“Ceo svet je glumište”, Vilijam Šekspir (“Kako vam drago”)
Filmovi čija je osnovna tema dramska umetnost nisu novina, naprotiv, ovakva ostvarenja su samo u poslednje dve decenije bila višestruko nagrađivana i mahom dobro prihvaćena kod publike.
Offitial Competition1…
Koncipirani uglavnom kao “ljubavna pisma” ovoj umetnosti, a pre svega osobama koje se njome bave, oni su, bivajući određeni žanrom mjuzikla, u sebi ipak imali i ljubavni zaplet (“Mulen Ruž”, “Devet”, “La La Lend”). Da, publika, dakle, već gotovo čitave dve decenije prati karijerne uspone (i padove), proces rada na filmu ili pozorišnoj predstavi, ali ipak uokvirene kako žanrom, tako i ljubavnim životom junaka ili junakinje.
Tako u filmu “Mulen ruž”, osim što pratimo kako kabare igračica i kurtizana Satin (Nikol Kidman) postaje glumica, paralelno pratimo i kako ona postaje neko ko je sposoban da voli, u ostvarenju “Devet” (adaptaciji u kojoj je glavna uloga poverena Danijelu Deju Luisu, prim. aut.), gledamo kako se talentovani italijanski reditelj suočava sa kreativnom blokadom, ali i sa svojim bivšim ljubavima, dok nam je La La Lend doneo Miju (Ema Stoun) koja shvata da će joj karijera krenuti uzlaznim putem, ali da na tom putu, nažalost, nema Sebastijana (Rajan Gosling).
Novi film Gastona Duprata i Marijana Kona “Zvanična konkurencija” (koji je svetsku premijeru imao na prošlogodišnjem festivalu u Veneciji, domaću na ovogodišnjem FEST-u, a odnedavno je dostupan i na platformi HBO Max) o filmu i filmskoj umetnosti progovara na jedan potpuno drugačiji način.
Kako izgleda kada se ovoj temi pristupi gotovo pozorišno, sa malim ali all star ansamblom koji predvode Penelope Kruz, Antonio Banderas (kojima je ovo prvi zajednički film od Almodovarovog filma “Bol i slava”) i Oskar Martinez?
Kako to izgleda kada se umesto u ljubavni zaplet i mjuzikl, ova tema uokviri – satirom? I kako zapravo izgleda kreativni proces stvaranja filma? Da li sve to ide u onom smeru koji su reditelj i glumci zamislili?
Već sama premisa ovog filma zapravo je “Čehovljeva puška” za prethodno postavljeno pitanje. Naime, u sam proces stvaranja se ne kreće od nekakve “inspiracije” ili “kreativnog izleta”, već od bogatog biznismena koji želi da svetu ostavi nešto lepo “iza sebe”.
Tako jedan milioner angažuje uspešnu rediteljku (Kruz) da snimi film po knjizi čija je prava otkupio, ali koju nikada nije pročitao.
Rediteljka za ovaj posao i ulogu dva rođena brata koja jedan drugom, nakon smrti roditelja, postaju neprijatelji zaljubljeni u istu ženu, angažuje dva glumca – jednog koji je svetska zvezda, sa gustim rasporedom snimanja, ličnim asistentom i već potpisanim ugovorima za serije iz američke produkcije (Banderas) i jednog koji je glumac “starog kova”, profesor na fakultetu i poštovalac “tradicionalnih vrednosti” kada je u pitanju ova umetnost (Martinez).
Jedino što im je zajedničko je činjenica da ne mogu da se podnesu. “Zvanična konkurencija” se dakle, uspostavlja već tu, u odabiru glumaca, njihovom principu rada i načinu na koji shvataju posao.
Lola, nagrađivana festivalska rediteljka kojoj su date osobine filmskih mogula o čijem je ponašanju javnost saznavala kroz svedočenja glumica i filmskih radnica krajem prethodne decenije, u naletu svoje ogromne ambicije organizuje pretenciozne i intenzivne probe za samo snimanje u kojima suočava svoja dva glavna glumca.
Sa pojačavanjem intenziteta proba, paralelno posmatramo kako raste intenzitet netrpeljivosti između ova dva junaka, a koji se najviše ogleda u “meta” trenucima u kojima gledaoci nisu najsigurniji da li je u pitanju istina ili “glumačka istina”.
U tom smislu, svaka replika, svaki komentar i svaka kritika na određene segmente probe se mogu tumačiti i kao deo performansa, ali i kao deo performansa unutar performansa.
Ono što “Zvaničnu konkurenciju” takođe razlikuje od prethodnih ostvarenja u kojima se problematizuje ova tematika je i sam scenario. Naime, sedma umetnost se ne postavlja na pijedestal, upravo obrnuto, rad na projektu se ogoljava do koske, ljudi koji bi trebalo da budu partneri postaju suparnici, a odnosi koje imaju unutar projekta preslikavaju se na njihov stvaran život.
Replike su brze, sačinjene ne od velikih misli kakve se očekuju od velikih stvaralaca, već od floskula kojima se ismeva banalni pristup filmu i radu na filmu. Tako se, kako bi se na adekvatan način dosegao potreban nivo emocije, čitaće probe odvijaju u najrazličitijim uslovima, u najrazličitijim dobima dana, od aktera se zahteva da besmisleno ponavljaju najjednostavnije scene dok se konstantno preispituje njihov glumački metod i pristup radu.
Krećući se, dakle, između istine i “glumačke istine”, između stvarnosti i “filmske stvarnosti”, reditelj pažljivo i precizno vodi gledaoce na putovanje od tačke A do tačke B, od Nobelom nagrađene knjige koja postaje scenario, preko rediteljskog čitanja koje se iznova i iznova menja tokom samog procesa, pa sve do premijere filma na jednom od najvećih festivala.
Ali ipak, u fokusu ovog ostvarenja nije taj finalni proizvod, nije dakle bitna ta premijera, niti toalete, niti konferencija za štampu na kojoj se rediteljka autoironijski određuje prema društveno angažovanim umetnicima. Ništa od svih tih “vanfilmskih” elemenata koji film zapravo čine filmom, jer “Zvanična konkurencija” nije klasičan film o filmu.
To je film o procesu i njegovoj ne tako lepoj i sjajnoj strani. Jer na suprotnom kraju onoga što vidimo u izveštajima sa crvenih tepiha, dodela nagrada, pobedničkih govora i dubokoumnih intervjua, nalazi se rivalstvo u čijoj je srži – mržnja.
Jer, ako se vratimo na početak, “čitav svet” i jeste “glumište” (i to se ne odnosi samo na ljude koji se bave ovim poslom), ali, da se metaforično okrenemo sigurno najčuvenijem komadu autora citiranog na početku ovog teksta, pitanje je ko će se “upecati” u “Mišolovku”, odnosno kome je ova i ovakva argentinsko-španska “Mišolovka” namenjena?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!