U Oksfordu je 17. jula umro jedan od najznačajnijih, a nesumnjivo i najoriginalnijih poljskih, ali i evropskih filozofa XX stoljeća Lešek Kolakovski. Prema mišljenju Adama Mihnjika, umro je jedan od najznačjnijih kreatora suvremene poljske kulture. Rođen je 23. oktobra 1927. u Radomu. Iz njegove se biografije mogu izdvojiti podaci prema kojima je svoju akademsku karijeru započeo kao asistent za logiku u Lođu (ali logika je ostala na rubu njegovih istraživačkih i misaonih interesa), na univerzitetu na kojemu je studirao, a 1953. i doktorirao, te da je od 1959. do 1968. bio šef katedre za noviju filozofiju u Varšavi, a potom nastavio svoju djelatnost u SAD i Velikoj Britaniji, gdje je živio kao stariji istraživač na oksfordskom koledžu Svih Svetih, a povremeno je predavao na više američkih univerziteta, u Berkliju, Jejlu i Čikagu. Naime, staljinistički ga je režim u Poljskoj nakon proljetnih studentskih nemira proglasio „kvariteljem omladine“, bio je isključen iz Partije i s univerziteta te praktično protjeran iz zemlje. Valja spomenuti i podatak da je od osnivanja međunarodnog savjeta (jugoslavenskog) časopisa „Praksis“ bio član toga uglednog tijela, te da je niz njegovih djela preveden u Beogradu i Zagrebu.
Jedan od najboljih stilista u suvremenoj filozofiji, Kolakovski je autor niza djela o skolastici i skolastičkom nasljeđu u marksizmu, neotomizmu, Spinozi, marksizmu, pozitivizmu, o povijesti i ljudskoj odgovornosti, o dosljednosti i nedosljednosti… U njegovom se stvaralaštvu uvjetno mogu razlikovati dvije faze. Poljska faza obilježena je njegovom kritikom dogmatskog marksizma i potragom za nekakvim intelektualnim tipom interpretacije Marksove filozofije; drugu, englesku fazu obilježava kritika marksizma u cjelini, kao i potraga za izvorima totalitarizma u klasičnoj filozofiji, od Platona do Hegela.
U prvoj fazi njegovo je mišljenje obilježeno namjernom nekoherentnošću i afirmacijom kaosa nasuprot redu te nedosljednosti nasuprot dosljednosti. No, paradoks je tu tek prividan (a da je riječ o prividu jasno nam govore njegovi spisi, posebno oni pod naslovima „Etika bez kaosa“ i „Pohvala nedosljednosti“): Kolakovski, svjestan toga da konzervativizam voli jasne odjele i da se užasava kaosa u jednom zauvijek sređenim kartotekama, hoće tek razarati vladajuću dogmu i dovoditi u pitanje dominantnu dogmatsku svijest (neovisno o tomu je li riječ o katoličkoj ili komunističkoj dogmi). Jednako tako on zna da je nedosljedan zločinac ili logorski čuvar manje zlo od dosljedna i beskompromisna izvršitelja zločinačkih planova i pothvata.
IDEOLOGIJA, NAUKA I MIT: Ipak, to ne znači da je za njega svaka nedosljednost bezostatno i bezuvjetno pohvalna. Tako će on u članku „Aktualan i neaktualan pojam marksizma“ s gnušanjem ustanoviti kako je sovjetski marksizam 1945. ocjenjivao Hegela kao njemačkog šovinista i apologeta rata, a devet godina kasnije toga istoga Hegela proglašavao velikim (premda idealističkim) dijalektičarem. Ta vrsta nedosljednosti nikad neće izazvati njegovo odobravanje, kao što nikad neće praviti ustupke službenoj ideologiji. No, s druge strane, Kolakovski neće ostati ni pri pravocrtnom negiranju ideologije. Ideologija ima i svoju pozitivnu funkciju. Iako je ona po definiciji lažna i mistificirana, iskrivljena svijest o interesima određene socijalne skupine koja dijeli dotičnu ideologiju, u njoj valja vidjeti i jednu pozitivnu funkciju, a to je održavanje vjerovanja u one vrijednosti koje su neophodne u svrhu efikasnog djelovanja te skupine. To vrijedi za svaku, pa i staljinističko-komunističku ideologiju. Drugo je pitanje koja je svrha efikasnog djelovanja jedne dogmatsko-totalitarne stranke i kako se etički može vrednovati ta svrha; u tom je pogledu ocjena koju Kolakovski daje jednoznačno negativna, iako u naznačenoj prvoj fazi svojega stvaralaštva on vjeruje da je moguć i nekakav drugačiji, nedogmatski i antidogmatski marksizam, koji bi, s onu stranu komunističke ideologije, otvarao put k racionalizaciji ljudske povijesti i predstavljao poziv na sudjelovanje u njezinu mijenjanju.
Konzekvencija takve diferencirane prosudbe socijalne funkcije ideologije sastoji se i u relativiziranju razlike između ideologije i znanosti. Kolakovski odbacuje crno-bijelu sliku ideologije kao carstva laži i obmana te znanosti kao carstva nupitnih istina i dokazivih tvrdnji. Razlika između ideologije i znanosti nalazi se u njihovoj društvenoj ulozi. I znanost može služiti porobljavanju kao što, s druge strane, ideologije, mitovi i utopije mogu imati pozitivnu funkciju, makar u smislu buđenja i održavanja nade u bolji svijet ili, još skromnijih dosega, održavanja socijalne homogenosti. Ideja socijalizma je utopija, pisao je šezdesetih, ali to ne znači da je socijalizam nemoguć. No, iz vjerovanja u mogućnost socijalizma ne slijedi i zaključak o njegovoj nužnosti (ili čak i zaključak prema kojemu je nužnost socijalizma dokazana na jednak način na koji je dokazana nužnost važenja nekoga fizikalnog zakona). Kasnije će se on ipak distancirati od te svoje vjere u mogućnost utopijskog socijalizma.
ODGOVORNOST ZA ZLOČIN: No, u toj prvoj fazi on razlikuje pojam komunizma od komunističkih zločina. Pojam komunizma ne obuhvaća samo proizvodne odnose i rast blagostanja već i takve vrijednosti koje zaslužuju da važe i po sebi, a ne tek kao sredstva za neke druge svrhe. To se u prvom redu odnosi na usavršavanje moralnih principa društvenog života, na porast sveopćeg obrazovanja, na razvijanje znanja i estetske osjećajnosti. Ako se ideja komunizma razumije na takav način, onda je on svrha koja posvećuje sredstva kojima se služi, ali odatle ne slijedi da su sva sredstva dopuštena, već, naprotiv, kako je tih godina pisao u ogledu pod naslovom „O ispravnosti maksime Cilj opravdava sredstva“, slijedi očiglednost istinitosti tvrdnje da se svrha sadržana u ideji komunizma „ne može ostvariti pomoću političkih mjera koje članove socijalističkog društva odgajaju u laži i strahu“. A nositelji i izvršitelji takvih mjera snose moralnu odgovornost, dok same mjere podliježu sudu povijesti. Moralni sud odnosi se isključivo na individue, koje se nikako ne mogu osloboditi odgovornosti za ono što čine ili ne čine. Zločini počinjeni u ime ideje komunizma moralno se tretiraju kao i svi drugi zločini, neovisno o njihovoj motivaciji, a odgovornost obuhvaća i naredbodavce i izvršitelje.
U još jednom eseju iz šezdesetih godina pod naslovom „Odgovornost i povijest“ Kolakovski piše i sljedeće: „Nitko nije oslobođen pozitivne ili negativne odgovornosti time što su njegova djela tek djelić jednoga određenog historijskog procesa. Vojnik je moralno odgovoran za zločin koji je počinio na zapovijed pretpostavljenoga, a time je u još većoj mjeri pojedinac odgovoran za djela koja je počinio po navodnom ili zbiljskom nalogu anonimne povijesti“. I dalje: „Vojnik koji ispunjava neku lošu zapovijed svoga pretpostavljenoga, lošu sa stajališta ratne tehnike, nije tim ispunjavanjem odgovoran za izgubljenu bitku. No, vojnik koji na temelju dobijene zapovijedi sudjeluje u masovnom ubijanju civilnog stanovništva jest odgovoran za ubijanje naroda.“ Misli su to koje važe i danas, nakon što je nakazni i lažni komunizam staljinskog i brežnjevljevskog tipa već odavno sišao s historijske scene i otišao u „ropotarnicu povijesti“.
A ono što važi za vojnika u bilo kojem ratu protiv civila, važi i za komuniste koji u ime ideje boljeg svijeta čine zločine i druge prijestupe. Takvi komunisti mogu, bio je uvjeren Kolakovski, održavati vlast, ali ne mogu izgrađivati (a posebno ne i izgraditi) bilo kakav komunizam. Na kraju se pokazalo da je on ipak bio u krivu: nisu sačuvali ni vlast, a kamoli izgradili komunizam (to što su svojom proizvodnjom viška moći kompromitirali jednu ideju boljeg svijeta moglo bi se, hoćemo li biti cinični, označiti kao kolateralna šteta).
U svojoj će drugoj fazi nekadašnji zastupnik „humanističkog marksizma“ ocijeniti marksizam kao najveću fantaziju XX stoljeća. Koliko je na tu promjenu njegove prosudbe utjecalo razočaranje uzrokovano uvidom u nepopravljivost na ideologiju svedene Marksove filozofije, koliko osobna ogorčenost postupcima samozvanih marksista koji su ga praktično protjerali iz domovine, koliko težnja za prilagođavanjem oksfordskim intelektualno-političkim i drugim standardima, a koliko pak oslobođenost od nužnosti mimikrije – vjerojatno nikad nećemo doznati, neovisno od njegovih svjedočenja i ispovijesti o uzrocima njegova definitivna odricanja od nade da se s marksizmom (ali i s temeljnim Marksovim idejama) bilo što smisleno može uraditi. Kakav god bio odgovor na naznačenu dilemu, nedvojbeno je da je Lešek Kolakovski bio jedan intrigantan, provokativan i po mnogo čemu dubok mislilac XX stoljeća, te da će njegovo djelo i dalje u različitim aspektima predstavljati izvor nadahnuća za one koji tek dolaze.
U proteklih nekoliko godina umrli su još neki svetski poznati poljski pisci (i) kod nas široko prevođeni, Česlav Miloš, recimo, te Rišard Kapušćinski, pisci svesni, kao i Kolakovski, okrutnosti istorijskog ringišpila
Prije tri mjeseca, krajem aprila, na štandu Službenog glasnika na sarajevskom Sajmu knjige kupio sam knjigu Zanimljiva vremena, nemirna vremena; radi se zapravo o razgovoru koji je s Lešekom Kolakovskim vodio Zbignjev Mencel. Knjiga je malo većeg formata, tamnocrvenih korica, s fotografijom Kolakovskog na naslovnici. Objavljena je u kolekciji Životopis urednika Gojka Tešića, a prevela ju je Biserka Rajčić. Tek kasnije istog tog dana, kad sam počeo prelistavati knjigu, vidio sam da na hrbatu uz naslov stoji i brojka jedan u zagradi tj. (1), kao sugestija valjda da se radi samo o prvom tomu. Vratio sam se na štand, gdje su mi rekli da drugog toma nema, da (još) nije ni objavljen.
Srpsko izdanje ove knjige izišlo je, dakle, ove godine, u tiražu od 750 primjeraka. Uz copyright originala naznačena je 2007. godina. Knjiga zapravo podsjeća na Život, literaturu Danila Kiša; radi se, naime, o (auto)biografiji u formi intervjua. Na samom kraju knjige, sagovornik Kolakovskog Mencel mu se ovako obraća: „Već dugo razgovaramo o tvom životu, međutim daleko smo još od polovine tog puta. Molio bih te da se složiš sa tim da posle pauze ponovo krenemo na put.“ U ovoj je knjizi, naime, „obrađen“ život Lešeka Kolakovskog od rođenja (1927) pa negdje do odlaska u egzil 1969. godine. Ne znam postoji li nastavak razgovora Mencela i Kolakovskog, ne znam ni postoji li neka knjiga Kolakovskog objavljena nakon ove. Ako ne postoji ni nastavak razgovora ni neka kasnija knjiga, paralela s Kišom, odnosno s testamentarnim (auto)biografskim nedovršenim razgovorom, dodatno potcrtava srodnost ova dva srednjoevropska „K“. Kiš je volio esej Kolakovskog Pohvala nedoslednosti, volio je i frazu iz ovog eseja „užasavajuća doslednost“ (a grozio se onih koji su takvu dosljednost gajili). Također, kad bi se Kišove autopoetičke varijacije o genezi Grobnice za Borisa Davidoviča morale svesti na jednu jedinu frazu, dobro bi mogao poslužiti naslov jednog od prvih tekstova koje je Kolakovski objavio: Stranputice plemenitih težnji. Pišući o komunizmu, i Kiš i Kolakovski su insistirali upravo na „stranputicama plemenitih težnji“.
Govoreći u navedenoj knjizi o svom životu s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, kad mu poljske komunističke vlasti nisu dozvoljavale da putuje, Kolakovski kaže kako je u tom periodu sa suprugom „s vremena na vreme odlazio u Jugoslaviju jer za nju nije bio potreban pasoš“. I knjige Lešeka Kolakovskog u Jugoslaviju su ulazile na velika vrata. Njegovi Filozofski eseji (u prevodu Svetozara Nikolića) jedna su od prvih knjiga objavljenih u legendarnoj Nolitovoj biblioteci Sazvežđa. U netom objavljenoj knjizi Igora Mandića U zadnji čas, autor citira pojedine stranice svog dnevnika iz 1978. godine; s proljeća prije više od trideset godina Mandić je zapisao „Navečer, za smirenje i otrežnjenje, lektira: Lešek Kolakovski ‘O teološkom nasleđu u savremenom mišljenju’, fenomenalno, a to je samo prvi esej uvršten u zbirku ‘Filozofski eseji’ (…). Zbirka je kompilirana od Kolakovskijevih tekstova objavljivanih u poljskim časopisima između 1959. i 1962. (…). Ovo je Nolitovo izdanje čak i još iz 1964. g. i čitam tu knjigu nekoliko godina, ali baš mi ove (1978) nekako znakovito ponovno dolazi u ruke. ‘O teološkom nasleđu…’ objavio je L.K. 1959, u vrijeme kad kod nas još nije bilo značajnijih (mislim, brojnijih) glasova o potrebi otrežnjenja od totalitarne omame.“ Navodim ovdje Mandića između ostalog i zarad ilustracije da Kolakovski u Jugoslaviji nije bio tek autor trotomnih Glavnih tokova marksizma odnosno predmet akademskog proučavanja, nego prvenstveno živ i provokativan mislilac zanimljiv najširem sloju intelektualnih hedonista. Dokazuje to uostalom i brojnost njegovih prevedenih knjiga, njihovi tiraži te (popularne) edicije u kojima su objavljivane.
U proteklih nekoliko godina umrli su još neki svjetski poznati poljski pisci (i) kod nas široko prevođeni, primjerice Česlav Miloš te Rišard Kapušćinski, pisci koji, kao i Kolakovski, daju za pravu Klajvu Džejmsu kad kaže da je poljski doprinos svjetskoj kulturi neproporcionalno velik u odnosu na populaciju ove zemlje. (Džejms također potencira čitljivost filozofije Kolakovskog i preporučuje studentima kojima se Poper doima teškim i repetativnim da se prihvate knjiga koje potpisuje Lešek Kolakovski.) Ovdašnjim čitaocima, međutim, ove poljske pisce čini bliskim i zajednička svijest o okrutnosti istorijskog ringišpila. Vrti se istorijski vrtuljak, vrti se kružno i prilično besmisleno, s puno buke i bijesa, vrti se poput onog ringišpila iz Miloševe pjesme o ustanku u Varšavskom getu i o rimskom trgu na kojem je spaljen Đordano Bruno vjeran spoznajama Poljaka Kopernika. Evo kako kaže Kolakovski: „Sećam se i ringišpila na trgu Krasinjskih, o kome Miloš piše u pesmi Campo di Fiori. Bilo je onih koji su tvrdili da je to Miloševa izmišljotina, da nikakvog ringišpila nije bilo. Postojao je, video sam ga vlastitim očima, ljudi su se zabavljali na njemu, iako se nalazio u neposrednoj blizini getskog zida; vazduhom su leteli nagoreli ostaci odeće, međutim, to nikog nije specijalno doticalo.“
Mi ovdje znamo kako to izgleda.
Muharem Bazdulj
