Nacionalna sablazan

Ako niste primjetili, narod je opet počeo da kupuje po radnjama k’o blesav. Zašto? Zato što je u nedjelju 29. marta predsjednik Srbije poručio svom biračkom tijelu da bi mogao provesti petnaest dana zatvoren u kući bez mogućnosti da ode u trgovinu. Kako? „Pa lepo“, objasnio je Aleksandar Vučić na TV Prva. Kaže i da o modalitetima i posljedicama takve odluke još nije razmišljao, a – jasno je – ni o tome koliko je ova izjava u suprotnosti sa svim njegovima apelima da se ne stvaraju zalihe.

Šta mu bi? Da li ga je voditeljka Jovana Joksimović iznervirala, pa je simbolično lupio šakom o sto da svaki gledalac zna tko je gazda u studiju? Ili da podsjeti građane kako u vanrednom stanju u potpunosti zavise od svakog njegovog ćefa? Moguće je i da ovom prijetnjom dodatno raspaljuje vlažne snove brojnih ljubitelja čvrstorukaša po modelu „brata“ Sija, Putina, Orbana, Erdogana… Možda i sve skupa zajedno?

Izvjesno je samo da Vučić u svojim sluđujućim obraćanjima javnosti ne vidi ništa sporno. Pogotovo kada uzdisanjem, povišenim tonovima i, uopće, dramljenjem, samosažaljivo sugerira da je u doba korone njemu najteže od svih.

Ipak, niko nije bezgrešan. Čak ni Aleksandar Vučić. Zbog toga za svoju najveću grešku samokritički priznaje ono što nikad ne bi smjelo biti predmet ni hipotetičke dileme, a riječ je o dozvoli građanima Srbije da se vrate u svoju zemlju. Ako svi oni u inostranstvu – u nevolji, bez posla, novca, smještaja, medicinske zaštite i još mnogo toga – ne mogu računati na sopstvenu državu, e onda ona, vala, nema razloga ni da postoji. I kad smo kod toga, kada je Srbija postala Vučićeva privatna kuća, pa sada on po nahođenju određuje koga će primiti preko praga, a koga ne? Ukoliko nije – što i nije – otkud mu pravo na ovaj bahati despotizam od koga zastaje dah?

„Najveća greška“ predsjednika Srbije više nego išta pokazuje koliko je režimsko pozivanje na patriotizam i brigu o građanima šuplje, jadno, neiskreno i u službi najjeftinije nacionalističke demagogije. Za ilustraciju o čemu se radi, dovoljno je prisjetiti se Vučićevog ubjeđivanja Krajišnika uoči „Bljeska“ i „Oluje da u njihovim selima i gradićima Hrvatska nikad neće uspostaviti svoju vlast ili ministarskog kućenja za vrijeme NATO bombardovanja… On jeste otišao iz Srpske radikalne stranke, ali ona nikad nije izišla iz njega. Zato i u pandemiji korone, mora prebrajati nacionalnosti, zavađati, dijeliti, okrivljivati, podmetati…

Nije to bez neke – česta je uzrečica kolege Miloša Vasića. U pravu je: Vučićev režim, naprosto, ne može bez golog zastrašivanja, proizvodnje sukoba i neprijatalje. Pošto to sada ne mogu biti susjedne zemlje i narodi, opozicija ili zle elite, gastarbajteri su proglašeni za dežurne krivce. I zato, umjesto da im se izvini što na vrijeme nije obezbjedio njihov oragnizirani prihvat, predsjedniku Srbije je krivo što je njenim građanima dopustio povratak i propustio da ih dovede u istu ravan sa izbjeglicama sa Bliskog istoka…

Zaista, postoji li veća nacionalna sablazan?