Ostavka koju treba odraditi

Nije lako odrediti kada je Ivica Dačić prešao granicu između vještog populiste i „narodnog čovjeka u pokušaju“ na jednoj i vlastite karikature i kandidata za srpskog Sanadera na drugoj strani. Kao premijer, postao je politički talac Srpske napredne stranke i čovjek s kojim svako tko drži do političke budućnosti mora da vodi računa kada i kako kontaktira; kao ministar unutrašnjih poslova, lice je koga poput marionete drže na uzicama policijske frakcije i tajne službe; kao predsjednik Socijalističke partije Srbije, lider je od čije lične sudbine zavise ne samo položaji stranačkih funkcionera, već i njihova sloboda. Nije uvijek bilo tako. Još u maju prošle godine o Dačića su se otimali i naprednjaci i demokrate. Danas, nakon šest mjeseci provedenih na čelu Vlade, premijer je samo pion u njihovim kombinacijama. Te kombinacije vezane su za dobijanje datuma o početku pregovora sa Evropskom unijom, pitanjem Kosova i pregovora sa Prištinom, sudbini aktualne vlasti u Beogradu, kontroli nad policijom, pravosuđem i javnim preduzećima i, prije svega, o onom najvažnijem – prijevremenim izborima ili o novoj parlamentarnoj većini. Na sve što se dogodi i što ga snađe, Dačić teško da će imati ikakav uticaj.

GUŠTI: Subota 2. februar, dan političkog usijanja. „Informer“, tabloid naprednjačke provinijencije, objavio je pozivajući se na „dobro obaviještene izvore“ da su operativci Uprave kriminalističke policije krajem 2008. i početkom 2009. snimili dva susreta Dačića sa Rodoljubom Radulovićem zvanim Miša Banana, jednim od najvažnijih članova narko-klana Darka Šarića optuženim za šverc tonu i sedam stotina kilograma kokaina (vidi tekst „Lažni Kokalis iz Kotora“). Riječi „pad vlade“ i „prijevremeni izbori“ našle su se na svim usnama.

Nakon hitno sazvanog sastanka Predsjedništava SPS-a istog dana, Dačić je izišao pred novinare. Znao je što ga čeka. Za „Informer“ je netko neimenovan, inače jedan od „premijerovih najbližih suradnika“, već izjavio da su operativci UKP i vrh policije morali da obavijeste ministra da je Miša Banana pod istragom, da to nisu uradili nego da su „fabrikovali snimke kojim sada pokušavaju da ucene ministra“. Tu, unaprijed spremljenu tezu, Dačić će ponoviti i varirati na konferenciji za novinare. Točnije: priznao je da se susretao sa Mišom Bananom, pokazao je bijelu policijsku knjigu iz 2008. sa spiskom članova Šarićevog klana u kojoj nema Miše Banane, optužio policijski vrh da ga je „namjestio“, odnosno da mu je uskratio kontraobavještajnu zaštitu. Sve u svemu, Dačić je priznao da u resoru koji je zadržao i kao premijer vlada rusvaj, da niti kontrolira niti zna što policija radi, da su mu njene glavešine okrenule leđa i da je, najblaže rečeno, kao ministar nesposoban. Ipak, bolje i to priznati kad se već mora nego korumpiranost i povezanost sa organiziranim kriminalom. Smijenio nije nikog i jasno se pokazalo da to, kao i u nekim prethodnim slučajevima kada su ga policijske glavešine dezavuirale, nije u stanju da uradi.

Javnost je čak i više od samog susreta sa Mišom Bananom zanimala politička pozadina afere, odnosno sudbina Vlade. Dačić je rekao da je kabinet stabilan i da ne postoje razlozi za izbore, otklonio mogućnost da iza svega stoje naprednjaci i njihov lider Aleksandar Vučić, te maglovito prebacio odgovornost na opozicionu Demokratsku stranku zaprijetivši rušenjem sadašnje vlasti u Beogradu. Ništa drugo i nije mogao da uradi. Kada cjelokupna opozicija – i DS i Demokratska stranka Srbije i Liberalno-demokratska partija – zahtjevaju ostavku i nove izbore, jasno je da je premijerova politička sudbina u rukama prvog potpredsjednika Vlade i prvog borca protiv kriminala i korupcije. A te subote Vučić je ćutao. Gromoglasno.

Novinari nisu na Dačićevoj konferenciji za štampu mogli da postavljaju pitanja. Javnost je zato ostala uskraćena za odgovore kako se čovjek poput Miše Banane upoznaje sa ministrom unutrašnjih poslova, zašto se njih dvojica sastaju i, najvažnije, o čemu na tim susretima razgovaraju. Premijerova izjava da on nikog ne štiti i da su mnogi koje poznaje završili iza rešetaka jednostavno nije dovoljna, a ni uvjerljiva.

Ako je Dačić izostavio detalje o poznanstvu i druženju sa Mišom Bananom, prazninu su djelomično popunili „Blic“ i, ponovo, „Informer“ 4. februara. Pozivajući se na uvid u dokumenta Tužilaštva za organizirani kriminal, „Blic“ navodi da se Miša Banana 12. januara 2009. kod tadašnjeg Dačićevog šefa kabineta Branka Lazarevića raspitivao da li je Šarić pod istragom; da su Šarić i ovaj njegov suradnik Ivicu Dačića zvali „drug“; da je Radulović dogovorivši se prethodno sa Šarićem „njemu“ (Dačiću) i „njegovom onom“ (Lazareviću) poklonio 15. decembra 2008. u ministrovoj rezidenciji u Užičkoj „blekberi“ telefone… Detalji iz „Informera“: Dačić u telefonskom razgovoru 14. januara 2009. obaviještava Mišu Bananu da se ne brine zbog istrage protiv izvjesnog Dudića; ručak pomenute dvojica 31. janura 2009. u „Guštima mora“ poslije čega je Radulović telefonirao Šariću i nešto kasnije otišao kod njega u Novi Sad…

Premijer nije komentirao ove navode. Nije ni Vučić. Javnost je bez daha očekivala sjednicu Predsjedništva SNS-a, a opozicioni lideri izdavali su uputstva u svojim strankama da započnu pripreme za vanredne izbore… Međutim, ništa se nije desilo. Vučić je poslije sjednice izjavio da u „borbi protiv kriminala i korupcije neće biti zaštićenih“ ma kako da se zovu, da zbog interesa države neće biti vanrednih izbora i da je vlada postigla odlične rezultate u svom radu. Ipak, „nikome od nas nije prijatno“ – rekao je kasnije za RTS. Svima onima koje u ekstazu baca njegova politika krizâ i afera poznata pod imenom borba protiv kriminala i korupcije uskratio je odgovor na jedno pitanje. Ono glasi: kako ima obraza da nakon svega što promovira i radi, sjedi za istim stolom sa čovjekom osumnjičenim za veze sa najvećim kriminalnim klanom u ovom dijelu Evrope? Odgovor na ovo pitanje leži u samom srcu afere Šarić ili, sada se slobodno može reći – afere Dačić.

AVET ŠARIĆA: Započelo je početkom godine. Odbjegli narko-baron Darko Šarić niotkuda se ponovo vratio na naslovne strane i u udarne termine elektronskih medija. Glavna tema: tko je među najvišim državnim funkcionerima povezan sa kriminalnim klanom dilera iz Pljevalja. Ako je u početku izgledalo da je cilj afere daljnja kriminalizacija Demokratske stranke i „ojačavanje“ slučaja pritvorenog tajkuna Miroslava Miškovića, uskoro se pokazalo da su nišanske sprave podešene na mnogo više. Što bi mogao biti cilj, ukazao je „Kurir“ objavljivanjem navodnog prisluškivanog razgovora u kom Šarić od neimenovanog ministra u prošloj i aktualnoj vladi traži da mu skine policiju sa vrata; za političku čaršiju nije bilo sumnje da je riječ o nekom od socijalista. Ima i razloga. O slučaju Branka Lazarevića javnost je upoznata godinama, tu je i navodno iznajmljivanje lokala u vlasništvu SPS-a Šariću, a općeprihvaćeno je da su Dačić i Vučić u sukobu zbog izbora direktora policije: prvi bi da to bude Dragan Marković Markoni, zamjenik direktora BIA, a drugi bi na funkciji zadržao Milorada Veljovića.

Uočivši opasnost, Dačić je odmah reagirao. Ne misleći na redakciju tabloida, zahtjevao je da mu se kaže ime tog ministra pa da ga hapsi. Nikog nije impresionirao. Mediji su ubrzo objavili izvještaj UKP o „interesantnim“ vezama Lazarevića sa Zoranom Ćopićem i Radovanom Štrpcem, članovima Šarićevog klana. Navodi se još i da je šef kabineta ministra unutrašnjih poslova obaviještavao ovu kriminalnu grupu da su „pod mjerama“ i da „paze na komunikaciju“.

Premijer je uzvratio kontraoptužbama: čitav slučaj se podgrijava „uoči izbora novog direktora policije“, riječ je o namještaljci protiv njega i Vlade, ucjeni i, što će se kasnije pokazati od ključne važnosti, da ga MUP i Službe nikad nisu informirale da ima bilo kakvih problema sa Lazarevićem. Špekulacije i optužbe međutim nisu prestale, samo je ulog povećan. Izvor je ovaj put poznat.

„Domaće i strane tajne službe došle su do saznanja o komunikacijama koje su pripadnici klana Darka Šarića ostvarili sa visokim državnim funkcionerima“, rekao je bivši koordinator tajnih službi i aktualni potpredsjednik Demokratske stranke Miodrag Miki Rakić u „Novom magazinu“. Značaj ove izjave teško je precijeniti – Dačić više nije bio samo pod teškom paljbom tabloida i naprednjacima još sklonijih „dobro obaviještenih izvora iz policije“, već je potvrda da se iza brda nešto i te kako ozbiljno valja stigla i iz najveće opozicione stranke. Špekulacije: da li se lider DS-a Dragan Đilas dogovorio s Vučićem o „velikoj koaliciji“; da li Miki Rakić za račun počasnog šefa demokrata i bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića provocira pad vlasti u Beogradu kako bi i Đilas postao izborni gubitnik što bi ga moglo koštati vlasti i u partiji; da li opozicija samo nastoji da dodatno produbi i iskoristi krizu vladajuće koalicije; da li… Izvjesno izgleda samo to da Dačiću odgovara da napadi na njega dolaze od bilo koga osim od najmoćnijeg koalicionog partnera – Vučić se pita, a ne Đilas.

Da Miki Rakić pak ne govori napamet pokazalo se već narednih dana. U medijima je osvanuo dokument iz koga se vidi da su operativci UKP predali Posebnom odjeljenju Višeg suda u Beogradu sto trideset diskova audio i video snimaka sa, između ostalog, „komunikacijom visokopozicioniranog člana OKG Šarić Rodoljuba Radulovića sa funkcionerima MUP-a Srbije“. Što je uslijedilo zna se – Dačićevo priznanje o susretima sa Mišom Bananom i, potom, par izabranih detalja njihove komunikacije u medijima…

ESTRADNI INTERMECO: Dok je premijer tokom januara posrtao pod teretom afere ponavljajući da nitko nije iznad zakona i da nema zaštićenih, iznenada je postao glavni junak bizarne i do sada nezabilježene „skrivene kamere“ (vidi tekst „Smokvin list i banana“). Moguće je da je sužavanje njegovog manevarskog prostora i nesnalaženje u proteklim danima bio rezultat više sile uslijed političko-policijskih intriga. Međutim, nikog osim sebe ne može kriviti za skandal sa lažnom voditeljkom bez gaća. Naime, u nastojanju da se prikaže kao pravi „narodni čovjek“ Dačić se već duže vrijeme hvata za mikrofon kako bi otpjevao „Miljacku“, redovan je i zapažen gost na raznim estradnim događanjima, a ni snimci na Jutjubu za koje se tvrdi da pokazuju premijera pod uticajem alkohola odavno nisu novost. Sve ovo možda bi moglo i da prođe u nekim drugim, relaksiranijim i prosperitetnijim vremenima, ali ne i u doba duboke krize i Vučićevog puritanizma… Mada je u više navrata pokazao i dokazao kako može brzo da se mijenja i uči, Dačić je u potpunosti propustio da uoči kako novo vreme zahtjeva kameno lice, polagano vaganje svake riječi i zagrobnu ozbiljnost od koje umire svaka nada. Zato je neposredno pred veliko finale afere Šarić djelovao poput čovjeka obučenog za plažu na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade ili kao stand up komičar na pogrebu; zato je u trenucima kada su maksimalna uvjerljivost i kredibilitet postali imperativ malo ko mogao potvrdno odgovoriti na pitanje da li bi od premijera kupio polovna kola… Teško je i zamisliti nepovoljniju situaciju za jednog političara osumnjičenog za koruptivnu vezu sa organiziranim kriminalom.

POLICIJA MINISTRU NE VERUJE: Ivica Dačić je postao potpredsjednik vlade Mirka Cvetkovića i ministar unutrašnjih poslova u julu 2008. U pravu je zato Borislav Stefanović, šef poslaničke grupe DS-a, kada na pitanje naprednjaka da kako su mogli da uđu u koaliciju sa SPS-om imajući saznanja o Dačićevim problematičnim vezama, odgovara da je riječ o događajima sa kraja te i početka 2009. godine. Ipak, ime aktualnog premijera kao osumnjičenog nije se prvi put pojavilo u crnoj kronici tokom januara 2013. Sedam godina ranije – 2006. – također u januaru, Dačić je bio u centru još jedne afere – afere Kofer. Viceguverner Narodne banke Srbije Dejan Simić i funkcioner SPS-a Vladan Zagrađanin uhapšeni su tada zbog primanja, odnosno pomaganja u primanju mita kako bi Kreditno-eksportnoj banci bila vraćena dozvola za rad. U društvu Zagrađanina, nosioca kofera sa 100.000 evra, u Simićev stan ušao je i Dačić. Ipak, budući premijer izbjegao je susret sa policijom koja je upala po dojavi – da iziđe nekoliko minuta ranije, telefonom mu je poručio generalni sekretar Vlade Dejan Mihajlov. SPS je, inače, u to vrijeme davao manjinsku podršku prvoj vladi Vojislava Koštunice…

Sudski proces u aferi Kofer trajao je pet godina i završen je oslobađajućim presudama. Mada je Dačić dao iskaz kao svjedok, ostala su dva dojma. Prvi – da nikad do kraja nije objasnio što je radio u Simićevom stanu i, drugi – da svi faktori na cijelom političkom spektru o tome i te kako vode računa. Dačić nije učestvovao u drugoj Koštuničinoj vladi, ali je zato bio ključni igrač u formiranju Cvetkovićeve. Moguće je da je na njegovu kooperativnost uticala dobra koaliciona ponuda demokrata; moguće i da je međunarodna zajednica imala odlučujuću težinu; moguće je da i koferče nitko nije ni pomenuo… Ali, zaboravljeno nije. Pogotovo ne u policiji na čije je čelo Dačić stao…

„Dobro obaviješteni izvori“ u medijima kažu da policijski operativci nisu držali Dačića pod mjerama nego Mišu Bananu i da je ministar registriran kao „odvojak“. Ako je tako, zašto mu nije rečeno s kim se druži? Miki Rakić kaže da problematične veze državnih funkcionera nisu dodatno rasvjetljavane kako se ne bi narušilo lociranje članova Šarićevog klana i financijske istrage protiv njih. Možda, a možda je policijskim i vrhovima Službi na nekoj od političkih koordinacija rečeno da ne zamaraju ministra: kako zbog pretpostavljenog oticanja podataka tako – ima i ta škola mišljenja – zbog političkih i ucjena drugih vrsta. U svakom slučaju, ma kako da se postavi prema ključnim policijskim funkcionerima i njihovim političkim patronima, Dačiću su ruke vezane. Kad smo već kod toga, otvara se pitanje i zašto informacije o Dačićevom druženju sa Mišom Bananom demokrate (misli se na Tadića i Rakića) nisu iskoristile za formiranje vlade nakon ovogodišnjih izbora? Opet špekulacije: njihovo poštenje i posvećenost borbi protiv organiziranog kriminala; svijest da će Dačićeva druženja kad-tad isplivati u javnosti – recimo, na nekom suđenju – i da bi tada izazvalo ogromnu štetu ako bi se saznalo kako je primoran da izabere koalicionog partnera; podmetanje „kukavičijeg jajeta“ političkim nasljednicima na čelu Srbije da bi se demonstrirala njihova nesposobnost da vrše vlast? Svaka izabrana opcija odgovara vlastitoj političkoj naklonosti i ne postoji odgovor prihvatljiv za sve.

LAVINA: Kako se Ivica Dačić našao u sadašnoj situaciji? Na prvi pogled, sve je počelo zbog izbora direktora policije. Ni premijer ni Vučić nisu htjeli da popuste. Ako bi pristao na Veljovića, Dačić bi dodatno bio marginaliziran u vladi na čijem se čelu formalno nalazi i u resoru do koga mu je toliko stalo. Na drugoj strani, Marković ni u kom slučaju ne odgovara Vučiću: em bi se tim imenovanjem lišio moći stečene u policiji tokom afere sa prisluškivanjem njega i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, em je aktuelni vrh MUP-a svoju sudbinu javno povezao za meteorski uspon lidera naprednjaka. U ovom kontekstu ne treba zaboraviti i na samoobrambene, profesionalne reflekse policijskih funkcionera i njihovu procjenu u čijim je rukama stvarna moć. O čemu god da se radi, dojam je da je afera Šarić – Dačić započela kao ona grudva što pokreće lavinu i koja se potom više ne da ničim zaustaviti. Iz dana u dan riječi su postajale teže, ulozi veći, a mogućnost kompromisa manja.

Komentirajući krajem januara Dačićeva osporavanja povezanosti Lazarevića i njega sa Šarićevim klanom, Vučić je samo suho rekao da vjeruje da premijer zna što govori… Da je prvi potpredsjednik i te kako svjestan svojih riječi ne treba sumnjati, a još je teže povjerovati da nije znao ono što su „dobro obaviješteni izvori“ iz policije dojavljivali njemu u potpunosti odanim tabloidima. Ovdje se zato otvara novi ugao afere Dačić. Ako je riječ samo o izboru direktora policije, prvi predsjednik je mogao premijeru dati ponudu iza zatvorenih vrata koja se ne može odbiti. Pitanje je zašto nije, odnosno zašto nije zaustavio „dobro obaviještene izvore“ prije nego što je postalo kasno? Da li zbog datuma o početku pregovora sa Evropskom unijom – izubijani i u aferu dobro uvaljani Dačić, kada se to desi, neće sebi moći pripisati nikakve zasluge? Ili da, ukoliko taj toliko očekivani datum izostane, sva krivica padne na premijera osumnjičenog za korupciju i mafijaške veze? S tim u vezi, možda je riječ o kompromitiranju Dačića kao glavnog pregovarača sa Prištinom ne bi li ta uloga dopala Nikolića koji onoliko vapi za političkim uticajem, prije svega na vanjskopolitičkom planu? Možda su Vučić i njegovi naprednjaci već započeli izbornu kampanju sa premijerom i njegovom partijom kao centralnim figurama borbe protiv kriminala i korupcije i za sada samo izbjegavaju dojam da je vlada srušena iz kalkulantskih razloga? Možda zbog svih ovih i još nekih drugih razloga?

OSTAVLJEN I IZGUBLJEN: Dačić se našao u sličnoj situaciji kao i mnogi političari prije njega. Sve i da dokaže da ama baš ništa od onoga što se danas iznosi u javnosti nije tačno, neprijatna pitanja će ostati i nikad mu neće poći za rukom da do kraja izgradi uvjerljiv kredibilitet. O čemu se radi, svjedoče mediji nakon odluke Predsjedništva SNS-a da se ne ide na vanredne izbore. Uredništvo „Informera“ tako traži da budu uhapšeni ili oni sami zbog svog izvještavanja ili Dačić zbog svojih veza; „Blic“ piše da su pojedini policijski načelnici bliski Šarićevom klanu postavljani na njegovo inzistiranje, a komentatori po svim ostalim medijima saglasni su da se ova afera neće moći pokopati, bar ne lako i bez ogromne štete.

Izvjesno je da premijer više nije gospodar svoje političke sudbine. Opozicija je konačno dobila izbornu temu, jedinstvena je uprkos svim stranačkim razlikama u zahtjevima za ostavkom i tu se Dačić ne može nadati podršci niti kakvom budućem partnerskom odnosu. Slično je i sa ključnim faktorima Evropske unije: ma kakve da su Dačićeve zasluge u pregovorima sa kosovskim premijerom Hašimom Tačijem, teško da će itko zaleći da ga zadrži u fotelji predsjednika Vlade u svjetlu aktualne afere. Kad su u pitanju policija i Službe, tu tek valja računati da one nisu rekle svoju posljednju riječ; ako su do sada dozirali kompromitirajuće informacije o premijeru, svi su razlozi da s tim – zavisno od potreba – nastave i u budućnosti. Konačno, ali nipošto na posljednjem mjestu, dolaze Vučić i SNS. Više puta je lider naprednjaka naglašavao kako sa Dačićem nije u koaliciji iz ljubavi već iz golog interesa i tu nema mjesta za bilo kakvu sentimentalnost. Što će biti sa premijerom Vučić će odlučiti onako kako njemu bude odgovaralo, odnosno bar onako kako on vidi interes Srbije, a to se u njegovom slučaju svodi na isto. U suprotnom, izostalo bi mnogo čega od onoga što se desilo i na što je lider naprednjaka imao uticaj od samog početka.

Ivici Dačiću, kada se sve sabere i oduzme, nije preostalo ništa drugo nego da sjedne, uzme komad papira formata A4 i sastavi ostavku. Ta ostavka ujedno bi značila i pad vlade. Međutim, na tim izborima Dačić se ne bi kandidirao samo za mjesto u parlamentu, već – sva je prilika – i za srpskog Ivu Sanadera. Ima i zlih jezika koji tvrde da bi za rejting Aleksandra Vučića hapšenje Miškovića predstavljalo igru u seoskoj ligi u odnosu na mogući proces protiv premijera povezanog sa mafijom. Moguće je da zbog toga, ali i drugih političkih kombinacija, špekulacija i očekivanja, kao i nada koje posljednje umiru, Dačić nije u mogućnosti da podnese ostavku. Točnije, ima da je odradi i to debelo. To znači da će premijer Ivica Dačić u potpunosti voditi politiku onako kako je osmisli prvi potpredsjednik Aleksandar Vučić. U kakvoj formi – brutalnoj ili sa mogućnošću kolikog-tolikog spasavanja obraza – ostaje da se vidi. Na kraju, kada se takav aranžman iscrpi, Dačić će konačno moći da odahne. Smatraće se da je ostavka odrađena.

Zašto baš Blekberi

Kada je, po navodima „Blica“, Rodoljub Radulović potkraj 2008. godine poklonio telefone marke Blekberi (BlackBerry) Ivici Dačiću i Branku Lazareviću, ova marka je bila među najpopularnijima na rastućem tržištu „pametnih“ telefona. Zahvaljujući velikoj sigurnosti prenošenja poruka (poseban sistem BlackBerry Messenger, koji kodira podatke i prenosi ih preko servera u vlasništvu kanadske kompanije Research in Motion (RIM), tvorca Blekberi telefona), bili su omiljeni među poslovnim ljudima, ali i korisnicima sa Bliskog istoka i Afrike, jer su uz Blekberi bili sigurni da ih njihove vlade ne mogu prisluškivati. Istom logikom vodili su se i izgrednici u avgustu 2011, kada su širom Londona danima besneli nemiri, podmetani požari i pljačkane radnje, a vinovnici se o narednim „akcijama“ bezbrižno dogovarali preko svojih Blekberija. Možda i najbolju reklamu firma RIM dobila je od američkog predsednika Obame – uprkos višemesečnom protivljenju obaveštajnih službi, on se na početku svog prvog mandata (januar 2009) izborio da zadrži i koristi svoj Blekberi i nakon polaganja zakletve.

Ipak, vrhunac za RIM i Blekberi nije dugo trajao. Tržište „pametnih“ telefona je vrtoglavo raslo, a Blekberi se nije menjao. Firme Apple i Samsung, stalno nudeći nove uređaje sa novim funkcijama, bukvalno su pregazile kanadsku kompaniju. Sa iznad 40 odsto tržišnog učešća tokom 2008. i 2009. godine, RIM se srozao na 4,2 odsto u trećem kvartalu 2012, a vrednost jedne akcije je od maksimalnih 148 dolara (jun 2008) sredinom prošle godine pala na ispod sedam dolara. Poslednji trzaj Blekberija bi mogla biti dva nova uređaja – Z10 i Q10 – predstavljena u januaru ove godine, koje pokreće novi BlackBerry10 operativni sistem. Ipak, reklo bi se, premalo i prekasno da bi se nadoknadio zaostatak za vodećima na tržištu.

R. M.
foto: reuters

AFERA DAČIĆ I POLITIČKE KOMBINATORIKE: Miodrag Miki Rakić,… foto: fonet

…Dragan Đilas… foto: fonet

…i Aleksandar Vučić foto: tanjug

Sa naslovne štampanog izdanja foto: aleksandar dimitrijević / blic