Nastupom na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija i pratećim objavama na društvenim mrežama predsednik Srbije je srpsku spoljnu politiku pomerio od onoga što je zvanično strateško opredeljenje države – pristupanje Evropskoj uniji. Koliko će to građani da plate tek ostaje da se vidi, ali je njegov uspeh na mrežama nesporan
Diplomatija i društvene mreže, tema je kojom se mnogi bave u svetu poslednjih desetak godina. Na tu temu i uz učešće raznih ambasadora, održani su brojni paneli u Srbiji gde su najčešće strani ambasadori govorili o svojoj upotrebi društvenih mreža. Prethodni američki ambasador u Srbiji Entoni Godfri na taj način je postao viralan jer je obilazio Srbiju i postavljao slike hrane koju je probao na svakom mogućem mestu. Njega su već i zaboravili, jer je u grad stigao ambasador starog kova Kristofer Hil, koji i dalje veruje da je izgovorena reč snažnija od zalogaja u ćevabdžinici.
Iako o tome nikada javno nije govorio, srpski predsednik je od pre nekoliko godina skoro u potpunosti svoje političko delovanje usmerio na taj vid komunikacije uz, razumljivo, sveprisustvo na TV stanicama koje su mu naklonjene.
Ove jeseni, taj iskorak u nove komunikacije Aleksandar Vučić i njegov tim doveli su do vrhunca nudeći publici na internetu prikaz delovanja gotovo u realnom vremenu. Tako se postiže utisak da je on u potpunosti “otvoren”, da je dostupan i da narod može u svakom trenutku da prati šta radi njegov predsednik dok “bije diplomatske bitke” u celom svetu.
BORŠČ NA NJUJORŠKI NAČIN
Tako je, i pre nego što je počelo zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku 20. septembra, Vučić poslao poruku “urbi et orbi” sa njujorškog Tajms skvera u vidu fotografije sa srpskim ambasadorom u SAD Markom Đurićem. Njih dvojica se “uhvaćeni” na ulici, obučeni u sportsku opremu.
Marko Đurić jer voli da trči, Vučić zato što voli bele dukserice sa kapuljačom. Vučića smo i ranije viđali u toj “opuštenoj” varijanti, naročito vikendima, kada bi se sa Sinišom Malijem šetao po Beogradu na vodi nastupajući iz svoje omiljene marketinške pozicije “običnog čoveka”.
Ova objava se brzo rašila po internetu kao požar, prekrivajući taj dan posle Evroprajda i dana u kome je Beograd izgledao kao grad pod opsadom. On je godinama zamerao Borisu Tadiću što je ovaj “pobegao u Rumuniju” u danu kada je Kosovo proglasilo nezavisnost u januaru 2008. godine, a on je sada opušteno odleteo tri dana ranije u Njujork, kao da je sve u Srbiji u redu i pod kontrolom.
Dok se Srbija oporavljala od “stresa” izazvanog patriotskim pretnjama da “peder neće šetati” i dok su krpili povređene policajce u beogradskim klinikama, Vučić se upustio u sedmodnevnu njujoršku avanturu, koju će završiti onako kao je i počeo, zajedničkom fotografijom na Markom Đurićem.
foto: instagram.comIZ AMERIKE S LJUBAVLJU: Predsednik Vučić na boršču sa ambasadorom Đurićem…
Ako su na počeku bili na ulici, na kraju su bili u jednom njujorškom bistrou u kome su obedovali boršč. Ta slika i poruka da jednu boršč usred Amerike, koja ima “specifičnu situaciju sa Rusijom”, slika je i prilika srpske diplomatije u ovom trenutku. Vučić je želeo da pokaže da je duhovit i da je toliko opušten da može iz Njujorka da šalje poruke ljubavi prema Rusiji, kao da je to bilo koga briga. Neke druge slike, najpre Vučića sa ministrom spoljnih poslova Ruske Federacije Sergejom Lavrovim i ona srpskog ministra spoljnih poslova Nikole Selakovića sa ruskim kolegom, na kojoj njih dvojica nešto zajednički potpisuju, pokrenula je “lavinu” pitanja i to može da proizvede mnogo veće posledice po Srbiju, o čemu svedočimo poslednjih dana po povratku delegacije iz Njujorka.
Ali, niti su Srbi zavoleli Ameriku zato što je ambasador voleo ćevape i pljeskavice, niti će svet da se promeni zato što se Vučić šali usred Amerike. Međutim, ponekad je sve u simbolima, posebno u diplomatiji, a posebno kada je predsednik Srbije u pitanju.
BLAGOVESTI SA ISTOKA, STEZANJE ŽELUCA NA ZAPADU
Od trenutka kada je počeo da vodi spoljnu politiku, a to je proleće 2013. godine i priprema za potpisivanje Briselskog sporazuma između Beograda i Prištine, Vučić je za sobom ostavio mnogo tragova, priča i simbola sa svojih svetskih putovanja.
Neke stvari i situacije su uvek bile konstanta. Odlasci na istok, u Rusiju i Kinu, kao i u Ujedinjene Arapske Emirate, po pravili su bili “najbolja stvar koja nam se desila”. Odatle je uvek saopštavao dobre vesti kao da je Srbija tamo odlazila da pokupi i dobije samo one stvari koje nam idu u korist. I zaista: Kina je postala prisutna u Srbiji više nego ikada, dolazak dveju kineskih kompanija, one u Bor i one u Smederevo, predstavljene su kao spas za te regone i srpsku privredu. Na drugoj strani, Emirati su postali simbol promena kroz poslove izgradnje Beograda na vodi, a nešto manje i kroz stvaranje Er Srbije. Rusija je, sa druge strane, obezbeđivala energiju po povlašćenoj ceni i starala se o izgradnji Hrama Svetog Save, te obezbeđivala status Kosova u Savetu bezbednosti UN-a.
Odlasci na zapad nisu bili takvi. Tamo se vodila borba, tamo se spavalo na patosu, odatle su dolazile slike sa sastanaka u malim sobama, tu su “naši” bili stišnjeni, stegnuti, a čak i onda kada se išlo kod prijatelja kao što je bila Angela Merkel svojevremeno, stezao se želudac, grčila su se creva – saznali smo tako da Vučić nije mogao ni da jede šnicle koje su mu bile poslužene jednom na audijenciji u Berlinu. A videli smo i video-zapise sa nekih malenih terasa u kojima nam Vučić poručuje da jedva čeka da se vrati u Srbiju “svome domu u rođeno selo”, kao da mu je muka što je uopšte na “tom licemernom zapadu”, kako je stvorena slika u srpskim medijima naklonjenim režimu. Pozitivna slika dolazila je ponekad iz Pariza, sa prijema kod francuskog predsednika Emanuela Makrona jer nam je Vučić ekstenzivno govorio kako su dugo razgovarali u Jelisejskoj palati i da su imali posebne razgovore u “Makronovim odajama”.
I putovanja na istok, i putovanja na zapad uvek su bila obeležena onim što je strateška stvar srpske spoljne politike: “odbrana” Kosova i Metohije, to je ono što je uvek bilo u osnovi svakog susreta. Uz to bi se zakačile i neke investicije, bilo bi pokazano nešto posebno, bilo da je reč o nemačkoj industriji, bilo o ruskom metodu razvijanja jazavičara koga možeš i potopiti, ali ga ne možeš udaviti.
POSLE TITA – VUČIĆ
Paralelno s tim, Vučićeva spoljna politika podrazumevala je i dolaske stranih lidera u Srbiju, kojih je zaista bilo dosta i sa svih strana. Vučić je voleo da bude dobar domaćin – od prijema na kojima peva Ivica Dačić, do mastodontskog skupa u čast Vladimira Putina 2018. godine u zimu.
Sve ove aktivnosti služile su da se na domaćem terenu pokažu dve stvari: da je njegov pristup i položaj u spoljnim poslovima veći od onog koji je imao nekada Josip Broz Tito i da se kaže kako Srbija, posledično, nikada u istoriji nije imala više “prijatelja” i više poštovanja na svim stranama sveta.
Sada je to nekako dovedeno u pitanje, i sama vlast svakodnevno saopštava reagujući na konstantne izjave evropskih i američkih diplomata o tome da je vreme da se Srbija opredeli na koju će stranu.
Šta je uzrok toj nagloj promeni i gde se izgubio srpski uticaj u svetskim okvirima tako brižljivo zidan i stvaran u poslednjih deset godina?
Ako je Vučić uspevao da od 24. februara ove godine, kada je počela ruska agresija na Ukrajinu, nekako balansira da bi obezbedio energetsku stabilnost za Srbiju, kako se zima približava, izgleda da je sve manje razumevanja za takav njegov odnos i izjave koje se tiču “zapadnog sveta”. Naime, dugo mu se gledalo kroz prste i nisu se partneri sa zapada preterano osvrtali na izjave o tome kako su oni licemerni i traže od Srbije ono što nikada ni od koga nije traženo, ali sad kao da se taj prag tolerancije smanjio i da je nužno da se donose neke važne odluke.
Kao i do sada, “lomi se” na Kosovu, odnosno, na interesima koje Srbija ima na tom delu svoje teritorije, a koju zapadni partneri vide kao nezavisnu državu sa kojom je neophodno urediti susedske odnose. Matematika je komplikovana: novac, investicije i inovacije stižu sa zapada, energija sa istoka, podrška za ulazak u Evropsku uniju sa Zapada, administrativna odbrana Kosova sa Istoka.
LAVROV I MI
foto: ministarstvo spoljnih poslova / tanjug…i ministri Lavrov i Selaković potpisuju sporazum
Rat u Ukrajini menja čitav svet, menja sve odnose i to se videlo na zasedanju Generalne skupštine UN-a. Ruski ministar spoljnih poslova dobio je mogućnost da doputuje u SAD, ali je pregled njegovih sastanaka daleko od impresivnog. On je uglavnom sedeo sa nekim državama Afrike, centralne Amerike, nešto malo Bliskog istoka, Kinom i Indijom. Bukvalno ni sa kim iz Evrope, osim delegacije Srbije i to je ono što je primećeno.
Na spisku sastanaka ministra Lavrova nema čak ni tog kontroverznog sa Selakovićem, kao da Rusija to ni ne knjiži. Postoji izveštaj sa sastanka sa Vučićem i kratko saopštenje o tome da Rusija podržava zahtev Srbije da Kosovo formira Zajednicu srpskih opština. Nekoliko dana pošto se podigla prašina koja je prekrila oblak radosti zbog “istorijskog govora predsednika Vučića na sednici GSUN”, vlast saopštava da taj sporazum nije ništa posebno, običan protokol, kao da su se dvojica ministara okupili da se dogovore o meniju za svadbu koja se samo njih tiče.
Svet, onaj svet u koji kao želimo da stignemo, nije to tako video: reagovali su iz Evropskog parlamenta (što se u srpskoj javnosti tumači kao koješta), reagovao je portparol Evropske komisije (što je izazvalo bes u režimu), reagovao je američki ambasador SAD u Beogradu rekavši da u ovom trenutku niko ništa sa Rusijom ne bi trebalo da potpisuje.
Slika boršča sa Instagrama postala je diplomatski problem, želja da se brzo na novoj platformi nešto saopšti svetu mogla bi da se obije o glavu Srbiji. Najgore od svega jeste to što je režim bio spremio kampanjicu u kojoj je trebalo danima da se govori o tome kako je Vučić postao lider globalnog formata, koji jedini ima hrabrosti da celom svetu “saspe istinu u oči”, ali to je kratko trajalo. Ako niko posebno nije reagovao na njegovo samohvalisavo busanje u prsa zbog nastupa na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, ako niko nije obratio pažnju na broj lajkova na Jutjubu koje kao ima taj njegov nastup, na komentare “ozbiljnih ljudi” (kako komentare ne Jutjubu tumače Vučićevi botovi i na mrežama i na televizijama) – svi su podigli pogled ka Srbiji zbog gafa sa Lavrovim.
VUČIĆ I ČETRDESET EVROPLJANA
Sve se dešava u predvečerje sastanka u Pragu 6. oktobra koji je zamena za redovni sastanak država članica EU sa liderima Zapadnog Balkana. Sada je format promenjen, jer na Zapadnom Balkanu nema napretka u reformama i procesu pristupanja, a biće prisutne sve države sa teritorije Evrope (osim Rusije), što je korak ka stvaranju političke unije po ranijoj ideji francuskog predsednika Makrona.
Već sada iz Vučićevog okruženja stižu glasovi da će on tamo biti sam, da će svi krenuti “na njega” i protiv njega, a samo zato što Srbija “jedina vodi nezavisnu politiku” i ne uvodi sankcije Ruskoj Federaciji. I ne samo što ne uvodi sankcije nego se ponaša kao da Rusija nije dovela čitav svet pred mogući treći svetski rat, kao da nije napala nezavisnu državu, počinila ratne zločine i slično. Deset godina kasnije, Vučić i njegova ekipa govore da smo ostali sami, kao kod Njegoša “tužni sirak, bez iđe ikoga”.
Protivnici i kritičari režima u Srbiji ocenjuju da je reč o varci i da Vučić sve, kao i do sada, radi zbog rejtinga. Ali je pitanje da li je prešao crvenu liniju strpljenja onih od kojih očekuje nastavak dobre trgovinske i poslovne saradnje. On ponekad zvuči kao čovek koji kao da se javno bori sa glasovima u sebi, njegovi nastupi izgledaju kao nadrealistički tok svesti izliven u mikrofon televizije Pink.
Od toga građani Srbije nemaju veliku korist.
Vučić je uradio šta se od njega tražilo po Briselskom sporazumu, a kada je reč o normalnizaciji odnosa sa Kosovom, sada se mora ići dalje u Sporazum o potpunoj normalizaciji. Na tom polju on jeste sam jer Rusija i Kina imaju svoja posla i ne izgleda da će se bilo šta odlučiti u Savetu bezbednost. Posle tenzija ovog leta, NATO je promenio taktiku na severu Kosova i više neće biti moguće praviti blokade, izvoditi narod na puteve zbog nekakvih tablica i slično. Srbija je okružena NATO-om i teško je verovati da bez njegove saglasnosti može bilo šta u Srbiju da dođe. Pa i ruski gas.
SEĆATE LI SE SANKCIJA
Nikom nije ni cilj da Srbija bude izolovana – to niko ni javno ni tajno nije rekao – ali, uči nas istorija, ako se iskoristi loš momenat ili bude opet žrtva pogrešne politike, ta izolacija nam se smeši uveliko.
Vučić odlaže sve što može koliko god može, to je njegov metod vladanja, kupovina vremena uz nadu da će se “nešto dogoditi” što bi promenilo situaciju. To je strategija Srpske pravoslavne crkve koja je često saopštavala da nema šta da se rešava na Kosovu nego da treba čekati. Pa za sto ili dvesta godina da vidimo.
Svet se malo promenio od 24. februara 2022 – zna to i Vučić – nema više vremena za odlaganje. On treba da napravi vladu, a ta vlada treba da donese odluke koje se tiču ili raskida sa Rusijom ili guranja Srbije u izolaciju. Srbija neće biti pod formalnim sankcijama kao u devedesetim godinama prošlog veka, ali će biti opet izopštena iz sveta kome geografski i kulturološki pripada. Ovakve najave zasad nisu javne, ali se pominju sve više “u diplomatskim krugovima”, koji ne kače svoje slike na Instagram.
Insistiranje na “našem problemu” u trenucima kada je svet pred potencijalnom nuklearnom katastrofom veoma je čudan način vođenja spoljne politike. Videlo se kako se to završilo posle pada Berlinskog zida 1989. godine.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uključio sam radio, neku hrvatsku stanicu – Franjo Tuđman je upravo slao poruku Srbima da ostanu u svojim kućama, jer je počela akcija “Oluja”. U tom trenutku, a bilo je 5:02, 4. avgusta, započela je kanonada i nestalo struje, tako da Tuđmanovu poruku nisam saslušao do kraja. Jaka eksplozija odjeknula je u blizini – ležeći na podu, video sam kroz prozor da je pogođena zgrada u komšiluku poznata kao S-13, najviša u Kninu. Nigde u blizini nije bilo ni jednog jedinog vojnog objekta
Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina
Osim što su zaduženi da usmeravaju i legitimišu Vučićevu samovolju, to su ljudi kojima građani dolaze pod prozore da im zvižde. Po zemlji u kojoj se ministri kreću u tajnosti, poput razbojnika, sastaju sa lokalnim jatacima, pa brzo beže natrag. U Knjaževcu ih je čuvala Žandarmerija kada su obeležavali sto dana rada. Zato – poslednja Vučićeva vlada. Teško da će naći još voljnih da ih on ponižava, a građani preziru
U Srbiji su legalizovani lažni izbori, ona po tome nije izuzetak, ali ako je ikada postojala živa volja u narodu za promenom, taj moment se upravo događa. Ljudi kao da osećaju da ako to ne bude sada, predaja je potpisana i ostatku Srbije sledi ono što se dogodilo Srbima na KiM: sporo ali sigurno odumiranje zajednice koja nema nikakvu budućnost
Geopolitička retorika o “istočnom putu” sve je glasnija i potencijalno opasnija. Briks se u Srbiji promoviše kao svojevrsna alternativa Evropskoj uniji, ali bez jasnog objašnjenja šta on zapravo podrazumeva i da li uopšte išta konkretno nudi. Za razliku od EU, Briks nije ni savez ni sistem. To je klub za deklarativno svrstavanje, ne za suštinski razvoj
Višeminutno izlivanje predsednikovog gneva na građane Novog Pazara nije ništa drugo, do poslednji trzaj jedne poražene politike čoveka koji misli da je država, a zapravo je ćacilend
Da li iko veruje, osim možda Vučića, da bi čistka tužilaca i sudija uspela? Da li on zaista veruje da može da pronađe dovoljan broj Bokana, jer, ako ćemo pravo, Bokan je ipak biser među biserima
Svi su na keca poverovali da će Iva Štrljić biti direktorka Drame Narodnog pozorišta iako vest nije bila potvrđena – ne bez razloga. Glavni je: živimo u Srbiji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Prilikom govora o početku invazije u rano jutro 24. februara, ruski predsednik se držao kao apsolutni vladar od koga zavisi sve. No, ta je poza brzo i uočljivo počela da se rastače uporedo sa rastakanjem prvobitnog plana “specijalne vojne operacije”. Samouverenost se uočljivo vratila Putinu sredinom leta, kada je ruska vojska beležila uspehe na luganskom ratištu, ali je ukrajinska kontraofanziva oko Harkova donela novi pad: na samitu Šangajske organizacije za saradnju u Samarkandu, bio je prinuđen da izražava razumevanje za primedbe Kine i Indije, ali i izložen ponižavanju manjih članica te organizacije
Na referendum po mestima ruskog luka u Ukrajini, od Hersona do Donbasa, ko je izašao bio je za to da se vije ruska zastava. Iz Kremlja su pozvali na mobilizaciju, stavili do znanja da je Donbas ruski i pripretili nuklearnim bombama. Ukrajinci ne gube vreme i pokušavaju da uzmu što više na terenu dok ne dođu rezervisti i zima
Rat u Ukrajini vodi se između nuklearne i nenuklearne države, ali pitanja nuklearnog sukoba su na dnevnom redu od njegovog početka. Ne bi se reklo da je on proizveo direktnu pretnju upotrebe nuklearnog oružja, ali je stvorio uslove da se o njegovoj upotrebi razgovara gotovo bez ikakvih rezervi, kao da je to sasvim obična stvar. I u tome je njegova najveća opasnost – jer može da stvori utisak da je upotreba nuklearnog oružja prihvatljiva i moralno i vojnički
Otvoreno pismo našim novim, bar privremenim sugrađanima iz Ruske Federacije
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!