Crna koža

Dobro, jeste kožna jakna na tijeli divljeg motocikliste Marlon Branda bila medijskom atrakcijom još pedesetih godina, međutim, tek u zreloj fazi rock’n’rola ona će postati dio generacijske uniforme. Zaprepašteni roditelji nisu mogli sebi da dođu pri pogledu na mladića u izlizanim trapericama, cipelama ružnim kao ortopedske i crnoj, metalom zlokobno izukrštavanoj, kožnoj jakni, onakvoj kakva se već zamisliti mogla i kod Anđela pakla. Odbojnost, naranvo, nije trebalo dodatno objašnjavati, ali ako biste već inzistirali dobili biste odgovor da te jakne slične nacističkim odorama. Nije važno što svaki prosječan konzument partizanskih filmova nikada nije vidio Švabu odjevenog kao Jim Morrison. Očevi su tvrdili da tu ima nekakvog nacizma i kako im onda ne povjerovati. A što je najgore oko kvalifikacije kožne jakne jednako radikalni bile su i američke tate.

Možda odgovor na njihovu ideološku uspaljenost ipak leži u samom korijenu stvari, u seksu svega toga. Susan Sontag je, recimo, izuzetnu privlačnost nacizma nalazila u seksipilnosti svih segmenata režima, pa na koncu i samih uniformi. Nisu bezbeze crne gestapovske uniforme i visoke čizme postale dio tradicije svih fetišističkih i sadomazohističkih salona svijeta. I običan, samo krevetu vičan, građanin nije mogao odreći da mu se svaka dlačica naježi već od pogleda na tu strogu uniformu. Samo što je redovno bio toliko politički i seksualno opterećen da bi vjerovao da je to ježenje mržnje i gađenja – prema nacizmu i svakom totalitarizmu. A kako je sebi objašnjavao eventualnu erekciju za vrijeme gledanja partizanskih filmova to je, bit će, samo njemu poznato.

Upravo u ovakvoj reakciji je ona tajna veza kožnih motociklističkih jakni na tijelima punkera i nacističkih uniformi iz partizanskih filmova. Očevi ih nisu spovezali po sličnom izgledu, već po istom osjećanju. No, to osjećanje nije bilo strano ni djeci. Grubost sjajnih rajsferšlusa na glatkoj i hladnoj crnoj koži vremenom je rasporila naslijeđenu soft romantiku. Umjesto da sanjaju prozirne dame u krinolinama ili vile ogrnute u svilenu paučinu dječaci su ludjeli za divljom Ninom Hagen čija je put bila skrivena militantno usjajnom crnom kožom. Kada su došle razmekšane i stilizirane verzije iste privlačnosti tu kožnu jaknu su već mogli imati svi. No, ostalo je ipak veće uzbuđenje u gledanju. Slučajnom dodiru kože u prolazu.

Punk je prvi puta u rock’n’rolu definirao agresivnost kao privlačnost. Rotern bi namjerno falširao svaku pjesmu, mada otvorenih gitarskih štiova i potpuno distorziranog zvuka bila je samo nadopunjena fetišima žanrovske kostimografije. No, kako se svaki pravac u rock muzici na koncu izvrgavao masovnoj proizvodnji i konzumaciji tako je i u muzičkom i vizuelnom smislu punk postao svoja suprotnost. Već je početkom osamdesetih Billy Idol izvodio šou primjeren dojenčadi i penzionerima, a Adam Ant je izvrgavao ruglu svaki mogući radikalizam u odjevanju. Crna motociklistička jakna na koncu je postala toliko opće mjesto da smo i Lindu Evans mogli vidjeti sa njom. Naravno ne u Dinastiji, već na fotografiji sa nekog otkačenog prijema. Za Dinastiju je vrijeme srećom stalo.Stvar je na koncu postala jasna i modnim kreatorima koji su od punkerskog simbola počeli praviti nekakve modne kreature: jakna je skraćena, nije više unisex, već ženski model dopire tek do struka. Zamislite samo motociklističku jaknu koja u brzini od sto na sat otkriva bedra. I nemojte samo reći da je riječ o stilizaciji; nisu je modni kreatori stilizirali, već su je plagirali. Crna kožna jakna stilizirana je u svom rockerskom periodu i kao takva je samo osakaćena svojom malograđanskom nadogradnjom. Kao što se ni od Rolls-Roycea nije moglo načiniti ništa novo, a da ne bude groteskno, tako se ni sa ovom, u vremenu ozloglašenom, odjećom nije moglo zaputiti u kazalište. A modni kreatori će preporučiti baš to.

I naravno, kao što je već uobičajeno, crna kožna jakna će svojim „omasovljenjem“ izgubiti svoj izvorni naboj, razmekšana malograđanskim ukusom više nikoga neće podsjećati na nacizam. Pa ni očeve koji budnim okom prate kakvi im sinovi izlaze u svijet. Tu se gube razlozi njezine fatalne privlačnosti i ona odlazi među sve predmete iz povijesti odjevanja koji su se bespovratno istrošili. Kao papirna maramica.

Simbolični izraz kroja kožne jakne je i fotografija Marlon Branda iz „Divljaka“ koja u nadnaravnoj veličini odnedavno krasi jedan sarajevski disko. Muzika koju tamo možete čuti sa poetikom kožne jakne nema više ničeg zajedničkog. Osim toga tu se održavaju i subotnje matineje za predškolsku i nešto odrasliju djecu. Odjevena kao velika ona dolaze da plešu. Još uvijek im je svejedno da li to čine sa dječacima ili djevojčicama, ali roditelji iz prikrajka ipak paze da stvar bude moralno čista. Među tim ljudima koji će punoljetstvo dočekati tek u idućem stoljeću kožne jakne nisu rijetkost. Prave punkerske, sa nitnama. Nisam znao da se proizvode tako maleni brojevi.