Disfunkcionalna porodica

Srbija je zemlja sa konferencijama za novinare bez novinara; sa radnicima javnih službi u Beogradu dovedenim da za vrijeme policijskog sata aplaudiraju medicinskim radnicima stojeći oko muzičke fontane na Slaviji dok iz nje ori „Rock and roll za kućni savet“; država čiji ministar obrane zbog kritičkog teksta o Vučićevom ponašanju tokom epidemije na portalu Index.hr optužuje Hrvatsku za antisrpski napad i pohvalu ustaštava…

Međutim, nas više ništa ne čudi, na sve smo oguglali. U tom smislu, vrijedi uporediti Srbiju porodicom. Kažimo na početku da je mnogobrojna i da pod istim krovom žive dvije generacije – punoljetan je samo vrh režima, a svi ostali čine nezrelu „balavurdiju“.

Naravno, u centru svega je pater familias, što će reći šef države i partije, Aleksandar Vučić. On je stalno namršten i ljut, pa svi gledaju da mu se, kad god mogu, sklone sa očiju. A kako i ne bi: prvo kori i zatvara „balavurdiju“ po kućama da ne bi izlazila, a potom – kada ga neko nešto priupita što mu nije po volji – viče na njega zato što sjedi u svoja četiri zida.

Jasno je samo po sebi da ono što smije pater familias, ne može niko drugi. Tako, na primjer, Vučiću ne pada na pamet izolacija i testiranje na koronu iako je boravio u okruženju u kome je bilo i zaraženih. To je zato što vjeruje da su mu svi u familiji lijeni i nesposobni pa sve mora sam: i da razvozi respiratore i objašnjava doktorima kako da lječe oboljele i da sortira ljekove po magacinima… Koliko mučenik radi, najbolje znaju kamermani i novinari – spadoše ljudi s nogu snimajući njegove monologe po cijele dane, onako nabijeni jedni uz druge pošto za ovu djelatnost od životne važnosti za državu ne vrijedi pravilo o distanci od dva metra.

Reklo bi se i da od sve režimske čeljedi sa paterom familiasom najbolje zna premijerka Ana Brnabić. Kad on podvikne na „balavurdiju“ i ona diže glas; kada je javno ponizi, ona zasija kao da je dobila orden; kad mu nešto ne pođe za rukom, ona odmah svu krivicu svali na sebe. Ipak najvažnije je da premijerka – ustavno najmoćnija osoba u zemlji – uvijek zna gdje joj je mjesto familiji i to izražava milozvučnim oslovljavanjem Vučića sa „šefe“. Na porodičnim okupljanjima za nju govore da je pametna žena – gleda sebe, ne pomaže nikom, niti ga tješi…

Inače, pater familias posebno dobro gleda i na one od kojih bi zazirala svaka druga porodica, duboko svjesna koliko je teško sramote na slavama, svadbama i gdje god stignu. U konkretnom slučaju, riječ je o Aleksandaru Vulinu i Goranu Vesiću – spomenimo samo neke, vidljive ovih dana. Tajna njihovog porodičnog uspjeha je jednostavna: u odnosu na ono što rade i govore, glava porodice djeluje relativno prihvatljivo. Ostalu režimsku čeljad ovaj put preskačemo. Dovoljno je reći da onako isprepadane za svoje fotelje ionako ni o čemu ne odlučuju.

Na kraju je „balavurdija“ – to jest, svi mi bez obzira što radili i koliko godina imala. Pater familias nas stalno drži u kazni, ali nam i obećava po sto evra za provod ako budemo dobri dok korona traje. Pošto on najbolje zna što je dobro za nas, od te njegove brige postali smo anaksiozni, međusobno zavađeni, preplašeni, apatični, nervozni, bez samopouzdanja i nade da će se išta promijeniti u dogledno vrijeme… Sve u svemu i zajedno s njim i njegovima – jedna tužna, disfunkcionalna porodica.

Ranije, do korone, kad neko više nije mogao izdržati, spakovao bi gaće i čarape i zaždio u Irsku, Njemačku, Italiju… Sada više nemamo kud, niti postoji sigurna kuća kakva nam treba.