Poslednji sirotan JNA

Bivši načelnik GeneralštabaVojske Jugoslavije, general-pukovnik Momšilo Perišić, objasnio je početkom 2000. zašto je VJ bila u tijesnoj vezi sa Vojskom Republike Srpske (VRS) i sa Srpskom vojskom Krajine (SVK): „S jedne strane, jer je to bila jedinstvena vojska; s druge strane, jer je imala svoje pripadnike na svim tim prostorima; s treće strane, jer je imala tehniku koja je svoju logističku podršku crpila pretežno iz SR Jugoslavije.“

Doista, sve su te tri oružane formacije nastale od blagopočivše Jugoslavenske narodne armije 1992. Prva se – pod naletom Hrvatske vojske (HV) u operaciji Oluja u augustu 1995 – raspala SVK. Ni VJ više ne postoji: po potpisivanju Beogradskog sporazuma 2003, preimenovana je u Vojsku Srbije i Crne Gore, a da li će to i koliko ostati, nitko ne može sa sigurnošću da kaže. Konačno, ovih je dana prestala postojati i VRS – ukinuta je na zahtjev međunarodnih protektora u Bosni i Hercegovini, odlukom Skupštine Republike Srpske; njeno ljudstvo i resursi pak biće uključeni u jedinstvene bosanskohercegovačke oružane snage. Što da se kaže, sva tri siročića JNA nisu preživjela ni do puberteta…

USPON: Vojska Republike Srpske formirana je u proljeće 1992. u osnovi od jedinica JNA u Bosni i Hercegovini koje su svoje haubice, transportere, tenkove, minobacače i ostalu vojnu tehniku izvukli na područja pod kontrolom Srpske demokratske stranke (SDS) Radovana Karadžića. Trinaest je generala i visokih oficira obrazovalo Glavni štab VRS u podzemnom objektu u Han Pijesku. Za komandanta je imenovan general Ratko Mladić, a za načelnika štaba general Manojlo Milovanović.

„Mladić je imao izuzetan autoritet“, kaže Milovanović. „On nije morao svoje ideje obrazlagati, niti za njih ikog pridobijati – o njegovim naređenjima jednostavno nije bilo diskusije i po tome se razlikovao od svih nas.“

Solidno popunjena ljudstvom i više nego superiorno naoružana u odnosu na protivnike, VRS je do kraja 1992. uspostavila Republiku Srpsku na sedamdeset odsto teritorije BiH. Naravno, uz etničko čišćenje, ratne zločine, paljevine, granatiranja civilnog stanovništava, pljačku… Mada se organizaciono nije razlikovala od JNA/VJ, VRS se u mnogome pokazala kao superiornija od nje. U prvom redu, njen vrh nije morao jedno govoriti, a drugo raditi – za razliku od Srbije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji 1991, u RS je 1992. svatko znao što je ratni cilj. Zatim, Mladić i njegov štab, dugo su vremena bili imuni i od političkih igara i od političke kontrole: vlast Radovana Karadžića, Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika i ostalih glavešina sa Pala, zavisila je od Vojske, što obrnuto nije bio slučaj. Konačno, u svom zauzimanju bosanskih gradova i sela, VRS je bila brutalno efikasna, što je dovelo do tada neviđene Mladićeve slave kao vojskovođe, kako u Republici Srpskoj tako i u Srbiji.

„Kada vam ja nešto obećam, to je kao da vam je obećao svevišnji“, jedno je od znamenitih obraćanja komandanta VRS predstavnicima međunarodne zajednice. Mladić je u vrijeme svoje najveće moći, u potpunosti držao sve uzde svoje Vojske. Nije dopuštao nikakve paralelne komande, paravojne formacije ukoliko nije mogao uključiti u regularne jedinice, tjerao je sa teritorije RS i, uopće, malo toga se moglo uraditi bez njegovog odobrenja i znanja. I ne samo to: pred Mladićem, onako podoficirski razmetljivim i osionim, metenisao je kompletan Generalštab VJ, a kod Miloševića je priman sa dobrodošlicom, kao čovjek od povjerenja i integriteta – ako se baš i oko nečeg nisu slagali, bar su razumijevali jedan drugog. Niti Karadžić niti itko drugi, nije se mogao pohvaliti takvim stupnjem uvažavanja.

Krajem 1993. kada je VRS bila u zenitu moći, počeli su se ukazivati znaci njenog slabljenja. Pukotina koja se otvorila kada su bosanski Srbi ponizili Miloševića (među njima i Mladić) odbijanjem Vens–Ovenovog mirovnog plana u maju iste godine, lako se nije mogla zapušiti: Karadžić od tada sve samostalnije vodi svoju politiku, a političke podjele pojavljuju se i u VRS. Ovo posljednje najbolje se vidjelo u vojničkoj pobuni u Banjaluci nazvanoj „Septembar 1993“, koju je Mladić jedva okončao. Da stvar bude još gora, VRS je prešla u defanzivu: na ogromnoj teritoriji od Trebinja do Bihaća njeno se ljudstvo razvuklo na tanko, a jačajući postepeno, Armija BiH i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) sada su postali ti koji su birali kada će i na kom mjestu udariti. Konačno, opće osiromašenje stanovništva, kriminal i ratno profiterstvo u Republici Srpskoj, nisu doprinosili jačanju borbenog morala. Činilo se da će stradanja i ratna depresija potrajati dovijeka.

„Kada je – blago rečeno – pod uticajem alkohola stigao general Mladić, upravo smo se pregrupisali poslije gubitka nekih položaja“, sjeća se jedan od oficira VRS događaja sa kraja 1994. „Grubo me je zgrabio za rame, pokazao mi na izgubljenu čuku, rekao mi da očekuje da ću je povratiti i na njoj poginuti. Nisam znao što da kažem. Mladić me je gledao onako, ispod oka, nekoliko trenutaka, a onda rekao ‘nema veze’ i ponudio piće.“

PAD: Pravi problem i VRS i rukovodstva sa Pala bio je taj što nisu mogli okončati rat. Nakon avgusta 1994, kada je Skupština RS definitivno odbila podjelu BiH po mapama kontakt grupe (49 odsto teritorija RS, 51 odsto Federaciji BiH) i kada je Beograd kobajagi zaveo ekonomske sankcije Palama, Mladić se počeo sve više miješati u politiku. Mada duboko poštujući Miloševića i jedva još trpeći Karadžića, ni on nije pristajao na povlačenje sa prostora koje su bosanski Srbi držali i zato je rješenje počeo tražiti u potpunoj dominaciji VRS. U jednom govoru iz tog perioda, na zatvorenom sastanku sa starješinama sa Majevice, žestoko se obrušio na civilne glavešine, zahtjevajući monopol na distribuciju nafte i, uopće, vojnu kontrolu nad privredom i državnim poslovima. Koristeći blaže riječi, to isto će predstavnici VRS zahtjevati i na Skupštinama RS.

„Mladić je bio apsolutno u pravu kada je kritikovao zbog korupcije i profiterstva“, priča jedan od njegovih suradnika. „Pravi problem je bio u tome što sve i da je u RS uspostavljena vojna uprava i da je Mladić dobio apsolutnu vlast, to ne bi promijenilo naš vanjskopolitički i vojni položaj. A on je bio katastrofalan.“

Za VRS i njenog komandanta sve što je moglo poći po zlu, pošlo je 1995. Započelo je tako što su hrvatske trupe krenule u prodor duž Dinare ka Kninu i Bosanskoj Krajini: neki jači otpor nije im pružen djelomično zbog nedostatka ljudstva, a djelomično i zbog političke kombinatorike Karadžića sa tadašnjim predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom. Potom, zbog napada na zaštićene zone UN-a i granatiranja Sarajeva (slučaj Markale), NATO je bombardirao neka od skladišta VRS, a ova odgovorila uzimanjem pripadnika mirovnih snaga za taoce i vezivanjem istih po lokacijama gdje su se očekivali novi zračni udari. Bolji način da se konfrontira sa cjelokupnom relevantnom međunarodnom zajednicom i sebe oglasi za odmetnika, teško da se mogao naći.

Kap koja je prelila čašu bila je Srebrenica. Vjerujući da bi snagom oružja ipak mogao diktirati mir, Mladić je krenuo na muslimanske enklave u istočnoj Bosni i uputio SVK na bihaćki džep. Debakl je bio potpun: u Srbrenici su pripadanici VRS pod njegovom ličnom komandom izvšili genocid nad osam hiljada ratnih zarobljenika i civila, a napadi na Bihać nisu predstavljali ništa drugo do signala Tuđmanu da pokrene Oluju.

No Mladić, sada lišen svake realne percepcije, nije popuštao. Uporno odbijajući da povuče teško oružje iz takozvane zone isključenja oko Sarajeva, dopustio je da mu NATO avioni i artiljerija satru vojsku na tom prostoru. Kada se na sve ovo nadovezala i združena ofanziva Armije BiH i Hrvatske vojske, Republika Srpska i VRS našle su se na pragu sloma.

EPILOG: Dejtonski sporazum je spasio i ozakonio RS, ali se Mladić morao povući i sa funkcije i iz javnog života. Istovremeno, međunarodna uprava u BiH i oružane snage za primjenu Dejtonskog sporazuma (IFOR), redom su nametali VRS jedno ograničenje za drugim – od brojnog stanja do slobode kretanja. Tu su bile i optužnice Haškog tribunala: pored Mladića, za genocid i teške ratne zločine optužen je i znatan broj potčinjenih mu komandanata. Momir Talić, ratni komandant Prvog krajiškog korpusa i, nakon Dejtona, prvi čovjek VRS, uhapšen je tako dok je bio na jednom vojnom skupu u Beču.

Za vrijeme Miloševića, sve ovo se još i nekako moglo trpiti: zaštita od Haškog suda bila je garantirana, uhljebljenje u Vojsci Jugoslavije za prekobrojne starješine također, a postojao je i tajni fond za plate u VRS… Poslije petog oktobra stvari su se prilično izmijenile: sada vlasti i iz Beograda i iz Banjaluke tvrde da tragaju za Mladićem, ostali optuženici se hapse ili dobrovoljno predaju, u VSCG više nema mjesta ni za sve njene pripadnike sa prostora koji pokriva, a tajni fondovi za plate predstavljaju samo još jednu od nikad rasvjetljenih afera iz Vojske. Sa nešto više od deset hiljada ljudi, koliko je brojala sredinom 2005, VRS odavno nije bila nikakva sila.

Vojska Republike Srpske više ne postoji. Kada se danas uporedi njen ratni put, ono što je počinila na njemu i položaj Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, jasno je da nikad nije ni trebala postojati. Stratišta, ruševine i groblja na to stalno podsjećaju.