Loader

Prošlo Vreme

Politička kriza: Skupštinski inženjering

31.maj,11:58

Kako je Predsedništvo DOS-a (bez predstavnika DSS-a) odlučilo da zameni 50 poslanika za koje skupštinski elektronski listing pokazuje da najkraće borave u skupštinskoj sali. Odluka vladajuće većine da kao neka inspekcija rada prekroji sastav Skupštine može da pokrene lavinu optužbi za izbornu krađu i ugrozi poredak VREME | BR 595 | 30. MAJ 2002.

Umesto rekonstrukcije srpske vlade, na sednici Predsedništva DOS-a u petak uveče 24. maja u Skadarliji, pribeglo se – rekonstrukciji Skupštine. Predsedništvo DOS-a (bez predstavnika DSS-a) odlučilo je da zameni 50 poslanika za koje skupštinski elektronski listing pokazuje da najkraće borave u skupštinskoj sali.

Zoran Đinđić posle te sednice saopštava da je to zato što toliko poslanika ima u rezervi. Od ukupno 250 kandidata sa izborne liste u Skupštinu prilikom njenog konstituisanja ušlo je 176 poslanika, što je DOS-u ostavilo rezervu od 74 poslanika. DOS je (uključujući i DSS) do sada već zamenio njih 17, dok je među preostalih 57 kandidata ostalo 13 predstavnika DSS-a. Na rezervnoj listi su, međutim, i premijer Zoran Đinđić, Vuk Obradović, koji je posle ostavke otišao u opoziciju, ambasador Ivan Visković itd… Očito, crta „neispunjene norme“ podvučena je ispod čarobne brojke od 50 koja odgovara Vladi – menjaju se 23 poslanika DSS-a i 27 poslanika iz ostalih članica DOS-a. Pošto DSS u rezervi ima samo 13 poslanika, to praktično znači da se oduzima deset mandata DSS-u, približno onoliko koliko ima nepouzdani Velja Ilić (devet poslanika).

Tri dana posle te odluke Ilić, međutim, saopštava da će i on, kad se stvar „izaranžira“, svojoj poslaničkoj grupi savetovati da se povuče iz Skupštine („da ne pravimo troškove“), a mandate će pokloniti Vladi, pošto, po njegovom mišljenju, ako se DSS povuče iz Skupštine, „nema razloga da postoji parlament“. Naglašava da poslednjim sednicama Predsedništva DOS-a nije prisustvovao pošto nije želeo da učestvuje u nečasnim radnjama.

UIGRANA PREDSTAVA: Nova uloga žena u Skupštini

SUD ŠEFOVA: Nezgoda je i u tome što je među tih 17 šefova, koji su odlučivali o podobnosti narodnih poslanika, bilo osam ministara uključujući predsednika i potpredsednike Vlade), dva bivša ministra (od kojih je jedan u krivičnom postupku) i jedan bivši koordinator u rangu sekretara. Umesto da ministri odgovaraju poslanicima, biva obrnuto pa ta inspekcija rada zvuči ibijevski. („Šta će mi ovakav narod. Zameniću ga!“)

Premijer Đinđić u izjavi Glasu Amerike kaže kako je ugled parlamenta veoma nizak i da je ovo pokušaj da se utisak o njemu popravi. Tim rečima (da Srbija zaslužuje bolji parlament) Slobodan Milošević je 1993. raspustio Skupštinu u trenutku kada se ljuljala vlada Nikole Šainovića. Sudeći po aprilskom istraživanju Instituta društvenih nauka, ugled parlamenta je, međutim, samo malo gori od rejtinga Đinđićeve vlade – Vlada Srbije (-44: +49), Skupština Srbije (-49:+42). Premijer lično ima prilično loš saldo (-47:+48). Više pozitivnih poena od njega imaju Koštunica, Labus, Dinkić, Đelić, Svilanović i Čović. Veći broj negativnih poena od njega imaju samo Batić, Milošević, Mihajlović, Šešelj i Drašković. Više od polovine birača (51 odsto) po istoj sondaži traži vanredne izbore.

Među poslanicima predloženim za zamenu su predsednici važnih odbora, nekih s nadležnošću za kontrolu Vlade u osetljivoj materiji – za zakonodavstvo, za bezbednost i administrativnog odbora, zatim bivši predsednik Skupštine, šef poslaničke grupe najveće stranke itd…

TAOCI S MANDATOM: To poigravanje mandatima odslikava jednu ugrađenu slabost našeg partijskog sistema, slabost poslaničke funkcije. Poslanički mandati su u vlasništvu partijskih nomenklatura. Većina šefova partija uobičava da u sefu drži deponovane ostavke svih svojih poslanika. Uz to, Vlada po Ustavu ima mogućnost da predloži predsedniku Republike raspuštanje parlamenta. Skupština je sistemski stavljena u inferioran položaj i suštinski nju mogu da kontrolišu i Vlada i vrhovi partija. Ona, sudeći po sadašnjem toku stvari, ne može da kontroliše nikoga. Postavljeni u inferioran položaj, poslanici se, naravno, ponašaju neodgovorno.

U toku izrade budućeg izbornog zakona dobro bi bilo ako bi se formirao javni pritisak za učvršćivanje institucije narodnog poslanika, tumača narodne volje i nosioca narodnog suvereniteta.

PUZEĆI DRŽAVNI UDAR: Izgleda da je Vlada prešla crvenu liniju, koju ne sme prelaziti kad je u pitanju parlament. Vlada može da traži izbore, a sastav parlamenta određuju isključivo birači. Kad se krene drugim putem, obično se upada u duboku krizu.

Boro Majdanac iz Arhiva Srbije, autor knjige o istoriji parlamentarizma u Srbiji, priča o onom karakterističnom slučaju iz 1882. kada je zbog „Bontuove afere“ 50 radikala podnelo ostavku i napustilo skupštinu – raspisani su delimični izbori; radikali opet pobedili, ali neće u skupštinu; na novim izborima opet pobeđuju radikali, vlada potom donosi zakon da isključeni poslanici ne mogu da uđu u skupštinu i da mandat dobija drugi sa liste. Na sedam mesta protivkandidati dobijaju nula glasova i ta mesta ostaju prazna, a sa izvesnog broja mesta dolaze kandidati koji su dobili samo dva glasa, njih zovu dvoglasci, a tu skupštinu dvoglasačka.

Sociolog Đorđe Vukadinović s Filozofskog fakulteta ocenjuje da aktuelni potez Vlade zapravo predstavlja puzeći državni udar.

EKSPRES: Pošto je DSS bojkotom Skupštine testirao Vladinu većinu, pošto radikali socijalisti i poslanici SSJ-a takođe nisu hteli da daju kvorum, Vladina većina se nekako sakupila i odmah, brzinom na kojoj bi mogla da joj čestita i koalicija JUL-SPS, onomad, 1999, posle isključenja Nove demokratije, usvojila Zakon o ministarstvima u načelu, sprečivši raspravu o Vladi. Sve dalje je kafanski skandal – radikali u tom kontekstu prave jedan od uigranih nereda i radikalka Nataša Jovanović vodom poliva predsednicu Skupštine Natašu Mićić. Do sada je bilo polivanja predsedavajućeg: Šešelj je uz čupanje mikrofona polio Radomana Božovića u Skupštini Jugoslavije, u jednoj prilici radikali su polili Dragana Maršićanina.

Zgađenost Vladi privrženih medija i DOS-ove javnosti nad radikalskim incidentima iskorišćena je potom – za ofanzivu na DSS.

Pitanje je zašto se Vlada posle svega zaplela u donošenje tog u osnovi nepotrebnog zakona o ministarstvima. Nedostajući ministar zdravlja mogao je da bude izabran na osnovu postojećeg zakona o ministarstvima, da je Vlada imala većinu koju tvrdi da ima. Jasno je bilo da je aranžman s rekonstrukcijom Vlade propao, da to i nije bila neka ozbiljna rekonstrukcija, već više trgovački aranžman, da Velja Ilić neće suštinski dugoročno podržavati tu vladu. Izlaz je bio u suštinskim pregovorima sa DSS-om, ali i jedna i druga strana su se već previše međusobno omrznule i udaljile i već prešle na mrcvareće iscrpljivanje.

Đinđićeva vlada je najavljivala rekonstrukciju još od avgusta prošle godine, ali je izbegavala parlamentarnu raspravu o svom radu pod izgovorom da bi to zloupotrebili radikali, koji se ne ponašaju kao odgovorna opozicija. I korišćenje institucije poslaničkih pitanja izbegavano je tako što bi poslanici vladine većine spuštali kvorum.

U srpskoj skupštini postoji institucija koja se zove interpelacija, za čije pokretanje je potrebno 50 poslanika, ali ona nije korišćena. Za pokretanje interpelacije DSS bi morao da se osloni na nekoga iz postojeće opozicije ili da ubedi nekoga iz vladajuće većine što se nije desilo, jer u opisanoj poziciji tu stranku je stizala optužba da sarađuju sa, kako je to za drugu stranu nekad govorio Slobodan Milošević, „snagama mraka i bezumlja“.

Pribeglo se podnošenju izveštaja u užem krugu. Na prošloj (dedinjskoj) sednici Predsedništva DOS-a usvojen je premijerov izveštaj, kao i njegov plan za neposrednu budućnost, svečano je najavljena rekonstrukcija, uz najave da će biti konkretizovana zaduženja za svakog ministra do 2004. godine. Onda je ispalo da je račun pravljen bez Velje i da ta rekonstrukcija ne donosi ništa suštinski novo.

OPSTRUKCIJA: DSS, koji od avgusta prošle godine osporava Đinđićevu vladu, odlučio se za doziranu opstrukciju da bi pokazao da Vlada zapravo nema stabilnu većinu i da mora da pristane na ozbiljne ustupke i na vanredne izbore. U pojedinim slučajevima oni su slali u salu po nekolicinu poslanika da bi „poklonili“ kvorum. Većina je počela raznim kaznenim merama da suzbija opstrukciju.

Koštunica je od lidera DOS-a neposredno pre skadarlijskog sastanka tražio poništenje Zaključka Administrativnog odbora od 20. maja kao akta „pravnog nasilja nad Poslovnikom i pravne farse“. On je kritikovao jasnu težnju većine da kažnjava ono odsustvovanje koje spada u legitimni vid političkog delovanja, a da se istovremeno prenebregava, pa čak i podstiče, fiktivno prisustvovanje, koje inače podleže krivičnoj odgovornosti.

To se, naravno odnosi na onaj čuveni slučaj „solunca“ Borislava Novakovića, inače predsednika Skupštine Novog Sada, za koga je konstatovano i da je glasao i da je bio u Solunu.

Kao nekad socijalisti, Vladina većina, a najčešće predstavnici DS-a, počela je demagošku priču o tome da poslanici primaju platu a ne rade, da su „za nerad“ podigli 70.000 DM“, itd…

DOS je u proteklom periodu menjao Poslovnik ograničavajući vreme za raspravu, kako bi suzbio radikalsku opstrukciju. Za onemogućavanje opozicije korišćene su verbalne pretnje sudskim progonom (a da se u sudovima ništa nije okončalo), prebacivanjem zbog događaja iz prošlosti, osporavanjem prava da uopšte iz tih klupa dođe neko pitanje itd…

Dosovci su se, kao i svaka vlast, izrugivali nad nedostojnošću opozicije, zaboravljajući ponekad da izvesnu dozu nereda u parlamentu moraju tolerisati, zato što oni u krajnjoj liniji deluju kao neka vrsta psihološkog pražnjenja. Izbegavanje konflikata u parlamentu samo delimično koristi narodnom zdravlju. Ako se ti konflikti prenesu van parlamenta, obično imaju teže posledice.

Najozbiljniji opstrukcioni demarš DSS-a usledio je onog dana kada je Skupština odbila da sasluša predsednika Jugoslavije Koštunicu, povodom rasprave o platformi za preuređenje odnosa u srpsko-crnogorskoj federaciji. Oni su procenili da se Vlada ne može dugo održati bez njihove podrške i da sama mora pristati na vanredne parlamentarne izbore. „Politički motivisanom odsustvovanju“ sa sednica Skupštine pribegavali su u pojedinim slučajevima poslanici Građanskog saveza Srbije, Socijaldemokratije, Socijaldemokratske unije i Demokratske stranke.

IZBEGAVANJE IZBORA: Taktika srpske vlade svodila se na izbegavanje vanrednih izbora. Izgovori su različiti – da će oni odložiti reforme, da mnogo koštaju itd. Pitanje je koliko je to perspektivna taktika. Jedni izbori, republički predsednički, po postojećem ustavu moraju se održati sledeće jeseni, a onda je praktično malo važno koliko će se kutija još postaviti.

Po postojećoj distribuciji biračkih simpatija DOS bez DSS-a pobedio bi sa 3:2, ali je pitanje da li se taj deo koalicije može održati. Naime, prilično velike političke razlike ispoljene su i između Velimira Ilića i nekoliko članica Vladine većine povodom Ilićevih grubih izjava koje dodiruju najosetljivije tabue političke korektnosti (zaštita nacionalnosti, porekla, verske pripadnosti političkih aktera), ali je i ta stvar posle salvi polemika zabašurena. Svađa Ilića s guvernerom Dinkićem oko „kiparske istrage“ buknula je, uz pominjanje suda i službenika policije, usred finiša oko rekonstrukcije Vlade. Čanak ratuje čas s Vlahovićem (oko privatizacije), čas s Đelićem (oko vojvođanskog budžeta). Vojvođani prave mali DOS i svađaju se. Batić i Protić igraju svoju igru miniranja srpsko-crnogorskog sporazuma koji je Vlada u kojoj sedi Batić prihvatila.

Sve te razlike ostavljane su po strani. Za Vladinu većinu državni neprijatelj broj jedan je Vojislav Koštunica, nosilac liste na kojoj je izabrana ta većina. Taj spor je počeo pre republičkih izbora još oko toga da li Đinđić treba da dobije mandat pre izbora ili posle njih, a nastavio se sporovima oko Haga, surčinske mafije, vojske, Pavkovića, Perišića, KOS-a itd.

Koštunica je sumnjao u Đinđićeve namere, ali nije uspeo da uspostavi nijedan mehanizam kontrole. Izgleda da se on kaje što tada na izbore nije išao sa odvojenom listom. Ognjen Pribićević iz Instituta društvenih nauka konstatuje da se jednostavno loše pogodio i da je pri formiranju srpske vlade pristao samo na Ministarstvo zdravlja i jedno potpredsedničko mesto što se daje junior partneru. Posle je izgubio i mesto predsednika Skupštine Srbije.

ZABORAVLJENI SPORAZUM: Jedna odredba DOS-ovog koalicionog sporazuma (član 10) obavezuje članice DOS-a da politički i propagandno podržavaju republičku vladu i to je bio povod da neki iz Vladine većine traže isključenje DSS-a iz koalicije zbog njenog upornog osporavanja Vlade. Sa strane DSS-a, međutim, pozivali su se na odredbu istog sporazuma da je Vlada dužna da u svoj program uključi i stavove Vojislava Koštunice, s aluzijom da se ona te obaveze ne pridržava. Vladinoj većini se takođe prigovara da je svojom samovoljom lišila DSS mesta predsednika srpske skupštine i da u Skupštini Jugoslavije nije pružila podršku kandidatu DSS-a za ministra finansija i da je koaliciona ravnoteža ozbiljno narušena…

Tekst Skupštinski inženjering objavljen je u „Vremenu“ pre tačno deset godina, VREME | BR 595 | 30. MAJ 2002.

Celo VREME | BR 595 | 30. MAJ 2002. možete pogledati ovde

Poslednje izdanje

Intervju: Ivan Ergić

Individualni otpori su jalovi i samodopadni Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve