Prvi stan

Ovo je priča naivnog građanina, koji vjeruje državi Srbiji da je doista napravila „giljotinu propisa“ i da se više neće morati snalaziti u besmislenim administrativnim krugovima.

Vraga! Odlučili ste se, na primjer, kupiti stan, i to prvi. Sve ste čuli o olakšicama, izgrebali ste svaku moguću kintu: od nasljeđa, onoga što vam razni duguju (to najmanje, dužnici se ne javljaju na telefon, štoviše, ljuti su što ih zovete), tekućih poslova i honorara, beskamatnih posudbi od dragih prijatelja i rodbine i već sve raspoloživo.

Odabrali ste i stan i vlasnika koji je rad da proda. Onda na brzinu radite predugovor i dajete kaparu, sve to ovjeravate u nadležnom sudu. Tamo čekate satima, onda vam otmu original predugovora, silne novce za državnu taksu, potom idete u banku, gdje vam rade to isto. Imate još malo vremena, mjesec-dva, da zatvorite „financijsku konstrukciju“, pa potom zaključujete konačni ugovor, kojega također valja ovjeriti u nekom sudu. U tom sudu će vam, uz ugovor i ostale papire i prisustvo svih aktera kupoprodaje, zatražiti novi primjerak predugovora. Zašto, pitate vi, kad ga već imate uvedenoga u kompjuterski sistem i original otprije mjesec-dva? Zašto gomilate papire, pitate vi očajni – ne znajući da je to tek prvi korak u vašim mukama – što oni s druge strane birokratskog pulta ne shvaćaju, niti ih zanima. Tako treba, kažu.

U banci ste platili sa svoga na račun prodavca cijelu sumu. Ako mislite da je s bivšim vlasnikom sve završeno i da se međusobno više nećete morati maltretirati, prevarili ste se. Kad sa ugovorom, isplaćenom ugovornom sumom i dokumentacijom navedenom na internetskoj stranici općine na čijem ste području kupili svoj prvi stan, nakon silnog čekanja dođete na red, nadležni će vam dati novi spisak dokumenata zahvaljujući kojem ćete shvatiti da niste ni pola papirologije završili.

Prije toga ste nabavili sve lične papire, uključujući i potvrdu o državljanstvu koju ste, kao nemali broj ljudi, tražili uokolo: primilo vas u državljanstvo nekad u saveznoj državi, a onda se ista raspala, kao i vaš državljanski dosije. Kad njega nađete, budete zaprepašteni zbog ljubaznosti i ekspeditivnosti gospođe koja na „vašem pitanju“ radi (MUP, Bela kuća, Palilula); nije uobičajena ni ljubaznost niti namjera da se građaninu pomogne, pa je njeno ponašanje nešto što vas tješi u cijeloj toj gadnoj administrativnoj priči.

Onda će vas dočekati sljedeće: nije dovoljno da ste donijeli sve te papire koje je Poreska uprava kao potrebne objavila na svom sajtu. Nije njima dovoljan izvod iz matične knjige vjenčanih za bračnog druga, na primjer, već valja da uz svoje izvode iz knjige rođenih i državljana i vjenčanih pribavite originale iste takve. Nije važno niti to što morate kopirati svašta, pa i lične karte i ovjeravati (a ovjere silno koštaju, ali oguglali ste već, sve to plaćate državi koju volite, iako ona ne voli vas), ali morate donijeti i ovo, uz ugovor o kupovini stana i ostale papire, PP14 poresku prijavu „popunjenu na prodavca“, kao i „ovlašćenje prodavca kupcu za podnošenje PP14 i učešće u poreskom postupku“ kod Poreske uprave nadležne općine, a sve po kupoprodajnom ugovoru, uz dodatak „overeno u opštini“. Vlasti ne zanima što je ugovorom predviđeno da kupac plaća porez; one ugovor vide kao nevažniji od svojih blesavih propisa.

Uz sve to – dakle, uz dodatnu gnjavažu sebe i prodavca i kopiranja njegovih papira, kao i vaših – morat ćete za sebe i svoje ukućane priložiti i uvjerenje uprave prihoda da niste „duženi“ porezom na imovinu. Ako „spadate“ u Palilulu, morate obići barem četiri adrese u dužini od oko tri kilometra: na svakoj će vas uputiti na neki drugi ulični broj Ulice 27. marta, da bi to uspjeli na nekom budžaku – uz te stepenice invalidi ne mogu – u Ilije Garašanina ulici. Tamo jest kokošarnik, ali su žene koje rade (nevjerojatno!) ljubazne i ekspeditivne. Iduću i istovjetnu potvrdu za člana svoje porodice tražite na početku te ulice, tamo će vas dočekati službenik koji će vas pola sata uvjeravati da najprije morate prijaviti kupovinu i porez da bi vašem članu domaćinstva izdao potvrdu da ne plaća porez na imovinu. Upornost kao takva je pobijedila u tom začaranom krugu: ne mogu prijaviti porez bez te potvrde, ma koliko mi pričali da tu potvrdu mogu dobiti tek kad prijavim porez.

Nejasno? Jest, priča nije gotova, bit će nastavka ako netko nadležan zaključi da mu još neki papir treba, kao da ne živimo u eri kompjutora, pri čemu je jedini zaključak to da je „giljotina propisa“ tek obična laž za Evropu, ako je o građanima riječ.

Ovaj članak je napravljen uz podršku Evropske unije. Sadržaj ovog dokumenta je isključiva odgovornost nedeljnika „Vreme“ i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske Unije. Projekat („Vrline života u porodici evropskih naroda“) finansira Evropska unija kroz program Medijski fond u okviru evropskih integracija, kojim rukovodi Delegacija EU u Srbiji a realizuje BBC World Service Trust.