I posle Haga – Hag

Napokon smo ove 2011. godine riješili naše muke s haškim bjeguncima: ova je Vlada našla i izručila čak trojicu najvažnijih, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Gorana Hadžića i s pravom to sebi može staviti u „pozitivu“.

Teško je, međutim, konstatirati – kao što to neki čine ovih dana – da je Srbija sve svoje obaveze prema Haškom tribunalu ispunila. Bit će tu još koječega, od dostavljanja silnih dokumenata Haškom tužilaštvu, sudu i optuženima, do suradnje u slanju svjedoka koji će iz Haga biti traženi, ali i istrage i konkretnih rezultata koji će pokazati tko je i kako pomagao haškim bjeguncima.

Jasno je to već iz prve izjave glavnog haškog tužioca Serža Bramerca, koji je odmah po hapšenju Gorana Hadžića izjavio da je zadovoljan time što i posljednji bjegunac od haške pravde stiže u sheveningenski pritvor, ali da na pitanja što su na slobodi radili tolike godine i tko je tome doprinio, očekuje odgovore.

Nadležni su nam obećali da ćemo i mi i Haško tužilaštvo i Tribunal taj odgovor dobiti, ali gotovo je nevjerojatno ono što je samo koji dan prije hapšenja Hadžića izjavio ministar policije Ivica Dačić: da sve dosad nitko od nadležnih nije tražio policijsku istragu o tome. Sad će se valjda, jer Bramerc je taj problem postavio vrlo rezolutno, nešto i u toj stvari mrdnuti sa mrtve točke.

Ako zavirimo preko plota, u hrvatsko susjedstvo, vidjet ćemo da i nakon prvostepene presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Haško tužilaštvo i dalje traži tzv. topničke dnevnike, za koje se u hrvatskoj vlasti tvrdilo najprije da ne postoje, pa potom da su izgubljeni i još svašta na tu temu. I zbog toga, a Hrvatska je već zaključila pregovore s Evropskom unijom, valja u budućnosti još računati na razne haške zahtjeve i eventualne pritiske.

NIJE GOTOVO: Obavezu daljnje saradnje istakao je neki dan i profesor Vojin Dimitrijević, koji kaže da hapšenjem Hadžića suradnja s Haškim tribunalom nije završena. „Imam u vidu obavezu razmene informacija, dostavljanje dokumenata i pomoć Tribunala u sporovima pred domaćim sudovima“, kaže profesor i predsjednik Beogradskog centra za ljudska prava Dimitrijević, dodajući da je Haški tribunal sada dobio „neke teške slučajeve i da će imati posla godinama“.

Tu je i ono najvažnije, što ističe Dimitrijević – da je ostalo još puno onih koji moraju odgovarati pred nacionalnim sudovima. „Taj Tribunal je osnovan samo zato što niko ovde nije hteo da goni nikoga i on se sada sveo samo na najkrupnije ličnosti. Ostaje još mnogo ljudi koji bi trebalo da odgovaraju. I oni će, nadam se, odgovarati pred sudovima svake od država u čijoj su nadležnosti, ali će i ti sudovi morati u velikoj meri da se oslanjaju na materijal koji je prikupljen u Tribunalu“, kaže on.

A taj je materijal pogolem, kad se pogleda tko je sve tamo završio: Slobodan Milošević kao predsjednik SR Jugoslavije i Srbije, kao i sam vrh njegove civilne i vojne vlasti. Jest da nije dočekao pravomoćnu presudu, ali nisu ni ostali ratni „voždovi“. I Aliju Izetbegovića i Franju Tuđmana od haške sudbine spasila je smrt, ali je činjenica da je u optužnicama protiv hrvatskih generala upravo Franjo Tuđman (ima tu, doduše, i nekadašnjeg ratnog ministra obrane Gojka Šuška, također umro na vrijeme) označen kao vrh „zajedničkog zločinačkog poduhvata), pa ne treba sumnjati da bi i njih dvojica – da je bilo pravde – završili u Sheveningenu.

Istina je da je najviše optuženih „manjeg kalibra“ koji su završili u Haškom tribunalu iz Srbije; to je i logično, s obzirom na to da je Srbija „koja nije bila u ratu“ sa svojim snagama bila prisutna u tri rata, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Slijedi Hrvatska, čiji optuženi uglavnom nisu iz te države, već iz nekadašnje tzv. Herceg Bosne, s izuzetkom trojice generala koji su praktično jedini stanovnici Hrvatske koji su završili u Hagu, ali ne treba sumnjati da bi se – da smrt nije prekinula haške namjere – tamo našli i Tuđman, Šušak i Titov i Tuđmanov general Janko Bobetko, koji je umro taman kad je dobio hašku optužnicu i trebao biti izručen. U toj, Bobetkovoj optužnici bio je i Mirko Norac: njemu je optužnica bila potvrđena, ali je potom slučaj Norac, ratni zločini u Medačkom džepu i u Gospiću 1991. godine, prepušten domaćem pravosuđu, pa je osuđen u Županijskom sudu u Rijeci.

Najmanje optužnica za ratne zločine u Hagu je podignuto protiv Bošnjaka; i ta je činjenica logična, s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina bila „čerečena“ s dvije strane, hrvatske i srpske, iako to ne mijenja tužnu činjenicu da je, na primjer, Naser Orić praktično izbjegao hašku pravdu nakon apsurdne presude od dvije godine zatvora, koja je potom i poništena. Nitko nije tražio novo suđenje (Haško tužilaštvo nije imalo novih dokaza, izvan onih koji su izneseni na prvom suđenju), te je Orić postao slobodan čovjek, koji je u pritvoru u Sheveningenu proveo tri i pol godine. „Takva je sudbina“, bio je njegov komentar, a žrtvama ostaje samo da se tješe da Haški tribunal ne isplaćuje odštete nikome tko je bio u pritvoru, a kasnije oslobođen.

Tu se opet, u skladu sa „izlaznom strategijom“ Haškog tribunala, koji više nema optužnica niti optuženih osim ovih koji su još tamo, nameće konstatacija profesora Dimitrijevića: da je ostalo još puno onih koji bi trebali odgovarati pred nacionalnim sudovima.

HAG, HEROJI I ZLOČINCI: U to da zaista i hoće vrlo je teško povjerovati, već zbog toga što je svima Haški tribunal bio neprijateljska institucija. Hrvatskoj je „antihrvatski“, Srbiji „antisrpski“ od početka njegovog postojanja, pa sve do danas, bez obzira na to što su obje države, pod pritiskom izvana (uglavnom zbog težnji ka Evropskoj uniji), nevoljko pristale na suradnju i isporučivanje optuženih.

Obje su države tek nakon smjene svojih režima 2000. godine počele ozbiljniju suradnju s Haškim tribunalom, iako – paradoksalno – prvi je Milošević izručio jednog optuženog, onog nesretnika Dražena Erdemovića, u proljeće 1996. godine (to je onaj koji je, po čuvenoj debati u studiju B92 nakon izručenja Mladića, kao Hrvat nacionalnošću, maltene sam-samcat pobio onolike hiljade ljudi u Srebrenici). No, cijelo vrijeme su „naši“ optuženi heroji, „njihovi“ ratni zločinci, usprkos tome što se svi pozivaju na poštovanje presumpcije nevinosti. Eto nam i posljednjeg slučaja: Gorana Hadžića je zatražila i Hrvatska, a Tribunal o tome tek treba odlučiti, kako je najavljeno. Istina je i u tom slučaju da je hrvatska premijerka Jadranka Kosor „slučaj Hadžić“ iskoristila za političku borbu, jer (čak i ona) zna da Haški tribunal ima prednost pred domaćim pravosuđem. Istina je i to da Hadžić u toj stvari ima neoboriv argument, da u Hrvatskoj ne bi imao pravedno suđenje, jer su ga – za razliku od Gotovine i Markača, koji su iako prvostepeno osuđeni, i dalje „heroji, a ne zločinci“ – i vlasti i mediji bez ograda i bez presumpcije nevinosti nazivali ratnim zločincem.

Što su u međuvremenu, od 2000. nadalje, napravile Hrvatska i Srbija? Ova prva je osudila bivšeg konobara i sadašnjeg generala Mirka Norca, grupu optuženu za zločine u Lori i još ponekoga, uz silne hrvatske Srbe u često nepravičnim sudskim postupcima. Mihajlo Hrastov je, za ubojstvo 13 rezervista JNA na Koranskom mostu, osuđen tek iz četvrtog pokušaja prošle godine (uz žestoko negodovanja javnosti, pogotovo karlovačke), ubojice zagrebačke porodice Zec i dalje su neprocesuirani, a pod pritiskom EU nedavno su tek uhapšeni gospodari života i smrti iz Siska: Đuro Brodarac je u međuvremenu umro, a još mnogih odgovornih uz dvojicu dosad uhapšenih nema na zahtjevu za provođenje istrage.

Srbija je prilično mnogo postigla nakon 2003. godine, nakon osnivanja Tužilaštva za ratne zločine. No, vremenski okvir u kojem ono djeluje pokazuje da su dosad za zločine odgovarali uglavnom direktni počinioci, a da onih iz viših dijelova piramide uglavnom nema. Na primjer, nakon pravomoćnosti presude (iz ponovljenog suđenja) za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na vukovarskoj Ovčari 1991. godine i nakon haške presude protiv Mile Mrkšića i Veselina Šljivančanina očekivalo se (i nadležni su obećavali) da će i oni „između“ zločinaca teritorijalaca i vojnih zapovjednika doći na red. Nisu, sve do danas, iako tu valja istaći i višegodišnju praksu viših sudova da su, uz vrlo sumnjive argumente, ukidali presude Specijalnog suda za ratne zločine (za nadati se da će reforma tu nešto promijeniti).

NA DOMAĆEM TERENU: I u jednoj i u drugoj državi kandidata za progon zbog počinjenih ratnih zločina, direktnih ili onih po zapovjednoj odgovornosti, ima tušta i tma. Činjenica je, međutim, da niti javno mnijenje niti političari od kojih zavisi atmosfera u kojoj se osumnjičene za zločine može goniti ne daju optimističku sliku: i dalje je bliži njihovim srcima i razumijevanju „naš“ zločinac no „njihova“ žrtva. Vidi se to svake godine na poprištima starih i ne tako starih zvjerstava, od Srebrenice i Kravica, do Vukovara i Jadovnog. Sve se i dalje odvija po onoj karikiranoj priči iz Šovinističke farse, predstave u kojoj Predrag Ejdus izgovara čuvenu rečenicu: „A što ste nas klali?“

Zato će nas, bar se nadamo, Haški tribunal i dalje pritiskati: da ne ostane samo na onih oko 160, što optuženih što osuđenih, pred tim sudom, već da se i naša pravosuđa napokon uhvate u koštac s procesuiranjem onih koji su činili ratne zločine.

Inače će nam naš konačni i sasvim pogrešni skor pokazati da je manje od hiljadu ljudi, pod vodstvom ratnih „voždova“, nikad osuđenih, pobilo i raselilo stotine hiljada građana negdašnje zajedničke zemlje, Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih.

…i Goran Hadžić