
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Jedna od televizija u Srbiji sa nacionalnom pokrivenošću je TV „Happy“. Mora se priznati da je od početka bila svrstana u drugu kategoriju, što zbog kontroverznog vlasnika Peconija, što zbog nejasnog programskog koncepta. Pre podne emitovali su crtaće, posle toga rijaliti programe, a uveče reprize domaćih serija i filmova, ili rijaliti u sopstvenoj produkciji („Parovi“, „Dvor“). Danas emituju jutarnji program koji počinje u 5 časova – „Dobro jutro, Srbijo“.
Ovog trenutka je koncept manje-više isti, uz neobičan porast sopstvene produkcije. „Happy“ je u najvećoj meri „domaća“ televizija u Srbiji, po formi i sadržaju, strano je samo ime i to je svojevrstan paradoks. Imate „Sudbine“ sa kvaziistinitim životnim pričama u izvođenju naturščika, „Provodadžiju“, „Poštara“, „Natkuvavanje“, „Laku lovu“ ili šou u kojem tajno popravljate automobil svojim prijateljima – srpski „pimp my ride“.
Ukoliko po podne uključite TV, otprilike u vreme kada se ljudi vraćaju sa posla, dočekaće vas kopija „Grand parade“ sa pevanjem i skečevima. Ovaj spektakl se potpuno opravdano zove „Čađava mehana“, jer odlično prikazuje atmosferu dobrog provoda – kakav se ovde zamišlja. Neprekidna đuska uz pevaljke, ludilo zezanje! Ako nije čađavo, onda je tu „Glamur“ pa sve sija.
„Happy“ je možda poslednja „velika“ televizija u Srbiji koja čuva princip kopiranja poznatih TV formata i stvaranje originalnih srbizovanih verzija. Priznajem da imam razumevanja za taj antiglobalistički pristup – jer kakva je to pamet i kreativnost zaštitila brojanje poena u kvizovima, oblik scenografije, ili način komunikacije sa takmičarima. Zato TV „Happy“ ima svoju verziju svih emisija koje emituje konkurencija, pa bi zanimljivo bilo uporediti procente proizvedenog programa po TV stanicama.
Ipak, dva „formata“ su osnovno obeležje ove televizije, jer savršeno oslikavaju dva glavna elementa njenog identiteta.
Prvi je kvazirijaliti program kontroverznog i eksplicitnog sadržaja koji se emituje u večernjim časovima. To je famozna „Luda kuća“, kopija Džerija Springera, gde voditelj – krunisani kralj „treš TV-a“ – prolazi kroz sve glavne socijalne situacije u Srbiji danas. Sponzoruše, silikoni, preljube, homofobija, razvaljene porodice, narkomanija, šta god poželite – tu je! Ma kako napeto bilo, moram priznati da je „Luda kuća“ dovela konflikt u Srbiji na male ekrane u veoma verodostojnom obliku, toliko verodostojnom da RRA redovno opominje ovu TV stanicu zbog neadekvatnog sadržaja programa. Metafizičko pitanje koje stoji iza principa „Lude kuće“ jeste: gde su granice medija i stvarnosti, gde su granice dobrog ukusa, gde su granice malograđanskog morala koji živi u „Ludoj kući“ ali mu ona smeta na TV ekranu. Baš kao što je u rijaliti programu „Dvor“ Peconi pokazao Srbiji kako izgleda tranzicioni raj za žestoke momke i njihove pratilje, tako je i voditelj Dule Car pokazao kako izgledaju mnoge porodice u „Ludim kućama“. Ne verujem da emisija ima katarzičan efekat na publiku, jer poput tabloida manipuliše skandalom, ali definiše Televiziju „Happy“ kao jedinu preostalu komercijalnu TV stanicu koja nije uglavljena u strane (uglavnom zapadne) TV formate.
Drugi „stub“ TV programa je Milomir Marić i njegova „Ćirilica“. Apsolutno sve što sam rekao za „Ludu kuću“ važi i za „Ćirilicu“, samo treba dodati višedecenijsko medijsko novinarsko iskustvo autora. OK, jasno je da „Ćirilica“ treba da bude srpski odgovor na čuveni hrvatski šou Denisa Latina „Latinica“, gde se postavljaju zabranjena pitanja. Čak je i scenografija slična. Danas je ovo politički šou koji se razlikuje od konkurencije na domaćim televizijama. Razlika se ogleda u izboru gostiju, jer „kod Marića“ možete videti sagovornike koje druge TV stanice ignorišu, svesno izbegavaju ili jednostavno ne umeju da prepoznaju. U nekoliko različitih emisija, Marić (a prvenstveno u „Ćirilici“ i „Golom životu“) osvetljava aktuelnu situaciju u Srbiji u istorijskom kontekstu – jer nismo mi od juče, živeli smo u nekoliko država tokom poslednjih 30 godina. Ma kako prezrivo gledali na „Happy“, pre ili kasnije, svi nekako sednu u te Marićeve fotelje i shvatimo da ih on već decenijama poznaje i prati – da nije novinar, rekao bih da je policajac. Zato me emisije podsećaju na informativni razgovor, ali sa onim „dobrim islednikom“ koji će od vas u prijateljskom ili kafanskom razgovoru uvek izvući više nego što ste želeli da kažete. Problem nastaje što u „Ćirilici“, kao u „Ludoj kući“, svi znamo šta ne valja – ali uglavnom nemamo rešenje za probleme.
Sve prethodno navedeno dovelo je do rasta rejtinga i gledanosti TV „Happy“, dojučerašnjeg autsajdera. Tu treba svakako dodati produženi efekat krize, gde „Happy“ postaje ogledalo dugotrajne i neuspešne tranzicije. Slikovito rečeno, kao u reklami za šporet „smederevac“, vraćamo se grejanju na čvrsta goriva, samo će baba umesto cepanica da podloži pelet! A možda će, blago babi, „smederevca“ podložiti ona njena unuka sa silikonima što se slikala za „Playboy“ – takođe iz reklame!
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve