Sumrak banalitičara

Nakon teksta stanovitog Dušana Kovačeva, jedne lažne analize prenesene u prošlom broju „Vremena“ koja se navodno bavi pisanjem Dragana Todorovića, mogu reći da odavno nisam pročitao (što nešto govori s obzirom na to što i kako se tamo piše) nešto što me, nepravdom i neistinitošću, tako uvrijedilo poput tog smradnog, iznenađujuće stupidnog članka. Što da čovjek, zapanjen po pročitanom, zaključi nego da problem ovog, još jednog eksponenta grupe okupljene oko tzv. Nove srpske političke misli, i nije u idejnom mutljagu (jer, slagao se s njima ili ne, to je ovdje zapravo potpuno sporedno) već leži u nečemu mnogo jednostavnijem: u tome da je tu na stvari najprije jedna duboka i agresivna nepismenost, koja se vidi na osnovnom nivou, u nemogućnosti već čitanja teksta koji se ima pred sobom, nesposobnosti da se komunicira s njime i izvede barem osnovna namjera ili pozicija autorska, kao i najočitije činjenice. Po tome ne bi bio drugačiji od tolikih na javnoj sceni zemlje. Ali ono što je stvarno ovdje ponižavajuće je nešto gore: neosjetljivost, nesklad između jačine nepoštenih optužbi i načina argumentacije kojima se one iznose, s jedne strane, i objekta, gađanog cilja, autora i živa čovjeka to jest, na kojeg se ostrvilo besramno i koga se uzelo za metu da bi se na njemu iživila frustracija upućena drugdje. Ta je disproporcija strahovita.

Da se, dakle, narečeni Kovačev okomio na nekog svoga ideološkog protivnika, za NSPM-ovce, kontekstualno, uvijek nekoga iz tzv. „građanske“ ili „druge“ Srbije, ili kako već to god zovete tamo, sasvim svejedno – bio bi to još jedan od, vidim sve češćih, sukoba dviju strana javnog života, i ne bih se osjećao pozvanim da išta uopće kažem o tome.

Ali u ovom slučaju mora se povući crtu i obraniti uistinu nedužnoga.

Treba naime, ukratko i jednostavno rečeno, biti ili izuzetno nepismen ili izuzetno zao, kako bi se u pisanju dobroga Dragana Todorovića ‘prepoznalo’ i našlo sve što mu Kovačev sasvim nečasno inputira.

Apelirajući na običnu, zdravu pamet i pismenost, jednako čitalaca i autora „Vremena“, Todorovićevih kolega po peru, postavljam pitanje: kakvo je to zlo sljepilo, kakva nepoštena i ružna namjera koja iza čudnih i nekako skromno povučenih humornih putopisa, duhovitih i tamnih vinjeta iz srbijanske provincije koje godinama ispisuje Dragan Todorović i koje su iskreno i toplo zavoljeli razni, čak i oni što, poput mene, nisu iz Srbije, pa da u tome neobično originalnom narativnom glasu s jednom skoro nevidljivom osobnom i potpuno ambivalentnom autorskom pozicijom – vidi ni manje ni više nego ‘ratnohuškački’ odnos prema nacionalnoj tradiciji (i što bi to točno bilo zapravo? Ima li tu dogovora uopće još?)? Tko bi od čitatelja, onih ‘običnih’ ali i profesionalaca ikad izvukao takav ‘zaključak’?

Ne, nema sumnje – Kovačev ne zna čitati. Samo to može biti, zasad prvi odgovor na ovakvo prokazivanje, reakcija koja se javlja u čovjeku.

Kovačev je prije svega ignorant: jer optužiti Dragana Todorovića za urbani rasizam a ne primijetiti već osnovno – da Todorović ne odlazi na svoj zadatak odnekud iz centra Beograda, iz nekog od famoznih NVO-a, ili iz kakva stranog dopisništva, nego da živi tu svoju prokletu i musavu provinciju iz nje same, dan na dan, tekst na tekst, evo sad i u knjigama, šibajući kao kakav srbijanski provincijski Don Kihot mračnim putevima koji vode do mjesta od čijih se imena već, svima po Beogradu i većim gradovima (?), ako su mrvu pošteni spontano i makar i skriveno javlja (p)o(d)smijeh: Mionica, Ub, Svilajnac, Požega („Alo, Požega!“) i sve tako – mjesta s kojima sam i osobno prokomunicirao prvi put najprije upravo kroz Todorovićeve tekstove, literarizirano dakle, a tek onda ih, s mukom ponešto, pronalazio po geografskoj karti.

Kako bi se u tim istim krajevima reklo – „nemo’ se lažemo“: većina po gradovima misli o njima isto: tko bi, pri zdravoj pameti, a van privatnih veza, ‘bez veće muke’ – uopće išao tamo…? Ili može i ovako: da zaista pati od prezira prema toj okolini, i da voajerski gleda samo u ružno oko sebe, projicirajući svoje urbane fantazije u ono što vidi, iskorištavajući to za svoj ‘huškački’ materijal za pisanje; kakav bi to mazohist morao biti da preko deset godina maltretira sebe odlascima u selendre i još ih se poslije ni u privatnosti ne može osloboditi jer ih, za pisaćim stolom, pretvara u tekstove? Pa valjda bi mu se voajerska, urbanorasistička fascinacija ružnim potrošila dosad, i bio bi već pobjegao, glavom bez obzira, u centar, bilo gdje?

Ne vidjeti – mnogo važnije, samu bit zapravo – da Todorović, u svojim profesionalnim skitanjima po vukojebinama srbijanskim tolike godine, u svom pisanju ali i u osobnosti, naime, ne da nema prezira ili posprdnosti, kako mu vajni Kovačev kuje u svojoj zloj invektivi, ne vidjeti – a kovačevima bi trebalo objašnjavati najočitije, jasnim primjerima, retorički i didaktički ih postidjeti kao što se radi sa zločestom djecom – da između Todorovića i okoline gotovo da nema nikakve distance, nego da on po svojim putovanjima srbijanskim wastelandom, sa svojim ubogim seljacima, konobarima, zidarima narodskih mauzoleja, naivnim pjesnicima i vlasnicima radio-stanica, bezbrojnim drugim primjerima iz galerije srpskoga lumpenproletarijata, Todorović jedino i uvijek, doslovno i preneseno – pije istu rakiju kao i oni, ždere isto tužno meso i živce (vlastite!), gazi blato i očajne ceste, sluša ljudske, nekad nemušte, nekad duboke (svakako duboko nesretne), često sluđene priče, i jezikom koji je usput, drugačije od Kovačevljevog, pravi govorni, narodni i narodski jezik – oljuđuje godinama taj golemi tableau vivant sudbina srpske provincije (za razliku, kad smo kod toga, od onog skelačkog, na dvjestogodišnjicu Ustanka); da ih tako, i često, i kad ne zaslužuju, naprosto spašava od samih sebe ponekad, da uopće te tužne i anonimne mase kroz Todorovića godinama dobijaju glas kakav im odavna nitko nije dao u srpskoj prozi, bez paternalizma i autoritarnosti onih koji se vole pozivati na nj – da ukratko nije ni u primisli netko tko von oben – s visine prezire svoju okolinu, nego da je upravo suprotno, stalno i jedino samo jedan od njih, samo mrvu manje autsajder i očajnik što dijeli s njima svakodnevicu, a da bez toga, bez te istinske ukorijenjenosti, nema niti njegova stila, niti misli – da nema ni njega samoga – ignorirati to sve može samo netko potpuno obnevidjeo od loših namjera, ili tko, ponovo, ne zna pročitati tekst pred sobom, ili oboje – poput ovog banalitika tu.

Nisam imao sreću dosad da se ‘lično upitam’ s Draganom Todorovićem, ali za razliku od Kovačeva ja znam čitati, pa kažem da ono što je trebalo saznati o autoru i, nazirem, o ličnosti iza tekstova – to se sve može naći ili, za osjetljiva čitaoca, barem naslutiti u njegovim, u brutalnoj doslovnosti današnjoj i pretjerivanju, zapravo tako diskretnim tekstovima.

Da je samo malo bolje pročitao – ali kako će netko tko ne zna čitati a potpuno je, bit će analitički, zaslijepljen i tjeran vlastitim nejasnim emocijama (upućujem na nedavnu Čolovićevu, ovaj put pravu analizu, bježanja iz racionalnog u emocionalni diskurs kod prve perjanice današnjih banalitičara), kako će takav išta vidjeti? – samo prvih nekoliko tekstova u Todorovićevoj novoj knjizi, one dosad najosobnije pripovjetke o seoskoj kafani u Gunjacima (!), pa onu o nepoznatoj konobarici i slične, uočio bi jasno i prejasno da od ‘egzitovskog feelinga’, od ‘urbanog’ i ‘modernističkog’ (to ovako, navodnicima kao retoričkim oružjem, kovačevi vole sami da budu posprdni subjekti i ironičari dok optužuju druge za isto, a da ne vide da to sami rade) u Todoroviću, ponovo, ne da nema ni u tragovima apsolutno ništa od svega toga, već bi štoviše vidio da Todorović iz svoje, tako bolno tipične i drage, provincijske skromnosti, ovaj publicitet i povratnu spregu oko njegova pisanja – za današnje srbijanske prilike i ravnodušnost nota bene prilične – vjerovatno još u potpunosti ne može dokučiti, nego da, opet kroz primjer teksta o tremi koju osjeća dok ga zovu da gostuje u „Utisku nedelje“ na televiziji B92, pred tom prejakom svjetlosti pažnje žmirka začuđeno i pita se otkud to sve.

Zato mu i uspijevaju njegove reportaže. Zato što urođenici u njemu ne vide uljeza, jer vide sebi sličnog, samo malo, ali zato u jednom ključnom dijelu, od njih različitog.

On ne da nije ‘antitradicionalist’ – on je tradicija sama, on još nije ni iskoračio iz svijeta koji se proveden kroz njega kao energija kroz gromobran artikulira svake nedjelje kroz riječi. To je nešto što je jasno svakom čitaocu koji imalo zna Todorovićev stil, koji se inače vidi iz aviona i prepoznaje nakon dva reda.

U stilu i jest stvar. Jezik, taj stari izdajnik, otkriva namjere i istine kad subjekt to neće, i uvijek mu se na kraju, ovaj put zastvarno, podsmije, surovo i ogoljujuće.

Srpski tradicionalist Kovačev koji se bije sa svjetskom historijom u Srba i brani „Akademika“ od Todorovića a ne zna ni da je pridjev valjevski a ne „valjevački“, kad bi pisac Radovan Beli Marković i bio iz Valjeva, a ne iz Lajkovca odakle jest. Tradicionalista Kovačev apostrofira s visine Teofila Pančića a sam piše izraze kao što su nekro–bizar i, kao i toliki danas, šuta se s paradigmama (ona ružna riječ na ‘p’, kako reče jedna naša poznata spisateljica). Uopće, jedan kvaziintelektualni bahati pijevac – koji ‘kulturnim ratom’, ‘dijalektikom’ i ‘postmodernizmom’ lupa po reportažama o otvaranju škole u Divcima (?) i o kobasicijadi u Turiji? Kakva pretenzija, kakvo puhanje!

Dovoljno se tu sjetiti, zamisliti Todorovića, negdje uz peć-bubnjaru sa zidarskim pivom u ruci, okruženog musavim Srbima, s jedne, i banalitičara koji udara akademski, s druge strane – iste sekunde od te diskrepancije, od nesklada se rađa smijeh – to je skeč o intelektualnom kiču koji je nastao usred disproporcije i nesporazuma, jer analitik ne zna da izabere objekt i stil za problem o kome bi se dalo govoriti, pa šikanira nešto mnogo fragilnije, što se ne brani i ne uzvraća. Uzeo je nepokretnu, stamenu metu, i sad puca municijom akademskog rječnika, jezikom objektivnosti, na pisca koji živi od impresija. Mogu zamisliti banalitičara kako sjedi na tenku akademskog diskursa i gazi malu kafanu na periferiji u kojoj sjede pevaljka Ruža, Pesnik i onaj s tetovažom, srpski nesretnici skupa sa Todorovićem koji ih slika riječima, iznutra i s empatijom, kao što je nekada taj svijet drugom tehnikom slikao Mića Popović. Todorović koji ne koristi gotovo niti jednu riječ formalnog rječnika u svojim tekstovima, gotovo ništa van govornog jezika i leksika, mogao bi reći na kraju, u parafrazi: ‘ubi me prejaka analitika’!

Ni to, ni najsmješniju moguću situaciju, neće banalitičari znati pročitati, zaključujem rezignirano. Osjećaj za humorno, dar duhovitosti a ne podsmijeh, osnovni su uvjeti potrebni da se kako spada pročitaju Todorovićevi tekstovi. A upravo to, beskrajna neduhovitost, agresivni i tupi nedostatak humora koji vladaju danas na toliko nivoa u javnoj riječi u Srbiji, krase kovačeve i većinu s kojima piše na onom sajtu, pa dalje preko drugih medija i ličnosti – do samog vrha.

Kad je to Srbija počela tako gubiti humor – svoju samu esenciju, ono po čemu se prepoznaje više nego po drugim osobinama, i na čemu joj, a tu vam stojim dobar, zavide susjedi? I tu mi se odjednom javila jedna čitava linija uzročnosti stvari. Razmisljajući o ovoj vezi, učinilo mi se da vidim nit („svilen konac“?) za koju bi se moglo uhvatiti i zahvaljujući kojoj bi se, spletenim putevima, moglo doći do središta stvari.

Beshumornost je nemogućnost relativizacije sebe, nemogućnost da se stvari vide drugačije nego što bismo htjeli, sve neželjene istine, nesigurnosti i sram; nesposobnost je to, konačno, da se shvati vlastita ljudskost u svoj svojoj slabosti i nedosljednosti, kako ličnoj tako, što nam je ovdje važnije, u širem smislu iz onoga iz čega smo došli i što nas je formiralo – iz kulture, ili rekli bi kovačevi – iz „tradicije“. Pogotovo je ona izražena tamo gdje su ove potonje takve da se čovjek, kad bi htio, ima neprestano čemu smijati. Ako ništa – zato da ne bi plakao barem.

Sjetio sam se onda nečega, javio mi se trenutak kad sam se zapravo prvi put suočio s tom Novom srpskom političkom beshumornošću, i koji je odmah stvorio dublje veze sa pisanijom o kojoj se govori i njenim razlozima. U ljeto 2000. godine, u zadnjim mjesecima „svega onoga“, baš u Todorovićevom Valjevu upoznao sam jednog od onih negdašnjih ‘radnika u kulturi’, i tadašnjeg opozicionara (Bože dragi, kako je u ovim našim krajevima zapravo malo bilo potrebno da bi neko sebe tako nazvao!), što će reći pri partijama koje su danas vlast. Hvaleći mu iskreno i oduševljeno pisce poput D. Mihailovića i Danojlića, autore koji su pišući o provinciji, originalnom upotrebom srbijanskih dijalekata i kolokvijalnog, izvodili jezička i literarna čuda – naletio sam na neočekivan zid tišine. „Ma!“, frknuo je opozicionar, „to je sve (neću zaboraviti ovu usporedbu, op. moja) kao oni – Rokeri s Moravu.“ Dohvatio je sa stola knjigu Vladete Jerotića i krenuo to hvaliti. I tu sam iste sekunde shvatio kroz autora kao metaforu što je ovome milo, kao što vjerujem da će je mnogi ovdje shvatiti. Pričao je nešto o Frojdu i pravoslavlju i njemačkim utjecajima, zaključivši, pun ozbiljnosti, rečenicom koja mi je ostala do danas: „mi treba da se družimo sa Nemcima“. Kao nekome iz generacije kulture citatnosti, naravno odmah mi se umjesto valjevskog pregaoca ukazao lik Bate Stojkovića iz Šijanovog Ko to tamo peva, dok izgovara sličnu rečenicu i došlo mi je da, slijedećom replikom Miće Tomića, izvalim: „A ti bi kanda voleo da se vrate?“

Misleći o tome, ukazao mi se sada čitav zamršen a neprekinut lanac koji se svako malo danas pokazuje i obavija tamo sve čvršće duh kulture, linija koja vodi od tog provincijskog intelektualca, preko, recimo, mog slučajnog i neželjenog virtualnog sugovornika jednom prilikom, notornog Radoša Ljušića, kojeg sam nedavno na internetu također ugledao u nekom isječku s televizije, kako isto tako mrtvoozbiljno maše Petru Lukoviću pred nosom s nekakvom tužnom fotokopijom članka potonjega – s onim naočalima i odjeven u sivo ‘ruho’, podsjetio me R.LJ., čak odavde, na zaboravljene SUBNOR-ovce – pa dalje preko bojnika za tradiciju iz NSPM-a, sve gore – do samog vrha.

Nasuprot akademskim snovima o stvarnosti koja nadvisuje bijednu današnjicu, bulažnjenju o ‘Nemcima’, bajkama o, kako onaj drugi Vladeta reče, „prirodnim ambijentima“ versajskih i berlinskih konferencija, sanjama o velikoj historiji dakle, van ove iste zamazane i izluđene zemlje o kojoj piše Todorović – kome ona stvarno više smeta takva kakva jest, koga podsjeća na istinu i prizemljuje? Tko se tu ne može nasmijati tom istom narodu – zajedno s njime i posredno sebi – jer ga, pošto je prepreka ‘tradiciji’, zapravo prezire pa udarajući na Todorovića razbija neugodno ogledalo? „Modernisti“ ili „tradicionalisti“ – banalitičari?

Budući je svojim podmetanjima ignorirao svu individualnost stila i posredno ličnost autora „Vremena“, smještajući ga zlobno u pogrešno pročitani kontekst, zaslužio je Kovačev da mu se to isto napravi, da mu se ospori njegova pak individualnost i autentičnost mišljenja i da mu se dâ do znanja da u svemu tome nije ni najmanje svoj niti originalan. Da se povuče naime onaj nevidljivi lanac – Kovačev bi se spleo i pao (srpski slapstick?) ali bi se lanac zaustavio i nategnuo tek kad bi stigao do samog početka – do onoga gore, koji se isto nikada ne smije.