Veselje bez euforije

Usprkos predreferendumskim istraživanjima koja su predviđala da će građani Hrvatske odlučiti da zemlja uđe u Evropsku uniju, u nedjelju 22. januara osjećala se nervoza. Samo dan ranije, policija je na centralnom gradskom trgu u Zagrebu imala posla s demonstrantima (njih oko 200) koji su se protivili ulasku Hrvatske u EU, dok je državna televizija u svom glavnom večernjem dnevniku posvetila neprilično dugačak prilog euroskepticima, zaobilazeći one druge.

Prema podacima sa svih 6750 biračkih mjesta, hrvatski građani su sa 66,27 posto glasali za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Protiv je bilo 33,13 posto građana, a odaziv na referendum bio je 43,51 posto, odnosno za ulazak Hrvatske u Europsku uniju glasalo je milijun i tristo tisuća građana, kažu službeni podaci.

No, drugačija računica kaže da izlaznost na referendum ipak nije baš tako mala. Analitičari upozoravaju na nesređene biračke spiskove, kao i izrazitu nezainteresiranost dijaspore (svega 3,45 posto), koja inače glasa u puno većem broju i ne jednom je utjecala na rezultate izbora, pogotovo predsjedničkih. Ako zanemarimo dijasporu, dolazi se do izlaznosti od 47,4 posto, ili: od 4,092 milijuna glasača registriranih u Hrvatskoj na birališta izašlo njih 1,945 milijuna. Još ako se u obzir uzme da – prema procjenama popisa stanovništva iz 2011. godine – u Hrvatskoj ima tek 3,176 milijuna punoljetnih građana, moglo bi se izračunati da je izlaznost bila 61,28 posto, čime bi Hrvatska bila u „zlatnoj sredini“ referendumskog izlaska među zemljama EU.

Usporedbe radi, najmanje je na referendum izašlo Mađara, 45,6 posto, u Sloveniji ih je izašlo 60,2, u Poljskoj 58,8, Estoniji 64,1, dok je u Malti na referendum izašlo rekordnih 90,8 posto stanovnika. No, valjalo bi uzeti u obzir da u vrijeme kad su te zemlje odlučivale o ulasku u EU nije bilo krize ni na pomolu, niti evroskepticizma i u samim članicama unije kakvog danas vidimo.

Nakon referenduma slijedi ratifikacija u parlamentima država članica EU, a paralelno s time nastavak reformi u Hrvatskoj; Hrvatska će dotad biti i dalje pod lupom. Ministarka vanjskih i evropskih poslova Vesna Pusić kaže: „Za ratifikaciju imamo otprilike 17 mjeseci, dakle – do 1. jula 2013. godine. Sigurno je da će neke zemlje čekati barem prvi monitoring-izvještaj, neke možda i drugi monitoring – izvještaj koji će biti u oktobru ove godine.“ U svakom slučaju, ako sve bude išlo po predviđenom planu, Hrvatska bi punopravna – 28. po redu – članica EU trebala postati 1. jula iduće godine.

NISKA IZLAZNOST: Za razliku od državnog vrha, vladajućih i opozicije, protivnici članstva Hrvatske u EU dovode u pitanje legitimitet referenduma, s obzirom na odaziv građana – oni očito barataju sa službenim podacima, a ne stvarnom računicom koliko birača, u stvari, u Hrvatskoj ima. Tako Marijan Bošnjak iz organizacije „Sve za Hrvatsku – Ne u EU“ (samo jedne od organizacija nastalih u posljednje vrijeme) kaže da „političke elite nemaju razloga za slavlje, jer je izlaznost na referendumu vrlo niska, i takav jedan referendum nažalost ne može biti legitiman“, a on posljednjih dana nije usamljen u takvom stavu.

„Neovisno o prenapuhanom popisu birača, izlaznost je svejedno mala. To je zabrinjavajuća činjenica koja sugerira da je društvo objektivno u depresiji, a u takvom stanju ljudi ne poduzimaju ništa, a pogotovo ne radikalne poteze, što referendumsko izjašnjavanje svakako jest“, dijagnosticira profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta Žarko Puhovski.

„Taj niski odaziv je i poruka da smo mi propustili 20 godina rada na informiranju i educiranju građana o EU. Kasnili smo s uvođenjem evropskih studija deset godina, građanski odgoj još uvijek nije uveden u hrvatske srednje škole i sama komunikacijska strategija – koja je trebala diktirati ovu kampanju i koja je napisana 2006. godine – nije pokrenuta ni do dana današnjeg! Tako da je sadašnja Vlada zapravo morala snositi konzekvence nečinjenja nekoliko vlada prije nje“, kaže profesor evropskih integracija na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Damir Grubiša, dok njegov kolega Nenad Zakošek upozorava i na činjenicu da su hrvatski građani tek izašli iz kampanje za parlamentarne izbore i „uletjeli“ u referendumsku kampanju. „I tu smo bili svjedoci jedne vrste mobilizacije od strane euroskeptika na jedan zbunjujući i visoko emocionalizirani način i vjerojatno bi se moglo zaključiti da je značajan dio građana bio zbunjen ili neodlučan, i ovo su rezultati toga. Naravno da naši političari i Savez za Evropu u kojem su parlamentarne stranke snosi dio odgovornosti za to što možda nisu dovoljno ozbiljno shvatili potrebu građana za jednom ozbiljnom raspravom, dakle ne samo za više informacija, nego baš – za raspravom“, kaže Zakošek.

Analitičari se, pak, listom slažu da je većinska odluka građana za članstvo u EU dobra vijest i za Hrvatsku i za njene susjede. Tako profesor Grubiša kaže da je hrvatsko „da“ EU poruka susjedima da se taj put isplati i da će Hrvatska pomoći svim svojim istočnim susjedima da što prije uđu u tu asocijaciju; ne treba zaboraviti i da je to obećala i ministarka Pusić. „Sama činjenica da je Hrvatska napravila nekoliko značajnih koraka u tom pravcu trebala bi služiti kao ohrabrenje našim susjedima i kao stimulans da konačno ulaskom u EU prigrlimo one njene vrijednosti koje su svima na srcu – mir, blagostanje, solidarnost i demokraciju“, kaže Grubiša.

BRANA DOMAĆIM BAHATOSTIMA: Nema sumnje da je izostanak slavljeničke atmosfere među samim biračima uzrokovala i teška ekonomska situacija u zemlji i svijest da sam ulazak u EU ne rješava sve hrvatske probleme. Naprotiv.

No, kako piše rimski dopisnik „Jutarnjeg lista“ Inoslav Bešker, ako uđe u EU, stanovništvo Hrvatske činit će 0,8 posto stanovništva Unije, njezini evrozastupnici činit će 1,6 posto Evropskog parlamenta, njezin evropovjerenik 3,6 posto članstva Savjeta Evrope, a njezin premijer 3,6 posto članstva Evropske komisije (točno koliko i njemački kancelar). Ako ne uđe, kaže Bešker, njezin će utjecaj iznositi nula posto – što je ipak manje od 1,6 u zakonodavnoj i 3,6 u izvršnoj vlasti. On dodaje da na referendumu „igrala ulogu naša dinarska sumnjičavost“. „Prije osam godina psovali smo zašto nas neće (a hoće Bugare), psovali da nas na silu guraju zajedno sa Srbijom. Sada smo se pak pitali: koja je to ujdurma da nas hoće, što će nam ukrasti? Obje te zrcalne paranoje govore više o nama nego o Fincima ili Francuzima, Grcima ili Germanima. Užasno se bojimo prevare – znamo što bismo, kad bismo mogli“, piše Bešker.

Možda najbolji komentar činjenice da je većina hrvatskih građana reklo „da“ ulasku u EU dao je bivši predsjednik Stjepan Mesić, kojem je jedan njegov prijatelj rekao da očekuje da ga članstvo u EU zaštiti – od njegove vlastite države. Evropski standardi su ono što građani vide kao branu domaćim bahatostima, korupciji i shvaćanju države kao velikog gazde (i brata), a ne kao servisa države.

U svakom slučaju, od ljeta iduće godine, činjenica članstva u EU olakšat će rad izvoznicima i uvoznicima, možda i građanima koji će u pojedinim zemljama moći potražiti bolji posao. Svaka „stara“ zemlja članica, doduše, može ograničiti zapošljavanje građana „nove“ članice, ali najviše sedam godina od ulaska. Navodno se o zabranama ne priča, iako postoji bojazan od toga tko sve ima hrvatsko državljanstvo.

Pričekat će se i na potpuno ukidanje granica i ulazak u shengenski sistem: najmanje četiri godine trajat će uspostavljanje tehničkih uvjeta za pomicanje shengenskih granica, ali – ako sve bude po planu – već od ljeta iduće godine hrvatski građani neće u EU ulaziti na „non-EU country“.

OTPOR: Transparent protiv EU u Splitu fotografije: reuters