Znamo da su sednice Skupštine, rijaliti programi, mediji neiscrni izvori nasilja u obliku psovki i uvreda. Zašto psujemo? Da li smo svesni da dok izgovaramo “dodaj mi so, jeb*te” zapravo psujemo? Da li dok psujemo ujedno i kunemo
Tri prethodna meseca, u Beogradu i širom Srbije građani protestuju protiv nasilja. Vid nasilja koji je najprisutniji u svakodnevici jesu uvrede i psovke, pa je zato jedan od zahteva protesta ukidanje rijaliti programa na nacionalnoj frekvenciji, kao jednom od izvora ove (ali i drugih) vrsta nasilja. Drugi izvor, ništa manje “opskrbljen” psovkama i uvredama jesu sednice Narodne skupštine. Mediji su sledeći, i to ne samo dok citiraju sadržaje rijalitija i skupštinskih sednica, a najnoviji je zvanični sajt Vlade Republike Srbije, i to zahvaljujući autorskom tekstu premijerke Ane Brnabić.
Svaki od njih ima nemerljiv uticaj na javni diskurs, odnosno na širenje vulgarizama.
Vulgarizmi nisu samo psovke, već i uvrede ili neke rečenične konstrukcije koje ukazuju na manjak poštovanja drugog. Najčešće izražavaju neko nezadovoljstvo, a mogu nastati i kao reakcija na trenutne okolnosti. Upotreba vulgarizama ne smatra se pristojnom komunikacijom i vrlo retko se dešava da se vulgarizmima neko obraća drugoj osobi a da to ne izazove narušavanje te komunikacije.
Srpska kultura je veoma bogata psovkama – psuje se sve: od prirodnih pojava, crkve, života, šire i uže familije, pa i onoga što primarno nije vulgarno. Prema rečima naše sagovornice Lidije Mirkov, docentkinje na Fakultetu političkih nauka, strana i domaća istraživanja pokazuju da su Srbi izuzetno kreativna nacija kada je reč o psovanju, i kaže da “s obzirom da je naš jezik izuzetno bogat, i srpske psovke su raznovrsne”.
Predrag Krstić, autor knjige O čemu govorimo kada govorimo o psovanju, inače viši naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu i redovni profesor na Fakultetu za medije i komunikaciju Univerziteta Singidunum u Beogradu, kaže da “zapravo nema ružnih i lepih reči već ima namere da se neko uvredi ili ne uvredi. Reči su tu usputne.” Smatra da većina ljudi nije svesna značenja psovki. “Testirao sam kolege da li znaju šta znači kad nekom kažu ‘idi dođavola’, i nisu znali. Ta psovka je odavno deo svakodnevnog govora.” Kaže da je kod Srba i kod Rusa normalno reći “dodaj mi so, jeb*te” ili “jebi*ga, to se desilo” i da niko ne doživi te reči kao psovku. “Ne mogu reći da li je to dobro ili loše, ali smatram da bi trebalo porazmisliti šta poručujemo psovkama. Jer, valjalo bi setiti se da je, pored toga što ne znamo sadržaj psovke, preko puta nas čovek kome će ta ista psovka biti upućena”, zaključuje Krstić.
Lidija Mirkov kaže da “niko nikoga neće opsovati samo zabave radi, to je uvek protest i često je deo nekog sitnog nezadovoljstva”, i dodaje da uprkos tome što ljudi najčešće ne znaju značenje psovki, u afektu svakako neće razmišljati o tome. “U svađi ili nekom trenutku naboja govori se ono što je prvo na pameti a time upravlja instinktivni deo našeg nervnog sistema. Iako se psovke sastoje od reči, istraživanja pokazuju da psovkama i drugim govorom ne upravlja isti deo mozga – limbički deo nervnog sistema, koji kod drugih sisara služi za režanje, kod čoveka služi za psovanje.” Dodaje i da izbor psovki može da kaže mnogo o našem karakteru i da je pokazatelj našeg unutrašnjeg sveta.
Kad se tokom komunikacije koriste psovke, kaže Krstić, svakako da postoji mogućnost da se odnos između sagovornika okrene u pogrešnom pravcu, i podseća da je još Vuk Karadžić objasnio da nema psovanja bez svađe, kao i da su određene psovke objavljene u prvom izdanju Srpskog rječnika izostavljene u drugom izdanju.
Kaže da je psovka vrsta suspenzije argumentacije. “Evo, ja dolazim iz naučnog miljea i kulturnih polemika, razmene mišljenja, gde uvek ima suprotstavljanja, ali onog trenutka kada pređete na diskvalifikaciju sagovornika, i još kada počnete da ga psujete, tu je kraj svake diskusije, tu nema više jezika”, zaključuje Krstić. Međutim, iako psovka najčešće može da izazove svađu, Krstić ipak misli da zabrana ovih reči nije rešenje, jer to osiromašuje jezik. “Šta ćemo proglasiti psovkom? Hoćemo li napisati jedan spisak psovki ili ružnih reči koje se ne smeju upotrebljavati? Zar bi to sprečilo nasilje?” Podsetimo, kurioziteta radi, da je Dušanov zakonik predviđao stroge kazne za psovanje vlastelina, episkopa, popa, ali i vlasteličića i sebra.
Krstić napominje da se psovka često graniči sa kletvom, zato što je u njima želja da nekoga povredimo, uvredimo, i naglašava da Srbi, kao što imaju nazdravljačku tradiciju, imaju i kletvenu. “Pronašao sam i da umemo da kitimo psovke i tako ih pretvaramo u kletvu: ‘dabogda ti na grobu igrao’ i tome slično.”
Ocenjuje da je najcrnja psovka u srpskoj tradiciji “marš u p* m*” i da se njom zapravo poručuje nekome “daj bože da se nisi ni rodio”. “Ova psovka, koju izgleda delimo sa još nekim slovenskim narodima, tipičan je primer želje da se zatre svako postojanje drugoga i u tom smislu jeste kletva, i to ne ona koja je smeštena u budućnost, kao što je na primer ‘ne rodila ti pšenica’, nego ona kaže ‘ne, ti si greška prirode’, ‘briši se’.” Srbi imaju porodičnu kulturu, podseća Krstić, pa su psovke zato usmerene na majku, oca ili “eventualno na sve po spisku, gde se podrazumeva porodica”.
Način na koji će neko opsovati, reči koje će upotrebiti, variraju od naroda do naroda i zavise od toga šta se najviše ceni kod tog naroda, šta će najviše uvrediti kada se opsuje. Krstić kaže da je u Španiji mnogo psovki sa religijskim kontekstom, na primer “je*em ti hostiju”. Kod Francuza se kaže: “smatrajte se ošamarenim”, “smatrajte se opsovanim”, što je lep način da kažete nešto što biste inače rekli vrlo ružno, a čak je i duhovito.
Lidija Mirkov je istraživala “Ulogu vulgarizama u rijaliti programima u Srbiji” s namerom da na primerima dva rijaliti programa, “Zadruge” TV Pinka i “Parova” TV Hepija, pokaže kakve su uređivačke politike i slobode onih koji odlučuju o tome kako će se govori u medijima.
foto: print skrin…i rijaliti zadruge
Prema njenoj oceni, u ova dva rijalitija koji su prikazivani na nacionalnoj frekvenciji, dominantno se ponavljaju slični scenariji, i postoje likovi koji su zaduženi za psovanje i čiji ispadi postaju viralni na društvenim mrežama, bilo kao kratki snimci ili mimovi. “Strategija svih učesnika u rijalitiju je upravo da se time približe narodu, da im se prikažu kao prirodni, nesputani, te da su oni ‘isti’ kao publika. Sličan manir u poslednje vreme primećujemo i kod političara, a smisao je isti – osvajanje medijskog prostora zarad sticanja položaja moći i nagrada.” Ona ističe da u rijaliti programima kakvi se prikazuju u Srbiji dominiraju oblici vulgarne komunikacije koja nije prihvatljiva u sredini van ovakvog programa. Ocenjuje da je komunikacija u rijalitiju najviše vulgaran ekstrem, a da prosečan čovek i manje psuje i manjim rečnikom vulgarnosti raspolaže.
Internet pretraživači su puni videa iz ova dva rijalitija: “Nezapamćeni lom u Beloj kući” – ovaj video broji više od 3,5 miliona pregleda. U naslovima tih videa su jasno naznačene njihove sadržine – psovke, tuče, svađe, omalovažavanje – i oni broje na stotine hiljada pregleda. Mirkov ukazuje na to da su domaći rijaliti programi pretrpeli velike žanrovske promene, ali i da je tolerancija prema lošem izražavanju, agresiji, fizičkom nasilju, prekršajima povećana. “Samim činom ukidanja bilo kakve kazne i drugih reperkusija za nedolično ponašanje, takvo ponašanje biva normalizovano – poželjno i očekivano od sledećih učesnika rijalitija, ali i od običnog čoveka na ulici kad se desi i najmanji nesporazum. Izostaje pouka za emocionalno inteligentno ponašanje sagovornika, tj. mediji svoju socijalizujuću ulogu obavljaju uglavnom kao podstrekači nasilja umesto njegovog sputavanja.”
Jedna od tačaka dnevnog reda na sednicama Narodne skupštine bila je i rasprava o zahtevima protesta protiv nasilja. Međutim, ispostavilo se da je upravo parlament postao platforma za uvrede, psovke, narodnih poslanik pa i premijrke. Početkom februara, i to tokom posebne sednice o Kosovu a pred očima predsednika Aleksandra Vučića, desio se i fizički obračun narodnih poslanika.
“U Srbiji postoji pošalica da je Skupština najgledaniji rijaliti program”, kaže Lidija Mirkov, i dodaje da je primetno da niko takvo ponašanje ne zaustavlja, a ni vlast ni opozicija ne pokušavaju da se pristojnošću i vaspitanjem pokažu kao retorički uzori, već se hvataju u isto kolo.
Moglo bi se zapravo reći da se ovakva vrsta nasilja sve više širi. U nedavnom autorskom tekstu premijerke koji je objavljen na zvaničnom sajtu Vlade Republike Srbije, ona je obraćajući se direktoru kampanje “Kreni – promeni” (ili kako je premijerka napisala “kreni-okreni”) Savi Manojloviću i poslaniku stranke Zajedno Aleksandaru Jovanoviću Ćuti, napisala da je Savo “žaba koja se ugledala na konja Ćutu”.
Lidija Mirkov kaže da verbalno nasilje narušava celokupan komunikacijski sistem, a pošto se na komunikaciji zasniva celo društvo, onda se neprimerenim jezikom u javnosti posredno narušava i poredak društva. “U Srbiji ni mediji, ni javni govornici ne rade svoj deo posla kad je reč o očuvanju jezika, pristojnosti i čovekoljubivom odnosu među ljudima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Antikomunisti ništa ne praštaju komunistima, a sebi sve. Đido je napisao nekoliko memoarskih knjiga koje su veoma iskrene. Piše i razmišlja kritički. Meni se čini kako njegova samokritika ima ponekad u sebi nečeg egoističnog – prevelika zaokupljenost sobom i posmatranje sebe u prošlosti sa jednog previše uzdignutog moralnog stanovišta... Dakle, veći je problem njegova preterana samokritika nego njen manjak. Ali, antikomuniste ništa neće zadovoljiti. Ako govorimo o Drugom svetskom ratu, partizani sigurno imaju ne malo toga što sebi mogu da zamere, ali ipak mnogo manje od svih drugih sukobljenih strana”
Skupštinska rasprava poslužila je vlasti da pokaže da iza protivljenja projektu “Jadar” stoji “zla opozicija”. Time dobija veliku prednost, tako misli, a nažalost je po svemu sudeći i u pravu. Zašto? Vučićev režim je poznat po svojim uspesima na polju sveopšte destrukcije, a najveći domet je dosegao u uništavanju politike kao takve i razaranju samog pojma opozicionog političkog delovanja
Za 12 godina na vlasti, Aleksandar Vučić je izgradio bliske odnose sa vlastodršcima među kojima su i Redžep Tajip Erdogan, Viktor Orban i Edi Rama. Sva ova prijateljstva spaja jedno – poslovno-politički interesi koji nadilaze moguća neslaganja
Da li lokalni izbori u Crnoj Gori menjaju njenu političku geografiju
Izvesna je dalja fragmentacija crnogorske političke scene, a pregovori, ne samo o formiranju već i o funkcionisanju vlasti, postaju sve kompleksniji. To je direktna posledica nesrazmere između koalicionog kapaciteta političkih subjekata i onoga što bismo mogli nazvati “ucenjivačkim kapacitetom”. I to nema nikakve veze za programskim ciljevima bilo kojeg od učesnika u postizbornim pregovorima
Ponovo se priča o problemu lažnog bolovanja, te iznose tvrdnje da oko 40000 radnika na bolovanje odlazi iako za time nema potrebe. Poslodavci kažu da zato čak unajmljuju privatne detektive – da otkriju ko boluje, a ko se pravi. Kako uopšte proceniti koja su bolovanja lažna? I zašto to predstavlja prelaženje granice
Ministar kulture Nikola Selaković je bio jasan i dosledan: država nema ništa protiv da izdavači izdaju i na drugom pismu, ali će biti otkupljivane samo knjige objavljene na "prelepoj Vukovoj ćirilici". I to odmah. Zato što više nema cile-mile
Samozvani „vrhovni komandant“ Aleksandar Vučić obećao je Mađarima, koji su se pobunili protiv služenja vojnog roka, da će za njih pronaći neko rešenje. A šta je sa drugim nacionalnim manjinama - Bošnjacima, Romima, Slovacima, Crnogorcima, Rumunima, Albancima. Hoće li u Vojsku Srbije ići samo Srbi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!