
“Prefab Sprout” – 40 godina albuma Steve McQueen
Previše pametni da bi bili zvezde
“Kada čovek piše pesme zbog kojih se najusamljenije duše na svetu osećaju manje usamljeno, zaslužio je da svi znaju njegovo ime”, kaže Vladimir Skočajić
Povremena lascivnost njenog sadašnjeg turbo-brodvejskog scenskog nastupa je šljokičava tehno splačina spram žestoko erotizovanih sadržaja koje je ispucala ranih devedesetih
Svet je otišao dođavola, samim tim stigao je i u Srbiju: u jednom hipermarketu je Trg Santane; D.M. Palma je glavni zaštitnik slobode medija; ulaznice za koncerte prodaju se samo u određenim bankama; SPC ekumenski propušta sponzoraj gostovanja papine najveće neprijateljice. A Srbija (više?) nema more, pa je Velika Gospojina Čikone (godinicu) pre stigla i do Crne Gore, cilja svakojakih plavuša. Turneja Sticky & Sweet plete dodatke po nepotrošenim delovima sveta kao da je njen povod, album Hard Candy (2008, WB/Mascom) zaista uspeo. Svakog poštovanja vredna poslovna žena, Madon(n)a je 2007. svojim multimilionskim decenijskim ugovorom s vodećom globalnom koncertnom agencijom Live Nation možda uvela u igru novi model ekskluzivne saradnje, budući je ta firma sad i njen izdavač i uopšte glavni eksploatator. S druge strane, nije isključeno da je ovom „integracijom“ sama zvezda osakatila vrednost firme i pre SEK-e. Kakogod, nisu im svi nastupi na S&S ni tako veliki, naročito ne rasprodati kako su očekivali, i pravo im budi: njena izdanja poslednjih deset godina bledi su repovi one provokativne i inovativne žene koju ćemo valjda najbolje pamtiti po razdoblju albuma True Blue Like A Prayer, ‘86/89, turnejama i hitovima Papa Don’t Preach i Live To Tell. Slično tome, povremena lascivnost njenog sadašnjeg turbo-brodvejskog scenskog nastupa je šljokičava tehno splačina spram žestoko erotizovanih sadržaja koje je ispucala ranih devedesetih.
Bez obzira na sve to, dobro nam je došla, pa se i velika, šarena, ipak pretežno mlađa i ženska publika slegla u odlično opremljen, organizovan i obezbeđen prostor na Ušću, sad već izbaždaren koncertima Rolling Stonesa, Policea i Beer Festa, a Cecu i onog stand-up tragičara da i ne pominjemo. Lokalni partner, korporativno razvijajući EXIT, knjiži ovo kao svoj najveći uzlet van Petrovaradina, jer je koncertu prisustvovalo sigurno više od 30.000 ljudi, dakle više nego za Police, a manje nego za Stones, i svakako manje od onih izmišljenih dva miliona koji su preozbiljno shvatili pomenutog tragičara. Od ulaznica po cenama 2990-9990 dinara najslabije su prodate one srednje, pa je i taj deo isparcelisanog/ograđenog prostora zjapio slabo popunjen – potpuno u skladu s istrebljivanjem srednje klase u našem društvu. U odnosu na zvanično ponavljan početak nastupa u 21h, Madona je predvidljivo zakasnila čitav sat, a pravo je čudo kako je slaba/nefunkcionalna muzika emitovana u toj praznini.
Gotovo dvočasovni koncert krenuo je s Candy Shop i uveliko poznatim asortimanom pozadinskih projekcija, lasera, pokretne scenografije, scenskih i svetlosnih efekata, te efemerne kostimografije desetina igrača i „levih smetala“ na bini. Tu dominaciju pratio je uglavnom elektronski zvuk sa čestim citatima i mešavinama pesama, premuljanih/remix starijih numera, a u par momenata osim DJ-a bilo je moguće primetiti i poneku osobu da rukuje muzičkim instrumentom, mada je očito nebitno da li je išta odsvirano/otpevano uživo, ili samo semplovano, ili je išlo kompletno sa matrica. Tako su prošli i Holiday i Celebration, da bi donekle odskočila tek Devil Wouldn’t Recognize You. Svakako postoji teorija/škola mišljenja koja će ne samo opravdati nego i veličati ovakav pristup (nešto oko postmodernizma, valjda), jer to je, bože moj, predstava, a ne (samo) koncert, no starinski ja bio bi zahvalan za ubedljivu interpretaciju, za pevanje s osećanjem, kao pomalo You Must Love Me (dok je bila Evita, a ne Ester). Inače je DVD dovoljan, i previše.
Olimpijada bi trebalo da ima discipline za selebritis u zamašnim godinama, kako bi nas poštedeli nadmetanja ko ima manje celulita i može više da se nogata ne gubeći dah. Kad pomenusmo Cecu, pravilnija je paralela Madona/Brena (neotesani provincijalni curetak samo – napravi se na bogatu metro gospođu), a Madonin glas služio je korektno, no ipak (starenjem?) osiromašen u bojama. Ah, da, ženski princip: ionako je sve to đuske radi, uzvišeno do filozofa Pilatesa. Njeno često figuriranje s gitarama (vitla kao Taunzend, a izgleda kao HM-grupi) isto je plitki pozeraj kao i projekcije svetske bede, gladi i drugih problema, ili upotreba Heringovih dela. Nekada pitki latino La Isla Bonita, još je jezgro kvaziromskog bloka za koji se na Live Earth 8 „ogrebala“ o Gogol Bordello, jednako bljutavo kao da je to uradio Bregović. Šta mislite o etno-uticajima u Madoninom radu, pošto se ova Italo-Amerikanka nikad nije zapravo pozabavila ni sopstvenim kulturnim nasleđem? Ako ona ne spase Dekadu Roma, niko neće…
Nekoliko numera izmene u odnosu na prošlogodišnji repertoar ove turneje uključuju i male, banalne dodatke (imitacija, glup citat) posvećene Majklu Džeksonu. Ukoliko ste i vi delić tihe (ogromne, ako ne) većine koja je odlazak Kralja Popa doživela kao olakšanje/kraj bruke, verovatno ste primetili da je samim tim Madona od najveće/najtiražnije ženske i bele zvezde unapređena u Kraljicu Popa. Problem je što su koncerti ovog kalibra takvom popu potpuno neprimereni: efektne i perfektne predstave neminovno su mu šuplje i hladne, a neke od najboljih tačaka Madoninog programa bile su one bez nje (koreografisani boks; mange uz Here Comes The Rain Again Eurythmicsa) potrebne joj pre svega za „presvlaku“. Koncert je priveden kraju oštro & bezveze, gruvanjem Give It 2 Me i sl. uz jeftinu kabala pompu. Uprkos kvantitativnoj prirodi (ne samo) muzičke industrije i zabavljačkih poslova, komercijala, tj. top-liste, nisu suština toga, a još je gore kad tabloidni kriterijumi nadvladaju i tiražne. Zato se milioni ljudi stalno odbijaju od takve popularne muzike. Svi razlozi ispoljili su se i pri Madoninom gostovanju.
“Kada čovek piše pesme zbog kojih se najusamljenije duše na svetu osećaju manje usamljeno, zaslužio je da svi znaju njegovo ime”, kaže Vladimir Skočajić
Vinsent F. Hendriks i Mes Vestergor, Izgubljena stvarnost. Tržišta pažnje, pogrešnih informacija i manipulacija, prevod Milan Perić, McMilan, Beograd 2024.
Opasno je ako neko sa malo ili nimalo iskustva u prevođenju počne da se oslanja isključivo na ChatGPT. Ništa ne može zameniti iskustvo učenja prevodilačkog zanata, a to znači iskustvo prevođenja. Četbot te neće ničemu naučiti. Njega ima smisla koristiti samo ako već umeš da prevodiš. U suprotnom, šteta može biti dvostruka: prevod će biti loš, a prevodilac neće ni umeti da prepozna da je loš jer ništa nije naučio u procesu prevođenja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve