Obešenjaci

Na prošloj protestnoj šetnji u Beogradu, među više desetina hiljada učesnika, bila su i tri lika sa nekakvim vješalima. Slika dotičnog „rekvizita“ – čim se pojavila – odmah je označila gromopucateljni niski start sada već tradicionalne trke pod sloganom „Oni pozivaju na linč, silovanje, nasilje.“ Ne zna se tko je brže i dalje odmakao u zgražavanju, osudama i gnušanju svake vrste – vlast od premijerke i ministara pa naniže, režimska služinčad u medijima i pravosuđu, botovi opće prakse… Ili se, ipak, zna.

„Simbol njihove politike jesu kurve, fukse, vešala, a simbol naše politike jeste budućnost Srbije, škole, stanovi za mlade ljude“, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Morao je i dodati – a kako bi on drugačije – da su vješala namijenjena njemu jer ih „ostali iz vlasti ne zanimaju“. Inače, veli Vučić, njega nikad nećemo čuti da plače i kuka nad svojom sudbinom zato što mu netko prijeti. Time je nepobitno dokazao postojanje paralelnog univerzuma i ušao u najuži krug kandidata za Nobelovu nagradu (fizika).

No, ‘ajmo sada ozbiljno. Vješala zaista nemaju što tražiti na protestima građana, ali takvi se „rekviziti“ često pojavljuju na demonstracijama u demokratskim zemljama. Tamo zbog toga nikog ne privode, a još manje mu sude – za razliku od autoritarnih režima. Međutim, visina aktualne „moralne temperature“ i histerije ovog našeg, toliko je groteskna da iza sebe ostavlja i najbolje karikature Predraga Koraksića i Dušana Petričića.

Zašto?

Zato što „protiv nasilja“ i o „vješalima kao političkom programu“ govore ljudi koji su crtali granice Kralovac-Karlobag-Virovitica, družili se i druže sa osuđenim ratnim zločincima, tražili glave sto Muslimana za jednog Srbina, slali tuđu djecu u rat a sebi grabili stanove, funkcije i sve ostalo što im je palo šaka; zato što ti isti ljudi svoju debelu knjižurinu bezočnih laži, uvreda, prostakluka, mržnje, nasilja i sveopćeg beščašća nikako i nikada neće zatvoriti; zato jer tim istim ljudima maca pojede jezik kada Borku Stefanoviću u Kruševcu metalnom štanglom razbiju glavu, kada po nalogu predsjednika općine Grocka i funkcionara SNS-a Dragoljuba Simonovića novinaru Milanu Jovanoviću spale kuću, kada službeno vozilo u kome se nalazi direktor Koridora Srbije Zoran Babić skrivi tešku saobraćajnu nesreću i smrt Stanike Gligorijević…

Vjeruju li ovi „obješenjaci“ iz vlasti da itko živ vjeruje u njihovu nadripolitičku korektnost, nadrilegalizam, nadrievropejstvo; vjeruju li da im i dalje prolaze „obješenjački“, šibicarski trikovi za odvlačenje pažnje poput ovog sa vješalima; vjeruju li da narodu nije puklo pred očima tko su i što su?

Od Hamleta znamo da u svakom ludilu postoji sistem. U ovom posljednjem, riječ je o dva sekundarna i jednom primarnom cilju. „Aferi vješala“ režim je dao tretman združenog državnog udara i Bartolomejske noći kako bi ohrabrio pokisle pristalice i dodatno isprao mozak znatnom dijelu biračkog tijela prikovanom za rijaltije sretnih i ostalih ružičastih televizija. Ipak, ključno je ono treće, primarno. A to je golo zastrašivanje, odnosno, slanje poruke da će se učešće u savršenom mirnim građanskim protestima širom Srbije tretirati kao krivično djelo.

Da li će im još jednom upaliti ovo sijanje straha? Ako je suditi po posljedicama dosadašnjih Vučićevim reakcija na proteste, sve što se može očekivati jeste još samo više građana na ulicama.