Milan Milutinović ponekad i ponegde neželjen je gost
NEPOŽELJNI I OBZIRNI: Bračni par Milutinović
Mesto događaja: Atelje 212. Vreme radnje: premijera predstave DomBernardeAlbe, 18. oktobar 2002. Akteri: predsednik Srbije Milan Milutinović sa suprugom Olgom (van scene), gradski sekretar za kulturu Gorica Mojović, upravnik Ateljea Svetozar Cvetković i glumica Svetlana Bojković. Nezvanična verzija glasi otprilike ovako: pre izvesnog vremena, na nekoj od premijera u Ateljeu, pojavljuje se gospođa Mojović i tom prilikom, u svojoj blizini, u publici primećuje predsednika Srbije sa suprugom. Obaveštena da bračni par Milutinović redovno dolazi na slične događaje uz obezbeđene rezervacije, gospođa Mojović, bar tako se priča, odmah ulaže protest upravniku Cvetkoviću. Ovaj se raspituje kod Aleksandra Grudena, zaduženog za protokol, što se završava izostankom Milutinovića sa premijere 18. oktobra. Pošto se stvar pročula, Svetlana Bojković se obraća upravniku, ali zove i gospođu Milutinović. Ova, pak, kaže samo da nema snage da o tome priča.
Prema verziji koja je dospela do redakcije „Vremena“, neposredno pre premijere Aleksandar Gruden obavestio je gospođu Olgu da joj se prethodno obezbeđene rezervacije otkazuju. Ta verzija dakle podrazumeva da se predsednik nije pojavio u pozorištu, da je imao dobru nameru da to učini, ali da ga je neko iz neznanih razloga u tome sprečio. „Jesam zvao Olgu Milutinović pre premijere, ali joj nisam rekao da se rezervacije otkazuju. Pošto smo dugogodišnji prijatelji, rekao sam joj samo da se desilo to, to i to, a ona je zatim sama odustala od dolaska rekavši da to čini zbog integriteta Ateljea 212 i upravnika Cvetkovića“, objašnjava za „Vreme“ Aleksandar Gruden. Odgovor na pitanje šta konkretno znači „to, to i to“ ne dobijamo, ali se u Ateljeu nezvanično saznaje kako su „iz Skupštine grada pravili pitanje da li će Milutinović biti prisutan ili ne“. Kad se to ima u vidu, svi demantiji do kojih dolazimo čine se logičnim, ali i (opet apsurd) nedovoljno uverljivim.
Prvi stiže iz gradske skupštine. „Ne mogu da verujem šta me uopšte pitate! Ne samo da priču demantujem nego moram da se upitam kakav je to zaludan svet koji smišlja takve priče. Nemojte da se izmotavate! Atelje 212 je jedino pozorište koje me je pozivalo na premijere i dok sam bila u opoziciji, redovno tamo odlazim i nikada, pa ni sada, nisam pitala ni ko će biti prisutan, ni gde ću, ni pored koga sedeti“, kaže na početku Gorica Mojović. Prema njenim rečima, nikakvih problema na liniji gradska vlast – protokol Ateljea nije bilo, kao što nisu postavljana nikakva pitanja u vezi s Milutinovićem. Upravnik Cvetković se na pitanje „Vremena“ samo nasmejao i prokomentarisao da sve to spada u domen „rekla-kazala“. Nešto konkretnije od toga? „Apsolutno ne. Rekla-kazala“, ostaje uporan upravnik. Sličan odgovor dobijamo i od Svetlane Bojković: „Sa upravnikom niti bilo s kim nisam o tome razgovarala. Znam isto koliko i vi. Nemam nikakvih proverenih informacija.“
IZOLACIJA: Čak i nezavisno od ovog slučaja, vođenje protokola u Ateljeu 212 nije baš jednostavan posao jer između ostalog podrazumeva dobru informisanost o aktuelnim političkim gibanjima. Kao što je poznato, narodni i stranački predstavnici u raznim državnim organima imaju buran dan – tu su razni prijemi, skandali, saopštenja, rešavanje za državu i narod egzistencijalnih problema. Zbog svega toga, red je da im veče, posvećeno kulturnom uzdizanju i zasluženom odmoru, protekne bez stresova s kojima se susreće običan (čitaj: nepolitički) svet. Kako je u drugim pozorištima ne znamo, ali u Ateljeu se o svemu tome strogo vodi računa. Ukratko: politički neistomišljenici i pripadnici zavađenih struja unutar neke stranke mogu istovremeno da uživaju u nekoj predstavi, ali smešteni na bezbednu udaljenost jedni od drugih. Pamti se tako da je početkom devedesetih na premijere dolazila i opoziciona i vladalačka elita, a da pri tom nikakvih problema nije bilo. Povremeni problemi sa zavađenim stranačkim kolegama jesu zabeleženi, ali „davno, toliko davno da se više i ne sećamo“. Kako je aktuelni politički trenutak ipak nešto specifičniji, stvar se rešava tako što gradski predstavnici imaju rezervisana mesta – gospođa Mojović sedi u drugom redu, a recimo gradonačelnica u redu iza nje – dok se posle najave drugih funkcionera da će doći na ovu ili onu predstavu, mesta naknadno određuju.
U ovoj priči važno je da predsednik Srbije voli pozorište i da je u njega do sada ulazio bez problema. „Najčešće pozovu on ili njegova supruga da nas obaveste o svom dolasku. I dolaze često, ne samo zato što to red nalaže“, kaže Aleksandar Gruden. Pošto obaveste nadležne, Milutinovići najčešće sede u prvom redu galerije „na mestima malo zaklonjenim, ali ne izolovanim, da ne iritiraju publiku, a i zbog obezbeđenja“. Ovakav uhodani sistem ipak nije bio dovoljan za premijeru 18. oktobra.
Činjenica da, prema sopstvenim rečima, gospođa Mojović nije protestovala, kao i činjenica da upravnik Ateljea sve komentariše sa „rekla-kazala“, ne znači istovremeno da protesta (s neke strane) nije bilo i da incident nije „zabašuren“ pre nego što je do njega uopšte došlo. Kako Olga Milutinović do zaključenja ovog broja „Vremena“ nije odgovorila na naše telefonske pozive, nije poznato da li bi i zvanično stala iza navoda prenetih u privatnim razgovorima. Ako, međutim, imamo u vidu da ona u ovom trenutku ima i prečih poslova nego što je izmišljanje priča o problemima s kojima se suočava i da je Aleksandar Gruden ipak pozvao pre premijere, čini se da je teza o neobznanjenoj nepoželjnosti (ili svojevrsnoj lustraciji) aktuelnog predsednika ipak na snazi. Čijom odlukom i na čiju inicijativu, za sada može samo da se nagađa. Do neke od sledećih premijera. Kada bismo možda i mogli da saznamo šta znači „to, to i to“.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Evropska banka za obnovu i razvoj daće Srbiji kredit od 50 miliona evra da zameni kotlarnice na fosilna goriva u nekoliko najzagađenijih gradova. To je, međutim, samo kapljica u moru hiperzagađenja srpskog vazduha
Čak i ako bismo ono što se u Zaječaru i Kosjeriću zbilo u nedelju nazvali pobedom režima i porazom opozicije, odnosno studentsko-građanskog pokreta – neophodno bi bilo tim terminima, radi istinitosti i autentičnosti, dodati atribute. Pre svega, u pitanju je katastrofalna pobeda SNS-a, koja označava da “vučićevci” polako ali sigurno odlaze u ropotarnicu istorije i da uveliko trče počasni krug u kojem nikakve počasti nema, niti će je biti. Koje su još poruke ovih izbora? I šta iz njih možemo da naučimo
U nedelju 8. juna, u Kosjeriću su se sukobile studentska i naprednjačka lista. Odatle sam izveštavala tokom čitavog izbornog dana. Nekoliko minuta posle ponoći nepoznati ljudi, najverovatnije bliski Srpskoj naprednoj stranci, izbušili su gume na mom automobilu i oštetili mi retrovizore. Zato ovo neće biti klasična reportaža
Intervju: Prof. Tanasije Marinković, Pravni fakultet u Beogradu
“Mislim da je pogrešno ignorisati Vučića, praviti se da je već pao i da je izgubio svaku pamet. Kod njega se prepliću racionalno i iracionalno. I jedno i drugo je jako, i zato se svi odgovorni delovi društva moraju ujediniti i organizovati da bi se on smenio na zakonit i demokratski način. Taj pristup nije u suprotnosti s parolom ‘Nisi nadležan’. Ponosan sam na srpske studente koji su imali dovoljno znanja ili, bolje reći, osećaja da shvate koliko njega, malignog narcisa, taj stav pogađa”
Stigla je nova direktiva Vođe – pobunjene studente i građane proglasiti fašistima i nacistima. I esenesovci čine to s puno entuzijazma. Ipak, postoje dva ozbiljna problema. Prvi je što su pobunjeni srpski studenti i građani pojava koja je od fašizma daleko onoliko koliko se to uopšte može biti. Drugi je što upravo SNS u dobroj meri neguje mnoge odlike fašizma
Dramatičan apel zaposlenih u Junajted mediji pokazuje šta može da se desi kad medije kontrolišu režim i korporacije. Srbiji se dešava sada. Ako publika to ne prepozna, preti još crnji medijski mrak
Aleksandru Vučiću sada ostaju samo stari, provereni metodi klasičnih diktatura jer ove moderne metode zaluđivanja i trovanja javnosti trokiraju. I to mu se, međutim, obija o glavu
Ne brani Vučić državu, već sebe od države. Sa bubnjem na leđima i gitarom u rukama ovaj čovek-orkestar izvodi dve-tri iste pesme bez sluha, uz falširanje i ispadnje iz ritma. Takvi su mu i vlast i politika. U najkraćem – opasni po okolinu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!