
Film
Proglašeni dobitnici nagrada na filmskom festivalu Palić
Određeni su dobitnici nagrada na 32. Festivalu evropskog filma Palić. Zlatni toranj za najbolji film žiri je dodelio ostvarenju „Dva tužioca“, reditelja Sergeja Loznice
Handle With Great Care; koncept i koreografija Dalija Aćin; Beogradsko dramsko pozorište
Naslov nove predstave koreografkinje Dalije Aćin sasvim je primeren i tačan: on se može shvatiti u svom doslovnom smislu, kao uputstvo ili, još tačnije, upozorenje kako treba pristupiti ovom umetničkom delu. I, zaista, predstava Handle With Great Care traži vrlo posvećenog i strpljivog posmatrača, onog koji će, bez roptanja, pratiti njen namerno i naglašeno spor ritam i koji neće upisivati izričite i transparentne „globalne metafore“ u njenu veoma apstraktnu, antinarativnu i antimimetičku strukturu… Da bi se predupredila situacija „slona u staklarskoj radnji“, možda bi u analizi ove predstave trebalo početi od onoga što je najočiglednije – od opisa slike.
Koncept prostora (potpisuje ga takođe Dalija Aćin) krajnje je minimalistički: samo jedna skromna viseća lampa, nalik isledničkoj ili fabričkoj, opisuje slabašan krug svetla u neodređeno širokom polju mraka, a u krugu dominira veliki, stari madrac. Na madracu zatičemo dva ženska tela (izvođačice su Ana Ignjatović i sama Dalija Aćin) koja su, u priličnoj meri, „razgrađena“ igrom svetlosti i senke, jer su njihovi pojedini delovi uvek u mraku – pre svega, lica. Ova tela stvaraju utisak odraza ili duplikata, jer su isto obučena – crni triko, crna kratka suknja i iste, smešne i velike pseudoistorijske perike – a nalaze se i u istovetnom položaju na madracu. Pokreti koje polako počinju da prave su vrlo mekani i delikatni: ne odvajajući se od madraca, dva tela doslovno klize, u različitim pravcima, duž njegovih površina i ivica. S vremena na vreme, ona u potpunosti skliznu na pod i nastave da, u vrlo neobičnoj pozi s nogama uzdignutim u kolenima, klize ka razlivenim obodima svetlosnog kruga; tada liče na nekakve čudne insekte ili nedefinisanu masu koja se izlila izvan svog korita.
Ovi koreografski elementi se ponavljaju i tako stvaraju – iako u tom ponavljaju nema nekakve posebne pravilnosti – efekat repetitivnosti. Taj namerni izostanak razvoja i dinamike dodatno je označen krajnje minimalističkim, monotonim zvukom nalik brujanju mašine, kroz koji se, retko i jedva čujno, probijaju vrlo udaljeni odjeci klasičnih melodija (odlična „muzika“ Rastka Lazića). Brzopleti posmatrač bi mogao, podstaknut ovakvim „ritmičkim kvalitetima“ i očitim izostankom narativne i mimetičke strukture, da negira i postojanje bilo kakve dramaturgije u ovoj predstavi. Pored toga što je i sama repetitivnost dramaturški princip, u predstavi je izrazito prisutan jedan pokretački element (dramaturg je Saša Božić): to su ženske cipele s visokom potpeticom, koje stoje na ivici svetlosnog kruga i sve vreme rečito najavljuju neki – Događaj. Lično sam bio ubeđen da ćemo ovde imati dramaturški efekat „lažnog navođenja“, ali su cipele, zaista, zaigrale: na kraju ih Dalija Aćin obuva, staje uspravno i tako uspostavlja sasvim drugačiju vizuru od one koja je dotad dominirala – od horizontalne, klizeće i puzeće uronjenosti u prostor. Ova zamena horizontale vertikalom deluje kao plastično distanciranje od svega prethodno viđenog i doživljenog, kao „filozofski odmak“ i komentar.
Iz prethodne analize lako se može zaključiti da je plesna predstava Handle With Great Care izrazito konceptualna, da je njena struktura vrlo otvorena i apstraktna, te da u nju ne treba, kao što je već istaknuto, nasilno učitavati neka dorečena i izričita značenja. Ipak, to ne znači da ona nije asocijativna i evokativna; naprotiv, ova predstava snažno pokreće i naš intelektualni i naš emocionalni aparat. Te misaone i emocionalne reakcije su, u ovakvoj vrsti pozorišta, potpuno lične, ali mi se, ipak, čini da se može ustvrditi da one ne detektuju toliko društvene i psihološke kategorije, koliko filozofske. Ili, prevedno na srpski: iščitavanje društvenih i psiholoških odnosa iz pokreta ova dva ženska tela (tipa: „odsustvo kumunikacije“) bilo bi isuviše ilustrativno, da ne kažem banalno, u odnosu na mogućnost tumačenja ove koreografije kao (filozofskog) ispitivanja granica egzistencije, prapočela iz koga sve nastaje, ljudskih potencijala i ograničenja, odnosa egzistencije i ništavila, različitih procesa individuacije… Doduše, koliko god se trudili da „rukujete s puno pažnje“, čim se prepustite jezičkom oblikovanju misli i osećanja koje jedno ovako apstraktno i konceptualno delo proizvodi, javlja se rizik od zapadanja u banalnost. Zato treba zaćutati i prepustiti se ličnom doživljaju ove veoma smele, radikalne, promišljene i uzbudljive predstave, izvedene na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta.
Određeni su dobitnici nagrada na 32. Festivalu evropskog filma Palić. Zlatni toranj za najbolji film žiri je dodelio ostvarenju „Dva tužioca“, reditelja Sergeja Loznice
Počelo je čišćenje Dvorane KCB-a koja je u petak neplanirano odblokirana. Jutrošnje „oslobađanje“ SKC-a bilo je namerno i pokazno: da narod vidi šta ga čeka
Veći deo novca iz budžeta predviđenog za kulturu Novog Sada dodeljen je projektima iz Beograda koji nemaju veze sa kulturom
Ministarstvo kulture je u julu gotovo svakog dana doniralo novac jednom od gradova uključenih u projekat „Gradovi u fokusu“ s namerom da poseje kulturu van prestonice
Iako kraći za dva dana nego inače, ovogodišnji Festival evropskog filma na Paliću imaće 140 filmova, a počeće dodelom nagrade “Lifka” Svetozaru Cvetkoviću I Sergeju Loznici
Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu
Šta sve nismo znali o njima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve