
Beograd i Novi Sad
Baletski umetnici traže smenu svojih uprava
Baletski ansambli Narodnog pozorišta u Beogradu i Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu traže smenu svojih direkcija, Ane Pavlović i Aje Jung
Recimo da ste ručali, ili su vam došli gosti na kafu, ili želite da dremnete – želite da smirite decu, pa ste im pustili crtaće. Nije pedagoški, ali priznajmo, dešava se. Pa zavirimo sada u dečju sobu i pogledajmo šta nam deca gledaju na televiziji.
Trenutno na kablovskoj televiziji možete gledati desetinu dečjih kanala. Tri domaća su Hepi, Kanal D i Pink kids. Zajednički sadržalac domaćih dečjih kanala su (osim crtaća) prilozi koji se bave različitim aspektima života naših najmlađih gledalaca. Hepi i Kanal D imaju edukativni karakter dok Pink kids praktično preslikava programsku šemu Pinka za veliku decu. Saznaćete gde možete da dobijete fensi frizuru, ili da organizujete fensi rođendan ili kako da najbrže postanete manekenka ili model. Tu su i plesne škole i hor kod teta Leontine, tako da Pink kids možete posmatrati kao tranzicioni vodič za decu i roditelje. Koga još zanimaju folklor, ili pejzaži Srbije, to je izgleda tema za luzere.
Gotovo svi kablovski distributivni sistemi u svojoj ponudi imaju Kartun netvork, Džetiks, Niklodeon, Dizni i Ultra – kanale koji tokom celog dana emituju crtaće. Nacionalne TV kuće takođe emituju crtaće (RTS je konačno dobio Diznija, Pink je uspeo da održi Simpsonse, dok je TV B92 poslala Sunđer Boba na kraći odmor i danas emituje Izija, domaću interaktivnu crtanu igricu. Foks televizija pomera američko rvanje po svom programu, šou koji po pravilu gledaju klinci uprkos stalnim upozorenjima nastavnika i roditelja. Kečeri su verovatno toliko popularni upravo zato što su u svojoj suštini igrana replika crtanih filmova, kako po karakterologiji tako i po dramaturgiji.
Ono što je bila navika tokom šezdesetih i sedamdesetih, a to je emitovanje crtanog filma pre Dnevnika i odlaska na spavanje, danas deluje smešno. Jedan crtać dnevno bi bio ekvivalent jednom minijaturnom slatkišu, za decu koju kljukaju šećerom na lopate. Pitanje koje se postavlja jeste – da li se promenio perceptivni model kod klinaca koji su danas izloženi crtaćima u ogromnim količinama. Iz vlastitog iskustva, kao i iz okruženja, mogu da konstatujem kako su današnji osnovci često prvo naučili da pišu na kompjuteru pa tek potom olovkom po papiru. Dečje motoričke sposobnosti su takve da im je verovatno lakše da slova prepoznaju na tastaturi i da pritiskaju tastere nego da drže olovku i povlače prave i krive linije. Dakle, imamo sajber generaciju koja ima potpuno drugačiju percepciju medija, percepciju koja prihvata medijsku interakciju, dok ih televizija drži paralisane. Današnji crtaći (naročito japanska škola) bez problema kombinuju tradicionalne bajkovite sadržaje sa sajber okruženjem. Tako su, na primer, rođene čuvene Nindža kornjače, koje su nastale genetskom mutacijom. Deca, za razliku od starijih gledalaca, nemaju problem da lik prelazi iz jedne dimenzije postojanja u drugu, iz prirodnog okruženja u sajber spejs, da se transformiše i koristi sve dostupne tehničke invencije. Ono što predstavlja duhovnu dimenziju često je komplikovan kodeks između dobra i zla. Globalno medijsko tržište stvara svojevrsni duhovni amalgam – gde su simboli i verovanja različitih religijskih sistema kombinovani, ali je u suštini sačuvan koncept savremenog mita – borbe sila dobra protiv dominacije zla. Ponekad je podtekst crtanih filmova stigao iz kompjuterskih igrica, pa je cilj crtanih junaka nadmetanje i pobeda. To je naročito primetno kada je crtani film praćen odgovarajućim igračkama (nadmetanje katama, blejdovima, bidamonima, ili magijskim veštinama).
Ako sagledate količinu crtaća kojoj su deca izložena, potpuno je besmisleno upotrebiti bilo kakvu vrstu zabrane, ali je svakako poželjno da budete uz svoje dete dok ih gleda. Siguran sam da će trogodišnjake ili četvorogodišnjake crtani filmovi potpuno opčiniti, ali sam takođe siguran da neće razumeti ponašanje karaktera. Ma kako se glupo osećali, predlažem vam da sa svojom decom zajedno odgledate crtaće i posle razgovarate o onom šta ste gledali. Bolje ćete razumeti jedni druge, a siguran sam da ćete se iznenaditi šta ćete sve čuti od sopstvene dece. Ruku na srce, ni oni ne razumeju gluposti koje vi (odrasli) gledate po ceo dan.
Baletski ansambli Narodnog pozorišta u Beogradu i Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu traže smenu svojih direkcija, Ane Pavlović i Aje Jung
Ministarstvo kulture traži sankcije protiv Andreja Josifovskog Pijaniste, zbog njegove intervencije na spomeniku Stefanu Nemanji. Umetnik kaže – boli ih što sam to uradio njima ispred nosa
Pojedini članovi Komisija su dali ostavke, glasi obrazloženje zašto je Skupština Grada donela odluku da se stave van snage svi ovogodišnji konkursi za sufinansiranje projekata u kulturi
Ni Ministarstvo ni Gradski sekretarijat za kulturu nisu objavili rezultate konkursa za sufinansiranje projekata, iako su rokovi odavno prekoračeni, pa se nameće pitanje da li u budžetu uopšte ima novca za kulturu
Autor poslanice za ovogodišnji Svetski dan igre, Mihail Barišnjikov, poručuje da je „umetnost je i dalje najbolji način da se odredi oblik neizrečenom, i postavi pitanja: Gde je moja istina? Kako da poštujem sebe i svoju zajednicu? Kome ili čemu dugujem odgovornost?“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve