i laži. Zato i jeste lažov. Zato se smatra uračunljivim. Ali više nismo sigurni da Aleksandar Vučić tu razliku pravi
Ne postoje dve Srbije, već samo jedna koja se za Sretenje slila u Kragujevac. Ako se ne bude ratosiljala kleptokrata i lažnih proroka koji su je zajahali, neće je biti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve