
Komentar
Simptomi propadanja režima
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.
Ko se ikada pitao da li bi bilo rata kada se SFRJ raspadala samo da je internet ranije omasovljen, obeshrabriće se čitajući komentare na hrvatskim internet portalima. Iz nekog razloga tamošnji moderatori imaju poroznu mrežu za svaku vrstu nacionalističkog prepucavanja, tako da se svaka pa i najbenignija rasprava brzo skrene u te vode. Posebno je zabavno što postoje rezidenti tj. već „afirmisani“ komentatori.
Hrvatski pisac Renato Baretić (Osmi povjerenik) primetio je da se neki komentatori okupljaju ispod manje čitanih tekstova, recimo nekih njegovih intervjua, i onda tamo nesmetano troluju o sasvim desetim temama, neometani od ostatka sveta. A ipak na javnom mestu.
No, hrvatska se internet javnost prilično uzbudila poslednjih nedelja, tačnije posle pogibije glumice Dolores Lambaša. Podivljali komentatori nisu imali milosti ni u tragediji, vređali su je, prozivali zbog nekih epizoda u njenom životu, na zgražavanje moderatora koji su verovali da se taj pogani jezik uvlači kada se desi nešto tako ozbiljno. To je podstaklo tamošnju javnost da se zapita da li je vreme da se anonimni internet komentari zabrane, uprkos tome što povećavaju čitanost tekstova na internetu, što će reći da povećavaju prihod od marketinga.
Sličnih primera ima u svetu, recimo Popular Science zabranio je komentare na svom sajtu smatrajući da ne doprinose već samo unižavaju trud naučnika. A o komentarima se pričalo i na prošlonedeljnoj medijskoj konferenciji u organizaciji ABC Srbija u okviru diskusije o etici u novim medijima. Kako sam i sam bio učesnik, podelio bih jedan svoj stav i jedan predlog, koji je naišao na klimoglav ostalih panelista, sve poštovanih novinara iz vremena pisaće mašine.
Stav je da su internet komentari posledica novinarskih tekstova. Otrov koji anonimci sipaju po sirotoj Dolores i mnogim drugim osobama posledica je onoga što su (uglavnom) tabloidi prethodno pisali, potpirujući taj gnev, mržnju ili zavist poluistinama i sumnjivim interpretacijama. Ali, za razliku od njih (zapravo nas, novinara), anonimci ne znaju kada se treba prestrojiti i upristojiti.
Moj predlog je da se umesto ukidanja komentara ta oblast uredi. Najpre, uveo bih pretplatu. Svako ko se pretplati može da komentariše do mile volje i šta god hoće. Naravno, mora da ostavi svoj pravi identitet (ime i adresa poznati redakciji, kao nekad) koji ne mora da obelodani. I dalje može da se predstavlja kao Crni Petar ili Love69, ali sada svestan da neko ipak zna o kome je reč. I da mu komentari više nisu besplatni, ali za uzvrat može da napiše šta god hoće i to će biti objavljeno. Bez cenzure, osim one auto.
Rekoh, ideja da se objavljuju samo plaćeni komentari (nešto kao pisma s markom) dopala se kolegama. Možda bi se mogla napraviti jedinstvena (nikako državna) organizacija za registrovanje komentatora i čuvanja njihove anonimnosti do neke granice, pod uslovom da ne žele da nastupaju pod svojim imenom. Mediji koji objavljuju komentare dobili bi direktno novac od komentatora, kao da su u pitanju mali oglasi, ali lične prirode.
A ako neko nije spreman da se minimalno učipi da bi se oglasio i ako se plaši onoga što govori pod svojim imenom, onda je za sve nas bolje da ostane tih.

Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Proglašavajući najveće ruglo svoje vladavine za najveću tekovinu slobodarske Srbije, Aleksandar Vučić je svirao kraj Ćacilendu

Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno

Poraz ćaci-tužioca Nenada Stefanovića na izborima za članove Visokog saveta tužilaštva ima i veliko simbolično značenje: jedna institucija se odbranila i pokazala da je moć vučićevska tanja nego što se mislilo, da je njena najveća snaga – kao što to biva i sa tajnim službama – u fami o velikoj snazi

Lako je zamisliti kako vilom Bokeljkom u gluvo doba noći odjekuje Vučićev glas: „O Trampe, zašto me ne podnosiš?“ Odgovor na Truth Social najverojatnije bi glasio – „Zato što si šibicar“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve