

Pregled nedelje
Portparoli razočaranih birača
Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Od ove sirotinjske vlasti previše je očekivati da drži reč i brine o suverenosti i dostojanstvu. Verujem da će zaključak DOS-a biti da zemlji u ovom trenutku više trebaju pare nego suverenost, a sasvim je moguće da takva dilema zapravo i ne postoji
Donatorska konferencija, od koje ovdašnji stručnjaci očekuju oko milijardu dolara, odložena je za mesec dana. Za to vreme trebalo bi da se izradi zakon o saradnji s Haškim sudom da bi Milošević mogao da bude legalno isporučen. Izgleda da je ovo redosled poteza koji je ugovoren tokom Koštuničine posete Americi, ili je barem njemu predočeno da Vašington tako gleda na te stvari. On je, recimo, tražio vreme za izradu zakona, a oni su mu rekli da u tom slučaju i njima treba vreme da skupe pare.
Pa, sad je, valjda, sve u redu. Zar je neko protiv toga da nam se daju neke pare za obnovu i razvoj? Zar nije bolje da se postupa po zakonu nego bez njega? I zar nije Milošević mnogo kriv i zar ne treba da odgovara? Nećemo valjda sad da kažemo da ćemo radije jesti korenje nego pustiti da naš robijaš sedi u tuđem zatvoru.
Nikako ne bih da oko ovoga cepidlačim, ali pitam se kako ćemo sad da kažemo da smo uvideli razmere zločina, na srce privili hašku pravdu i bez ičijeg nagovora rešili da izručimo glavnog krivca, a nikakve pare s tim nemaju nikakve veze, jer mi ne prodajemo ljude. Ako je, dakle, za Amerikance donatorska konferencija povezana i uslovljena izručenjem Miloševića, za nas je to puka koincidencija. Morali bismo da se složimo da ćemo poricati svaku vezu i lagati o tome od sad pa do kraja vremena. A inače se spremamo da se temeljno bavimo istinom i pomirenjem.
Ako smo hteli da se izvlačimo na neki malo bolji način, bilo je mogućnosti, makar u teoriji. Jedna je bila da se otvori ozbiljna istraga o svemu, uključujući i ratne zločine, pa da se ovde pripremi proces. Ali od kada je Milošević uhapšen i od kad je pomenuta zloupotreba vlasti u vezi s kupovinom kuće kao najteži greh koji mu se mogao pripisati, ništa se više o tome nije čulo. Sklon sam da pomislim da su nadležni rešili da tu stvar zabatale i da se nikakvo suđenje ne priprema, iako je obećano. Ili se shvatilo da je ovde suviše teško, praktično nemoguće napraviti takvo suđenje, ili da će Milošević ionako morati u Hag. Očigledno, od ove sirotinjske vlasti previše je očekivati da drži reč i brine o suverenosti i dostojanstvu, bilo svojem bilo našem.
Dakle, verujem da će zaključak DOS-a biti da zemlji u ovom trenutku više trebaju pare nego suverenost, a sasvim je moguće da takva dilema zapravo i ne postoji. Zemlja ove veličine, na ovom mestu i s ovakvom reputacijom ionako nema načina da zadrži mnogo suverenosti, a ne bi se trebalo začuditi ako ni para ne bude koliko je najavljeno. Zar nismo već slušali obećanja o ogromnoj pomoći, to je bilo odmah posle NATO intervencije i zvalo se Pakt za stabilnost, pa nešto ne vidim da je od toga bilo ko imao velike vajde, osim Boda Hombaha i raznih eksperata, posrednika i činovnika.
To znači da se oko cele ove priče ne bi trebalo suviše uzbuđivati i trošiti živce. Jeste, u pitanju je trgovina nečim što ne bi smelo biti predmet cenjkanja, ali izgleda da su s obe strane ulozi manji nego što se priča. Moglo bi na kraju ispasti kao iz vica o čoveku koji je prodavao psa za sto miliona, pa ga dao za dve kokoške od po pedeset miliona.
Ako, dakle, kao što izgleda da hoće, Milošević dospe do Haga, to će staviti tačku na njegovu istorijsku epizodu, ili barem na onaj njen svetski deo, na krupnu temu njegovog sukoba sa svetom. Tek tada će Vašington moći da proglasi potpunu pobedu i nema sumnje da je to glavni razlog što se to izručenje toliko uporno traži. Sa stanovišta supersile on je pre svega drznik koji se usudio da izaziva i time dao loš primer pa zato mora da se kazni. U ovom smislu Milošević je mnogo važniji nego što izgleda gledano iz Srbije, gde se vide samo njegova lokalna nedela.
Nevolja je u tome što Vašington ide ka svom cilju grubo i direktno, kao kad general Obradović krene u zavođenje. Taj pristup, to uslovljavanje i pritisak sile neposredno protivreče ciljevima koje bi ovde trebalo ostvariti kažnjavanjem Miloševića. Ispašće da je on kriv pre svega pred Amerikom, što ju je uvukao u pogrešan rat i da sad mora u Hag zbog Donatorske konferencije. Pouka iz njegovog slučaja, koja bi trebalo da glasi „ne čini zločine“, pretvoriće se u „ne kači se s Amerikom“.
Sad, i to je lekcija koja je ponekome u Srbiji bila neophodna, ali nema mnogo veze sa ratnim zločinima. A pitanje tih zločina, koje ionako malo koga ovde muči, tek posle Miloševićevog izručenja postaće beznadežno nepopularno i bojim se da će izazivati samo krajnje cinične reakcije. To bi značilo da nema nade da će Haški sud doprineti našem opštem moralnom uzdizanju i odvraćanju od zla. Naprotiv. O tome ćemo imati sami da brinemo, čak i uprkos Hagu, što je nekako i logično.
Nije isključeno da ćemo i o ekonomskom oporavku morati pre svega sami da se pobrinemo i čini mi se da bi bilo zdravo ako Vlada ne bi u svoje planove unosila tu milijardu od Donatorske konferencije, nego samo ono što sad stvarno ima. Nikako neću da kažem da bi Srbija trebalo da nastavi sama i mimo sveta, jer znamo kako to izgleda. Ali, sad bi valjalo uhvatiti neku ravnotežu, a ne padati na drugu stranu. U ovom slučaju mislim na one koji dokazuju kako svet jedva čeka da pozlati Srbiju, kako je čekanje te pomoći jedino što ima da se radi i kako ako to ne stigne neće biti života. Bilo bi najzad vreme da naučimo da obraćamo pažnju i na sebe i na druge istovremeno. Nije to tako teško, samo smo neiskusni.


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“


Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve