Sergej Trifunović i Vrhovni kadija

Predsjednik države, partije i Vulinov vrhovni komandant nema dilemu. Tvrdnja Sergeja Trifunovića da mu je izvjesno lice ponudilo pola miliona evra kako bi Pokret slobodnih građana izišao na izbore kao „konstruktivna opozicija“, za Aleksandra Vučića je „kafanska izmišljotina i laž koju ni pas s maslom ne bi progutao“. Veli još i da će tužilaštvo sve ispitati.

Ne treba sumnjati da će tako zaista i biti. Naime, bez instrukcija sa samog vrha – ne može čovjek sve stići – to isto tužilaštvo se četiri dana po Trifunovićevoj izjavi pravi mrtvo. Sada bi naprasno moglo oživjeti. Ukratko – fiškalski relativizirati riječi lidera PSG-a, potvrditi presudu Vrhovnog kadije o „kafanskoj izmišljotini“ i, uz malo nadripisarske kreativnosti, optužiti Trifunovića za širenje lažnih vijesti, uznemiravanje javnosti, podrivanje ustavno-pravnog pretka…

Zašto da ne? Kad je Aleksandra Obradovića iz „Krušika“ na dvadeset dana pojeo zatvorski mrak zbog ukazivanje na mutne poslove sa oružjem Branka Stefanovića i sina mu ministra Nebojše, mogao bi i Sergej Trifunović malčice osjetiti pesnicu „pravne države“. Jer, u oba ova slučaja Vrhovni kadija je presudio sa televizijskog ekrana: zato nema istrage o djelovanju porodičnog holdinga Stefanović i sin, već se pritvara uzbunjivač javnosti; zato prije bilo kakvog saslušanja i Trifunović mora biti proglašen za lažova.

„Što da im plaćam da izađu na izbore? Što se mene tiče, ne mora niko od njih da izađe na izbore. Ne zanimaju me“, objašnjava Vučić zbog čega izjava predsjednika PSG-a može „samo da izazove smeh“.

Da li je stvarno tako? Vjeruje li Vučić da javnost stvarno vjeruje kako mu čitava jedna silesija „konstruktivnih opozicionara“ i poputčika svih usmjerenja ljubi skute iz čistog uvjerenja, bez masne materijalne nadoknade? Smatra li itko pri zdravoj svijesti da se u pozadini predsjednikovih apologeta kano klisurine ne koče sinekure, povlašteni poslovi, fotelje u upravnim odborima… Režim odavno uvjerava građane da je Srbija nešto poput šoping-mola u kome svako ima etiketu sa cijenom; zbog bojkota izbora, trenutno je „akcija“. Odbiti da se poput Trifunovića zaigra u tom kolu, za Vučića i njegove abonente zaista je nešto što „ni pas s maslom ne bi progutao“.

I sam šef države svjestan je javne percepcije vlastitog okruženja. Zato kaže da „i kod nas“ ima bahatosti, a „pozivaju se na to da navodno imaju moju podršku“. Ipak, ti „naši“ vazda ostaju anonimni i dok god bespogovorno slušaju, ne prijeti im nikakav bliski susret sa pravosuđem. Naprotiv – izvještavanje ono malo preteklih nezavisnih medija o liku i dijelu naprednjačkih velmoža i njihovo prozivanja na konferencijama za štampu opozicionih partija, dotičnim predstavlja samo hvale vrijedan certifikat o lojalnosti i odskočnu dasku za daljnje napredovanje.

Dr Nebojša Stefanović, Siniša Mali, Goran Vesić, Zoran Babić, Milan Radoičić i mnogi drugi dobro znaju o čemu je riječ; zna i Veliki kadija zašto je svaki put donio presudu bez mogućnosti priziva da nitko od njih ne snosi nikakvu odgovornosti za čitav niz afera koje ih prate upornije od sjenki…

A što na to sve kažu tužilaštva i sudovi, mogao bi upitati netko? Pa – da tako kažemo – oni u Srbiji očigledno postoje samo zbog discipliniranja i zastrašivanja uzbunjivača javnosti i političkih protivnika. Kakav režim, takva i pravna država.