Radeći na projektu kojem je posvećen ovaj dodatak „Vremena“ imali smo dva cilja. S jedne strane, smatramo da je potrebno pružiti podršku žrtvama ratnih zločina i njihovim nastojanjima za istinom, pravdom i reparacijom, a sa druge prevazići niz stereotipa prema Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju koji utvrđuje činjenice i donosi pravdu za teške zločine. Kao važan cilj postavilo se i stvaranje atmosfere u kojoj će suočavanje sa prošlošću biti prihvatljivo za većinu u Srbiji. Za nas suočavanje sa prošlošću znači suočavanje sa istinom o učešću Srbije i njenih vojnika i pripadnika drugih oružanih formacija u granatiranju Sarajeva, pokolju u Srebrenici, zatvaranju Prijedorčana ili streljanju na Ovčari, kao i proterivanju i masovnom ubijanju kosovskih Albanaca. Tek onda kada ova država i njeni činovnici, a samim tim i društvo, budu potpuno i iskreno izneli činjenice o teškim zlodelima, stičemo moralno pravo da mi kao naslednici teške odgovornosti postavimo pitanje šta je sa zločinima koje su drugi činili.
Sit sam se naslušao priča „dobronamernih“ kolega iz civilnog društva da treba raditi polako i drugačije od famoznih pet žena naše scene. Dobijali smo pisma da smo „kao mladi ljudi pogrešili i prodali se za male pare“, „da je vreme da se nama stane na put“, ali i ona koja su govorila da je neophodno raditi na stvaranju atmosfere za otkrivanje istine i donošenje pravde. Znali smo da je jako važno da podržimo one koji su patili, koji su bili proterivani i kojima je bilo oduzimano svako pravo, a pre svega ljudsko dostojanstvo. Iako smo od početka podržavali napore organizacija za ljudska prava u otkrivanju istine, trebalo je nekako, ipak drugačije i energičnije, otvoriti debatu na lokalnom nivou. I to smo počeli da radimo. Putujući po Srbiji i sastajući se sa brojnim organizacijama, pojedincima, predstavnicima lokalnih vlasti govorili smo o nužnosti saradnje sa Haškim tribunalom, ali i o zločinima. Gotovo uvek kada bih spomenuo neku pojedinačnu priču iz Bosne i Hercegovine ili sa Kosova, nastao bi muk. Neki od ljudi gledali su me sa nevericom, drugi su u startu tražili lepše teme „za ovako divno veče“, dok su treći slušali i tražili više informacija.
Čini mi se, sa mladima smo imali najviše efekta. Preko 150 mladih ljudi prošlo je kroz prvu fazu radionica. „Haški sud je antisrpski i stvoren je samo da bi nama sudio. Milošević se dobro brani i dokazuje svetu da smo mi bili jedine žrtve. To je jedan politički i monstruozan sud. Verujem da nije pravičan. Šta će se desiti ako baš i dokaže da nije kriv (Milošević)…“, samo su neke od zadatih rečenica koje mladi emituju na početku svake od radionica. Iako, naravno, ima i drugačijih stavova, gotovo najfrapantnije bilo je iskustvo iz Kraljeva gde je jedan mladić skoro sat vremena ubeđivao predavače da Batajnice nama ili da „nije baš ni loše da je ima“. Međutim, posle svake od tih radionica grupe ljudi koje su bile zainteresovane za učešće u našim programima su rasle. Javljali su se skoro svakodnevno želeći da nešto sa nama organizuju.
Teško nasleđe koje je mladima Srbije ostavljeno kroz poricanje strašnih zločina navelo nas je na to da podržimo proces kazivanja istine. Ne samo teško nasleđe, već i potreba žrtava zločina da sa one druge strane kažu šta im se dešavalo. Naišli smo na izvarednu saradnju sa Pokretom majki enklava Srebrenice i Žepe koje su bile spremne da putuju po Srbiji i govore istinu.
S druge strane, trebalo je u čitav projekat uključiti domaće institucije i svaki put kada smo to mogli pokušavali smo da sa lokalnim vlastima, lokalnim političkim partijama učinimo nešto da bi se odnos prema Tribunalu promenio. Počeli smo takođe da podržavamo Veće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu i Tužilaštvo za ratne zločine. Njihovi predstavnici učestvovali su na debatama i u radionicama.
Dolazak Koštuničine vlade i promene koje je ona donela znatno su otežali rad na projektu. Otvoren je još jedan put kojim se moralo ići. Kako mi, kao građani, možemo izvršiti pritisak na Vladu da sarađuje sa Sudom, bilo je glavno pitanje. Iako se ni prethodna vlada nije baš najbolje pokazala, ipak je dala rezultate. Najviše smo govorili o suđenju Miloševiću i najčešća pitanja su se odnosila na taj proces. Za mnoge druge optuženike i procese građani sa kojima smo razgovarali nisu ni čuli. Na godišnjicu Oluje, recimo, niko nije spomenuo optužnice Tribunala koje su podignute za zločine u Hrvatskoj, već smo slušali jadikovke aktuelne političke elite.
U saradnji sa programom za informisanje javnosti Haškog tribunala doneli smo odluku da govorimo o optužnicama za zločine nad Srbima, i svaki put bi učesnici razgovora bili zapanjeni i začuđeni zbog postojanja tih optužnica. Jer, dakako, Tribunal sudi samo Srbima i ne bavi se drugim zločinima. Javnost u Srbiji nije spremna da govori o običnim ljudima, o onima koji su žrtve, već samo i isključivo glorifikuje odgovornost optuženih.
Medijska kampanja koju smo planirali nije uspela. Većina medija u Srbiji bila je zatovrena za naše spotove u kojima govore žrtve zločina. ANEM je objavio spotove na lokalnim medijima u Srbiji, dok velike televizije nisu ni odgovarale na naša pisma, molbe za sastanke i slično. Pokušali smo uličnom akcijom da dopremo do građana. Podelili smo na hiljade letaka širom Srbije, ali se i učlanili u klub „plaćenih ljubitelja Tribunala“ kako su nas neki mediji oslikali. S obzirom na to da su spotovi tu, došli smo do zaključka da nikad nije kasno i da tek dolazi naše vreme.
Nastavićemo dalje. Sa majkama Srebrenice, sa drugim članovima porodica žrtava, sa nevladinim organizacijama. Mi građani imamo pravo da pitamo i da znamo šta je u naše ime učinjeno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ivan Milikić, osnivač Smartsy, savetnik za digitalnu transformaciju pri Ambasadi Kazahstana u Beogradu i sekretar Udruženja za elektronske komunikacije i informaciono društvo Privredne komore Srbije
Zašto Srbiji, koja ume da napravi vrhunsku tehnologiju, i dalje teško uspeva da je proda? U autorskom tekstu za SEE UP Ivan Milikić, osnivač startapa Smartsy, piše o putu od izvoza IT usluga ka sopstvenim proizvodima i o Zapadu kao o školi standarda. Kao tržište za prvog velikog kupca predlaže Centralnu Aziju, pre svega Kazahstan i Uzbekistan. Njegova poruka je jasna: ne nedostaju nam događaji i nagrade, nedostaju nam pravi kupci
Branislav Vujović, preduzetnik i predsednik nadzornog odbora NF Innova
Branislav Vujović je osnivač jedne od najvećih IT kompanija u Srbiji sa međunarodnim poslovanjem, autor i profesor, kao i jedan od najprepoznatljivijih stručnjaka za fintech u regionu. Za SEE UP Times predstavlja četiri modela saradnje startapa i velikih kompanija u oblasti veštačke inteligencije – kao i pitanja na koja obe strane treba da odgovore pre nego što bilo šta potpišu
TBC banka već je bila najveća finansijska institucija u Gruziji kada su odlučili da počnu iznova. Eksluzivno za SEE UP, CEO Nika Kurdiani objašnjava logiku iza pokretanja nečeg novog upravo onda kada ste na vrhuncu
Teo Teoharis, izvršni predsednik i osnivač, Agoge Ventures
Zašto je održivost postala uslov za pristup kapitalu i zašto Jugoistočna Evropa mora da izgradi platforme koje njenim osnivačima, kompanijama i institucijama omogućavaju da oblikuju agendu – Biljana Braithwaite, izvršna direktorka i suosnivačica Sustineri Partners za SEE UP
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Kritika koja nije u stanju da položi računa o sebi samoj nije kritika. Razlika između kritike, propagande i laži se, na samom početku Petooktobarske republike, zamaglila. Tu grešku, ovog puta, ne bismo smeli da ponovimo.
U trenutku kada su institucije Republike razorene, kada je Vučićeva hobotnica još uvek živa, kada su ljudi zgađeni nepravdom i smradom koji je esenesovski režim ostavio za sobom, mi imamo, što reče Makijaveli, samo građansku vrlinu kao pogonsko gorivo kojim se možemo vratiti na početak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.