![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Solc_Beograd_11-309x232.jpg)
Komentar
Šolcov dil sa Srbima: Nama litijum, vama Vučić
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deceniji (“Vučićevoj”) u kojoj je debata ubijena prethodila je decenija u kojoj je debata svakog mogućeg dana devalvirana i obesmišljavana
Znate li onaj vic: “Idu ulicom Željko Mitrović i Savo Manojlović, a prolaznici se podgurkuju pitajući se u čudu – ko li je ovaj tip što ide sa Savom Manojlovićem?”
Smešno, zar ne? Mada, smešnije je bilo u originalu, kada su u vicu nastupali papa iz Rima i Mujo iz Doboja. Pošto su svi znali da svi znaju ko je papa iz Rima, a da niko – osim Sulje i Fate – ne zna ko je Mujo iz Doboja. Jer Mujo nije, da prostite, tzv. javna ličnost. Što vicu i podaruje njegov humorni efekat.
Vic je, dakle, izvorno iz vremena kada je postojala dosta jasna granična linija između “javnih” i onih drugih likova. Šta se sve u međuvremenu izdogađalo s tom granicom, znate i sami. Linija je zamagljena, granica je nečuvana, prelazi je ko kako hoće. Doduše, samo u jednom pravcu. Pa se tako fenomen “poznatih po tome što su poznati” proširio sa estrade i na politiku i na novinarstvo i na sve druge delatnosti.
U slučaju ove dvojice iz gornjih redova, to bi značilo ovo: ja (nažalost) znam ko je Željko Mitrović, ali ne znam ko je Savo Manojlović. Mislim, znam: to je onaj koji nije Ćuta (za kojeg takođe ne znam ko je) nego je onaj drugi. Ali zašto bi uopšte trebalo da znam ko su Savo ili Ćuta, i dalje (mi) nije jasno. A zašto bi mišljenje ili stav Save ili Ćute o bilo čemu bilo stvar od javnog značaja, još je nejasnije.
Okej, ako smo ovo razjasnili, možemo preći na meritum stvari. Povodom zaumne i (kažu oni koji su gledali) skaredne “razmene mišljenja” između pape i Muje, pardon, DJ Žeksa i građanina Save u emisiji Ljubice Gojgić na RTV-u, što se nužno pretvorilo u kvazipolitički reality show, nedoklani ostaci tzv. demokratske javnosti prisetili su se da ispuste odgovarajuće lamentirajuće zvuke povodom nesporne činjenice da je javna, naročito medijska debata o stvarima od javnog interesa, a političkim pogotovo (a nije li svaka stvar od javnog interesa samim tim i politička stvar?), u Vučićevoj Srbiji gotovo sasvim zamrla. Nije ona, dakako, “zamrla”, jer “zamiranje” zvuči kao nekakav prirodan i neminovan proces, nego je ugušena, demontirana, sistemski onemogućena, ubijena. Ime ubice je poznato, kao i imena njegovih brojnih saučesnika. Jedan od njih se čak pojavljuje, preodeven, u jednom starom vicu, odmenjujući zanemoćalog papu…
Kao što je na ovom mestu više puta primećeno, u zreloj fazi tzv. Vučićeve vladavine prisustvujemo svojevrsnoj smrti politike – ako politiku definišemo kao slobodnu javnu delatnost u kojoj mogu i treba da učestvuju svi građani, svako primereno svojim opredeljenjima, interesovanjima, ali bogme i mogućnostima (dakle, Mujo – skidaj bubicu od mikrofona i uzimaj daljinski!). A ako nema politike, ne može biti ni prave debate o politici, jer se debata vodi u kontekstu otvorenog, dinamičnog, demokratskog društva, ili barem društva koje ide u tom pravcu. Društvu koje beži u suprotnom pravcu debata je suvišna, i u najboljem slučaju se svodi na intrige i prekonosiranja unutar Dvora (v. Nuspojave iz pretprošlog broja), što je manje od ničega.
Istina o smrti/ ubistvu debate u srpskoj javnosti ne bi bila ni potpuna ni poštena ako ovde ipak ne bismo dodali još nešto. Deceniji (“Vučićevoj”) u kojoj je debata ubijena prethodila je decenija u kojoj je debata svakog mogućeg dana devalvirana i obesmišljavana. Svi stvarni ili tobožnji Znalci i Imaoci Mišljenja (pundits) selili su se s kanala na kanal i danonoćno trućali o bilo čemu, ne susprežući se da to čine u partnerstvu s likovima koji ni po čemu ne dobacuju do toga da se u javnosti pojave u bilo kom svojstvu osim, možda, u svojstvu slučajnog prolaznika sa Zelenog venca. Koliko sam samo puta morao da objašnjavam zbunjenim organizatorima kojekakvih te-ve brbljaonica zašto neću pa neću u studio sa nekim Žikom, Perom i Lazom, sve inače baš dražesnim ljudima!
A kad smo kod pape Žeksa, sećam se da sam i sam jednom “debatovao” s njim, u nekom davnom Utisku nedelje. U redu, znam da nije trebalo, a znao sam to i tada! Bilo mi je to najbizarnije iskustvo iz tog žanra, posle nezaboravnog razgovora s muftijom Zukorlićem, sveže iznenađenim & uvređenim što ga je neki karikaturista nacrtao s krstom na čelu. Ali, takav razgovor (s muftijom, naime) imao je smisla, ma koliko bio razmena monologa iz uporednih svetova, jer je već samim sobom možda mogao da pokaže u čemu je gvint sa nepomirljivim sukobom između sekularizma i klerikalizma. Sa tzv. Žeksom se, međutim, nije imalo ni kako ni o čemu debatovati (ponajmanje o “medijskim zakonima”, što je bila tema emisije – možete li zamisliti nešto dosadnije od toga?), i to sam odlično znao. Zašto sam onda uopšte došao? Zato što nisam mogao da odbijem Olju B. koja se našla u nevolji s nekim gostom koji ju je ispalio. Ako me pitate šta je Mitrović uopšte pričao te večeri, iskreno – nemam pojma. Ali, nije bitno što ne znam sada – prošlo je više od desetleća – nego se nisam sećao ni te iste večeri. Duboko verujem da se nije sećao ni on.
A tako se ubija debata: prvo se devalvira hiperinflacijom, a onda počne polako da se ukida, uz tupu ravnodušnost anestezirane javnosti. Na kraju ne ostane ništa, pa postane tobožnji Događaj čak i kad se nađu papa i Mujo, te papa krene da psuje kao kočijaš, a zblanuti Mujo uzme da se krsti.
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve