Odbrana virtuelne stvarnosti

U nekoliko sati stvarnost je nadišla i najneobuzdaniju maštu. Prvi avion… nevjerojatno, drugi avion… Pentagon gori… e ovo više nije holivudska podvala. Prešli smo iznenada iz prividne virtualnosti u zgoljnu stvarnost… I zanijemili.

Autori krvoprolića isplanirali su do u tančine svaki detalj jer su bili kljukani istim celuloidnim proizvodima holivudske radionice kao i njihove žrtve te svekoliko mnogomilijunsko gledalište… Savršeno su naučili kako Americi vratiti nazad sliku koju je ona posredstvom CNN-a po prvi put bila odaslala svijetu za rata u Zaljevu – sliku „kirurških udara“ i savršeno kontrolirane informacije. I pravo „u sridu“, tamo gdje je Amerika najponosnija. Samo pet dana ranije, pamtimo, točno 6. rujna, u The Christian Science monitoru, dnevniku iz Bostona (odakle je krvava bajka i krenula!!!), osvanuo je uvodnik: Naravno da smo imperijalisti! I u njemu rečenica: „Važno je to da, za razliku od starih Rimljana ili Britanaca iz XIX stoljeća, mi uzimamo u obzir osjećanje ljudi koje, ovisno o tome što vam se više sviđa, usmjeravamo ili vodimo.“ I dalje: „USA su imperijalistička sila još od Thomasa Jeffersona. Jefferson je bio taj koji je rekao: ‘Ne u naše vrijeme, ali ne ni u dalekoj budućnosti, mogli bismo utjecati na sve, što će i najčvršće među njima natjerati da zadrhte. No nadam se da će naša mudrost rasti s našom moći, i podučiti nas da će, što manje budemo koristili svoju moć, ona tim više rasti’.“ „Ostvarili smo Jeffersonovo predviđanje, ali ne i njegovu nadu“, kaže komentator koji se kliče Pat Holt, ne mnogo obziran prema ocu utemeljitelju.

Moj prvi racionalni pojam koji je izašao iz magme neizdiferenciranih osjećanja nije bio starorimski nego starogrčki: hubris – prekomjernost i kazna koja je prati stopimice. Ali osim Sofokla i Eshila, potrebni su, još i više, izvođači radova te priručnici za upravljanje avionima i zamisao, posve postmodernistička, da se od civilnih zrakoplova naprave projektili kratkog i srednjeg ali ubitačnog dometa.

Policija je zabranila pristup mjestima nesreće, ali ne isključivo iz razloga sigurnosti. Branjena je svim sredstvima, pa i sredstvima cenzure i autocenzure, slika o svemoćnoj Americi. Cenzura, one poznate „Anastazijeve škare“ – po papi Anastaziju I koji je u V stoljeću htio zabraniti čitanje djela ne posve pravovjernog Origena – očitovala se još više nego u samim zabranama, koje su bile manje vidljive, u nametnutoj jednodušnoj retorici.

TV kanali su od samog početka zadržali stanovitu, odglumljenu distancu prema događajima. BBC – jedini strani kanal koji je imao pravo emitirati vlastite snimke – dobiva sugestiju da ne eksploatira mnogo sliku očajnika koji se pred vatrenom stihijom baca u ponor. CNN pak niječe da je bilo ikakvih oblika pritisaka od strane vlasti, i govori jedino o dužnosti prema doličnosti. Američki kanali samo nekoliko minuta nakon atentata postižu dogovor o razmjeni informacija i snimaka. Dosad neviđeno nelukrativno i nekonkurentno partnerstvo, što objašnjava sličnost reportaža i pojačava utisak o deficitarnosti informacije. Iako već u tom trenutku u redakcije pristiže mnogo materijala koji su snimili amateri.

Od prvog udara na sjeverni toranj prošlo je manje od deset minuta a TV ekipe su već na licu mjesta, na vrijeme da snime uživo, i iz različitih uglova, zabijanje drugog aviona, sada na južni toranj. Neposredna medijatizacija događaja: mnogo spektakularnih i „kiruški preciznih“ slika, ali malo ili nimalo slika žrtava, mnoštvo slika tragedije – koja se i gradi na ideji hubrisa – i nijedna slika užasa, te ljudske dimenzije drame. Tisuće mrtvih u zapaljenim i srušenim tornjevima Svjetskog trgovinskog centra ne zaslužuju ni jednog jedinog snimka. Nijednom nismo vidjeli ni najmanjeg dijela spaljenih ili razmrskanih tjelesa, a ulogu dive na sebe su primila dva tornja, čije je rušenje označilo njen gromoglasni odlazak sa scene. Radi se o psihološkoj blokadi, ili patriotskom refleksu samoodbrane.

Radi se i o nečem drugom. Za razliku od klasičnih ratova, suvremeni rat, inauguriran u Zaljevu, nastavljen nad Balkanom, jest savršeni rat, rat na distancu, rat bez mrtvih, bar ne na strani Amerike, a ako ih ima, oni su apstraktni i virtualni, „kolateralne žrtve“, poput onih tisuća što leže zatrpanima pod ruševinama njujorških bliznakinja. Ta medijska obaveza prema doličnosti ima porijeklo u američkoj kulturi. Iz vjerskih razloga i razloga poštovanja ljudskoga tijela, još od pojave filma, zabranjeno je pokazivati tijela žrtava. I u vijetnamskom ratu, koji je pokazao veću slobodu medijskog izvještavanja i tako pridonio demoralizaciji američkog društva, najčešće slike žrtava bile su one s druge strane.

Kompresija vremena: događaj, emocija i analiza, sve u realnom vremenu. Takva kompresija je kobna za razumjevanje događaja. Slike ove vrste izazivaju neku vrstu razrogačene tuposti.

Za to vrijeme mediji ne prenose pitanja mnogih Njujorčana: „Gdje je mali Buš?“ Luta od Floride preko Nebrske do Vašingtona, i ta izgubljenost, ili uplašenost čovjeka koji je sve dotad utjelovljavao aroganciju američke moći odjednom, i zahvaljujući televizijskom posredovanju, čini da on postaje miljenik iz samilosti, te dobiva glavnu i najtraženiju ulogu u suvremenom svijetu-spektaklu: ulogu žrtve!

Takva količina zla ne može proći a da se ne potraži krivac. I prije svakog dokaza, na scenu izlazi sam crni vrag, Osama Bin Laden, kreacija koja je pobjegla iz ruku kreatora, u stvari tek drvo koje nas spriječava vidjeti približavanje Bernamske šume! Nakon Sadama i Miloševića, evo i novoga. Nijedan dan bez Belzebuba! Najsuvremenije tehnologije u eksplozivnoj smjesi sa zahrđalim manihejskim teologijama, „svojstvene protestantskim sljedbama koje su stvarale Ameriku“, svojstvene, isto tako, ali u izokrenutoj perspektivi, i onima koji su izabrali nebesko plavetnilo nad Menhetnom za bojno polje na kojem će položiti život radi širenja kreposti i suzbijanje poroka.

„Amerika je 11. rujna izgubila nevinost“, kaže Chris Cramer, predsjednik SNN International Networksa, naučila je valjda da je historija „bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa“. Supersila, po skrivenoj ali djelatnoj logici povijesti, rađa superterorizam. To teroristima ne donosi nikakvu olakotnu okolnost, ne bar s moralnog i jurisdikcijskog stajališta, ali baca barem neko svjetlo na razumjevanje tog kovitlaca koji se zove Povijest, a koju je – nije to bilo davno, jedan retardirani američki mladohegelijanac Francis Fukujama odbacio bio kao „staro smeće“.

Medijsko pokrivanje potvrdilo je koliko je američko društvo daleko od trezvenog suočavanja sa stvarnošću, prva je dijagnosticirala, u svom sjajnom i hrabrom ogledu, Susan Sontag. Dubok i deprimirajuć je jaz koji dijeli stvarnost, onu ispisanu 11. rujna, od podvala i bulažnjenja koja su izgovarala američka službena lica i patentirani komentatori, s izuzetkom, dometnuli bismo, njujorškog gradonačelnika Rudolfa Giulianija. Komentatori ovlašteni da na vruće, u realnom vremenu, tumače događaje koje vide u istom trenutku kad i gledatelji odavali su se kampanji infantilizacije publike, reći će ona. Govori se o napadu na „slobodu“, „civilizaciju“, ili o „kukavičkom napadu“. Ma šta mi mislili o počiniteljima strašnih zločina, to je bilo sve drugo samo ne kukavičko, kaže Sontagova. Također, u medijima ni riječi o veličajnom neuspjehu američkih obavještajnih i kontraobavještajnih službi, onih koje dnevno mogu snimiti i analizirati i do dvije milijarde različitih komunikacija u cijelom svijetu.

No, piše Susan Sontag, oni koji obnašaju službene položaje, oni koje tome teže ili oni koji su se već na njima nalazili – uz dragovoljnu suradnju glavnih medija – odlučili su da od javnosti ne traže suočavanje s realnošću.

Kongres jednodušno odlučuje da stahanovski prebaci petogodišnji plan u borbi protiv Zla i umjesto 20 odobrava 40 milijardi dolara za žetvu zmajeva sjemena s lica zemlje. „Jednodušnost moralizirajuće retorike, namijenjena maskiranju stvarnosti koju su recitirala američka službena lica i mediji nije dostojna zrele demokracije“, ustvrđuje Susan Sontag i poentira: „Treba uliti povjerenje i ublažiti bol – ali to nije ozbiljna politika, to je psihoterapija. Patimo zajedno. Da, ali ne budimo i budale zajedno.“

„Oni nisu uspjeli slomiti našu odlučnost“, psalmodijao je Buš junior već prve večeri. Ali, nisu ONI ni ciljali američku odlučnost. Njihov je cilj bio precizan, i on je pogođen: Svjetski trgovinski centar, Pentagon i…

Govoreći o prvim reakcijama na terorističke napade, američki povjesničar Tony Judt, ustvrđuje: „Kad se Evropljanin suoči s aktima terorizma, njegovo je prvo pitanje: ‘Zašto?’ Ovdje, svi Amerikanci s kojima sam razgovarao pitali su se: ‘Kako je to moguće?’ Ili: ‘Tko je omogućio da se ovo dogodi?’ Pitanja koja pokazuju da se živi u imaginarnom svijetu apsolutne sigurnosti.“

Ili, modernim strategijskim rječnikom rečeno: ispod svemirskoga štita.