
Komentar
Autoimuna bolest Srbije
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Slučaj progonjenog pesnika koji je legitimizovao sopstveni progon, ili: tamo gde nema solidarnosti i građanske osvešćenosti, nema ničega
Ah, ti srpski intelektualci – da ih nema, valjalo bi ih izmisliti! Doduše, mnogi ionako deluju baš onako izmišljeno, ako me razumete. Ne, džaba se nadate: nije ovo još jedna priča o „belim listićima“, mada možda liči; ako zaliči, to je zarad podjednako jakog sindroma beslovesnosti – i posledičnog odsustva elementarne odgovornosti za sopstvene postupke i njihove posledice. Ovo današnje je, pak, priča o „pesnicima, piscima i ostaloj menažeriji“, što reče Milan Đorđević, a za njim i Mihajlo Pantić.
Uz niz drugih divota kojima se proslavila, tzv. nova vlast (naproleće će i formalno biti „još ljepša i novija“) uspela je koekude po Srbiji da po „institucijama kulture“ razjuri niz relevantnih i značajnih umetnika i znalaca, a da na njihova mesta – upravnička, urednička etc. – dovede mahom anonimuse, mediokritete, poletarce bez talenta ili veterane bez dela, besmislene trećepozivce ili čak prononsirane sakalude i štetočine. A šta je bio „greh“ smenjenih? Uglavnom su označeni kao „žuti“ ili tome srodni kadrovi, mada je malo ko od njih – ako je već do toga – uopšte stranački angažovan na bilo koji način. Nije to stvar (mahom nepostojećih) partijskih knjižica, nego nečega mnogo fundamentalnijeg: takvi kakvi su, svojim su habitusom ti ljudi reprezentovali kulturni obrazac „petooktobarske republike“, koju je valjalo zatrti. To jest, pravi je razlog za njihove smene, dakako, bio s jedne strane ideološko upodobljavanje konceptu tzv. patriotske kulture, a s druge i zgodno a jeftino uhlebljivanje svojih ljudi koji su, doduše, Niko i Ništa, ali su „uvek voleli da pišu, iz domaći su imali petice i učestvovali su na republičko takmičenje s literarnu sekciju“.
Okej, Pančiću, sve to već znamo, šta je tu novo? Novog, čestnejši publikume (da i ja malo zabasarišem) suštinski odavno nema ničega pod suncem, ali ima novih i zanimljivih fenomena građanskog i intelektualnog licemerja, od kojih će ovaj naš svet pre ili kasnije implodirati.
Elem, evo je u slobodarskom Zaječaru najurilo upravnika Gradske biblioteke Sašu Jelenkovića, te postavilo nekog nji’ovog Nikad Čuo čoveka, a Jelenkoviću još zabiberilo i neku krivičnu prijavu, valjda zato što je partijski nalog takav da svako politikantsko mešetarenje mora nekako da se poveže s legendarnom „borbom protiv korupcije“. Prijava na stranu – neka sud radi svoje – zanimljivo je kako se obrazac s Jelenkovićem ponavlja: zarad palanačkih se zađevica difamira i smenjuje čoveka koji, sportski rečeno, uopšte ne igra u lokalnoj nego u nacionalnoj ligi – s povremenim izletima u evropski rang takmičenja. Hoće se reći, afirmisani pesnik Jelenković je svakako „nadlokalna“ književna pojava. Dovde je sve u redu, to jest, ništa nije u redu – ali to nije Jelenkovićev problem.
Šta se, megjutoa, potom dešava? Jelenković piše o „svom slučaju“ (v. „Danas“ od 14. 1. 2014), a u njegovu odbranu staju razni „uobičajeni sumnjivci“, poput SKD i srpskog PEN centra (čiji je Jelenković član, a član je i moja malenkost). I to je takođe sasvim u redu. A onda se, gle, u Narodnoj biblioteci organizuje promocija nove zbirke pesama (tačnije, poeme) Jelenković Saše, na kojoj u ime solidarnosti s progonjenim pesnikom učestvuje i državni sekretar u ministarstvu kulture lično („Politika“, 23. 1. 2014). Nije li to i pohvalno i dirljivo? A onda… onda šta? Onda dosadno kolumnističko zabadalo čita i razrogačuje oči i ne može da veruje onome što je pročitalo: progonjeni je poeta svoju knjigu-poemu upravo blagoizvoleo objaviti u izdanju… Kulturnog centra Novog Sada.
Da, to je ona nekada ugledna institucija čijeg je upravnika, uglednog pisca Lasla Blaškovića (eto nam još jednog člana srpskog PEN-a) najurilo pod upravo blasfemičnim i grotesknim optužbama, da bi postavilo nekakvog nadobudnog anonimusa iz jurodive novokomponovane strančice tvrdokorne, klerikalističke desnice. Od tog trenutka, KCNS takoreći svakim danom gubi vezu sa sopstvenim imenom, zadatkom i smislom: niti je kulturni, niti centar, niti Novog Sada… Iole pristojan svet, kako iz Novog Sada tako i sa strane, počinje da izbegava da ima bilo kakvog posla s tom institucijom. Potom sledi bizaran i sramotan skandal s kleriklističkom cenzurom umetničke slike, kolektivno povlačenje umetnika iz galerije KCNS i široka, masovna akcija bojkota: u tu zgradu više niko ko drži do sebe ne ulazi ni kao publika (uostalom – publika čemu!?), a kamoli da bi s „okupiranom“ institucijom sarađivao. I sve to nipošto nije „lokalna“ stvar: o tome se dobro zna sve bitno i u Srbiji i u regionu, tako da to zna, ili je morao da zna, i naravno da zna, i Jelenković Saša. I, šta radi Jelenković Saša? Objavljuje knjigu u KCNS, a zatim piše novinama i PEN-ovima i bozima ocima žaleći se kako je žrtva političkog progona, a on je, eto, samo siroti umetnik koji čuči na svojoj parceli Parnasa, superiorno nezainteresovan za ta smrtnička posla…
E, to vam je egzemplaran prikaz bede naše „srpske književne laži“. Nema solidarnosti, nema elementarne političke (to nije isto to i stranačka!) i građanske osvešćenosti, nema načelnosti, nema zapravo ničega! Jelenković objavljivanjem knjige u ovakvom KCNS naprosto legitimiše sopstveni progon, blaženo nesvestan bilo čega. Ili još gore: on time poručuje da ga i nije briga, jer se to dešava nekom drugom, a on će mirno da svira u svoje diple. Pa u redu, ima i na to pravo, ali onda ni mene nije briga za Jelenkovićeve nevolje, neka ih trpi sam, kada je već drugima haj-nehajno namenio isto takvu samoću.
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Istraživanje NSPM: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (1)
Najgore je iza nas Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve