Režimska internacionala

Ukoliko se aktivisti „Marksa 21“ u nekom periodu svog zakašnjelog procesa sazrijevanja odluče za „dugi marš kroz institucije“, eto vladajućoj većini u Skupštini novog kvalitativnog pojačanja. Rističević, Atlagić, Đukanović i ostali doktorandi Škole visoke politike dr Vojislav Šešelj mogu samo skinuti kapu pred njihovim „revolucionarnim činom“ protiv Dragana Đilasa. Jer, naizust su i izražajno izverglali ključnu lekciju klasičnog neoradikalizma – vređaj, kleveći, podmeći i provociraj, pa kad čovjeku pukne film i počne psovati, onda se zgražavaj, kmeči i izigravaj žrtvu.

Glupost i beslovjesnost u izvjesnim slučajevima mogu biti olakšavajuća okolnost, ali nikad opravdanje. Da li su možda nadriprincipjelni aktivisti „Marksa 21“ svjesno usvojili strategiju prećutnog „taktičkog bloka“ sa Vučićevim režimom kako bi, valjda, onemogućili Đilasa i druge iz građanske opozicija da otupe „revolucionarnu oštricu masa“ i povećali sopstvenu vidljivost? Ako i nisu – neka ne brinu. Vučić, Vesić, Mihajlović pa naniže i popreko kroz Srpsku naprednu stranku, nastaviće im obezbjeđivati doskora neslućeno razumjevanje i podršku. Dovoljno je samo da i dalje kliču „kako su svi ista govna“, te slične parole iz bukvara režimske „meke sile“. Ima li za Vučića i njegovu tabloidnu mašineriju za mljevenje mesa ičeg dražeg od bacanja blata po ljudima – kako oni to sada formuliraju – iz iste kolone? Postoji li za naprednjačke spin doktore itko slađi od jeftinih a korisnih idiota bez obzira koliko bili marginalni i irelevantni?

U tom kontekstu, „Marks 21“ pravi snažne iskorake. Između ostalog – mada teško da je to itko primjetio – izostali su sa protestne šetnje prilikom obilježavanja godišnjice zločinačkog ubojstva Olivera Ivanovića zbog, kako navode, „pokušaja opozicije da pridobije političke poene igrajući na kartu patriotizma“. Ovu vrstu čistunstva bez problema bi prihvatio svaki pripadnik „pajser brigade“ SNS-a ili Srpske liste, svaki šraf u mehanizmu političkog i pravog podzemlja, a posebno svako onaj tko je imao bilo kakav doprinos u crtanju mete na leđima živog Olivera Ivanovića.

To nas dovodi i do samih protesta. Isuviše je razloga zbog kojih građani svake subote izražavaju svoje nezadovoljstvo da bi ih ovdje nabrajali. Ipak, spajaju ih dvije činjenice. Prva je ta da se pod sadašnjim režimom neće i ne može promjeniti ništa od onog zbog čega desetine hiljada ljudi izlazi na ulice širom Srbije. I druga – do promjene može doći isključivo na fer i poštenim izborima što tek treba izboriti. A kada se to desi, pred građanima koji sada šetaju i duvaju u pištaljke stajaće prost izbor da li da svoj glas daju režimskim ili opozicionim strankama. Tako stvari stoje u parlamentarnom sistemu, a sve ostalo je dim, magla i prodavanje muda pod bubrege – sasvim u duhu „Marksa 21“.

Uslijed navedenog, mikrofon na protestima moraju dobiti i političari iz opozicije. Ako ni zbog čega drugog – onda makar da javnost upoznaju sa svojim sadašnjim i, pogotovo, budućim aktivnostima u skladu sa zahtjevima građana. U suprotnom, valjalo bi odustati od zviždanja i skandiranje pred zgradom RTS-a pošto, očito, opozicione partije imaju isti tretman kako na javnom servisu, tako i na onom kamionu sa protesta.